Od domestikacije do transgeneze

Sada, nakon što je nedavno odobren prvi lijek (Atryn) dobiven iz transgenskih životinja – naime, riječ je o transgenskoj kozi koja nosi ljudski gen kako bi u mlijeku proizvodila dovoljne količine antitrombina – doista je teško, a ponekad mi se čini i nemoguće, predstavnicima nekih djelatnosti ukazati na prava životinja. Uostalom, nije li žalosno što naš Nacrt prijedloga Zakona o zaštiti životinja (ožujak 2006.), primjerice, isključuje tzv. divljač u lovištima te točkom 3, članka 2 koja navodi da se ovaj Zakon “ne primjenjuje na gospodarenje lovištem i divljači” zapravo poništava točku 1, članka 2 koja ističe da se Zakon primjenjuje na SVE životinje kralježnjake. Naime, kada bismo doista željeli biti korektni i imenovati pravim, a ne specističkim pojmom navedene životinje (tzv. divljač, tzv. lovne životinje), trebali bismo se koristiti etičkom sintagmom tipa “životinje koje lovci ubijaju puškama, zamkama i tko zna kakvim drugim UBILAČKIM napravama”. Naravno, paradoksalno je da su te sramotne sprave za njih proteze navodnoga sporta, zabave i razonode.

Stari i novi specizam

Joan Dunayer u svojoj najnovijoj knjizi Speciesism, koja je posvećena “svim ne-ljudskim životinjama”, a inače drugoj svojoj knjizi o pravima životinja, provodi pomnu analizu naslovnoga pojma. Prvo poglavlje, naslovljeno “Definiranje specizma”, autorica otvara njegovom definicijom koju je sugerirao psiholog Richard Ryder, tvorac navedene kovanice 1970. u letku istoimenoga naziva, i pritom autorica posebice secira definiciju spomenutoga pojma kako ju je osmislio bioetičar Peter Singer. Navedenim definicijama pridodaje i definicije filozofa Toma Regana, filozofkinje Paole Cavalieri i sociologa Davida Niberta. Analizom pet definicija pojma specizam, Dunayer detektira kako neke od spomenutih definicija, a pritom se posebice, dakle, zaustavlja na “vivisekciji” Singerove definicije, pokrivaju samo značenje staroga, a ne i novoga specizma, a koji prepoznaje i u etičkim strategijama nekih od spomenutih autora, ali u prvom redu – Singera koji figurira kao ključna figura suvremenoga oslobođenja životinja.

Podsjećam na Singerovu definiciju specizma iz Oslobođenja životinja (1975.): “Predrasuda ili stav ili pristranost u korist interesa članova nečije vlastite vrste, a protiv interesa članova drugih vrsta”. Pridodajem kako je Hrvoje Jurić kao konzultant za filozofiju i bioetiku u prijevodu Coetzeejeve knjige Život životinjâ (preveo Petar Vujačić, “Uvod” i “Refleksije” prevela Giga Gračan, AGM, Zagreb, 2004.) odabrao prilagođenicu speciesizam, dok Nikola Visković u knjizi Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji (1996.) uvodi prilagođenicu specizam i prevedenicu vrsizam, u značenju diskriminacija životinja.

Ukratko: knjiga Speciesism Joan Dunayer, a koja će se uskoro pojaviti u našim knjižarima u prijevodu Zorana Čiče, razotkriva kako ljudi NEGIRAJU posjedovanje prava na slobodu i život kao i druga osnovna prava ne-ljudskim životinjama (ili kako ih autorica imenuje – ne-ljudi/nonhumans) upravo iz jednoga razloga – specizma i zbog toga se nada da će pojam specizam, koji definira kao propust u stavu ili praksi da se odobri bilo kojem ne-ljudskom biću jednako značenje i uvažavanje, postati uskoro poznata kao i druge strahotne riječi, primjerice, rasizam i seksizam. Pritom pojam specizam autorica istražuje u okvirima filozofije, prava i aktivizma (obrane prava životinja) u okviru tri kategorije: (1) stari specizam koji ograničuje pravo samo na ljude, (2) novi specizam koji zastupa pravo samo za neke vrste ne-ljudi, i to za one koje nalikuju ljudima, i (3) nespecizam koji, za razliku od starog i novog specizma, smatra da su sva ne-ljudska bića pravna bića, a ne ljudsko, naše vlasništvo. Propitivanje specizma i nespecizma nakon uvodnoga poglavlja “Uvod o jeziku” i prvoga poglavlja “Definiranje specizma” autorica strukturira u tri cjeline: “Stari specizam”, “Novi specizam” i “Jednakost životinja”, a u svakoj navedenoj cjelini analizira pripadnu filozofiju, pravo i obranu (aktivizam).

Oksimoron “humano klanje”

 U uvodnom poglavlju “Uvod o jeziku”, s obzirom na znanstvene činjenice, Joan Dunayer eksplicira zašto ljude uključuje u “životinje”, “sisavce”, “primate” i “čovjekolike majmune” te ističe da neće govoriti o “ljudima i životinjama”, nego o “ljudima i ne-ljudima”. Pritom dokazuje da negativan prefiks u riječi ne-ljudi (nonhumans) ne priziva negativnu vrijednost, nego upravo kao i, primjerice, riječi neborac (civil), neseksist pokriva neutralno i pozitivno značenje. A kako prema njezinim shvaćanjima kategorija “životinje” uključuje ljudska bića, pojam prava ne-ljudi (nonhuman rights) rabi jedino onda kada se misli na prava ne-ljudi (životinja), a prava životinja (animal rights) kada upućuje na prava svih svjesnih bića (dakle, uključujući i ljude), kao što je slučaj u sintagmi pokret za prava životinja (animal rights movement). Naime, zagovornici prava životinja ne traže da se prava ograniče na ne-ljude, već zahtijevaju proširenje temeljnih prava ljudi na ne-ljude. Pritom napominje kako one organizme koji ne posjeduju živčani sustav, kvalitetu iskustva, te su bliski, primjerice, bakterijama, isključuje iz rodnoga pojma “životinje”. S obzirom da su sva svjesna bića jedinstvene individue i u moralnom su smislu osobe, autoričin pojam ne-ljudi označava da je riječ o “bićima”, “individuama” i “osobama”. Stoga se Dunayer koristi osobnim zamjenicama on, ona ili ona/on – on/ona (u posljednjem slučaju ako je riječ o hermafroditima) za svaku specifičnu ne-ljudsku individuu. Dakle, zazire od upotrebe trećega gramatičkoga roda it koji je u engleskom jeziku određen za životinje.

Isto tako autorica dosljedno izbjegava eufemizme, u ovom slučaju sanitarne pojmove, koji maskiraju specističku zloporabu životinja te se koristi, primjerice, pojmom “vivisekcija” a ne “biomedicinsko istraživanje”, sintagmom “zatočeništvo u industriji prehrane i klanje” a ne “životinjska agrikultura”. Ili kao što akvarije i morske parkove (marine parks), u kojima su zatočene vodene životinje, imenuje sintagmom “vodeni zatvori” (aquaprisons). Pritom razotkriva da je termin domestikacija (pripitomljenje, udomaćenje, ukroćenje) zapravo eufemizam za dugotrajno zatočenje i genetsku manipulaciju. Tragom navedenoga, apostrofira kako oksimoron “humano klanje” ne postoji, jer klanje nevinih je, naravno, nehumano, bez obzira primjenjuje li se tzv. manje okrutna metoda ubijanja. Sve navedene lingvističke činjenice Dunayer ističe u spomenutom uvodu s obzirom da je njezina prva knjiga Animal Equality: Language and Liberation (2001.) isto tako istraživala vezu između standardnog engleskog jezika i specističkog zlostavljanja, ili autoričinom dijagnozom o stanju jezika i postupaka: “Način na koji govorimo o drugim životinjama neodvojiv je od načina na koji s njima postupamo.”

Singer vs. Dunayer

Knjigom Speciesism Joan Dunayer dijagnosticira da je ono što, primjerice, Richard Ryder, Peter Singer i Tom Regan imenuju specizmom zapravo samo jedan tip specizma, i to onaj najstariji i najokrutniji, koji autorica imenuje sintagmom stari specizam, utvrđujući kako većina ljudi pripada starim specistima. Za razliku od starog specizma, novi specizam daje pravo samo nekim vrstama ne-ljudi, i to onima koji su nalik ljudima – primjerice, čimpanzama, dupinima, uglavnom sisavcima. Naime, u Oslobođenju životinja (1975.) Peter Singer, između ostaloga, u okviru utilitarizma preferencija zapisuje kako “odbacivanje specizma ne povlači za sobom da svi životi imaju jednaku vrijednost”. Tako autorica razotkriva da bioetičar Singer, zapravo, zastupa novi specizam te da Great Ape Project (podsjećam da je Singer predsjednik i suosnivač navedenoga projekta) pokazuje novu specističku obranu s obzirom na zahtjev da se kategorija osobe primijeni samo na neke vrste ne-ljudi. Naime, The Great Ape Project: Equality Beyond Humanity (1993.), a čiji su urednici Paola Cavalieri i Peter Singer, sugerira da veliki čovjekoliki majmuni (čimpanze, bonobo, gorile i orangutani) moraju biti zakonski kategorizirani kao osobe, a ne kao vlasništvo.

Pritom isto tako Dunayer demaskira kako neke organizacije za prava životinja tek djelomično u praksi potvrđuju svoje animalističke nakane. Zanimljivo je da i PETA-u (People for the Ethical Treatment of Animals) autorica uvrštava u kampanje za “dobrobit” životinja koje zahtijevaju tzv. manje okrutno ubojstvo životinja. Primjerice, navedimo jedan primjer iz autoričine knjige. Naime, PETA-ina kampanja koja je utjecala da McDonald’s, Burger King i lanac Wendy’s dobavljaju jaja i meso od dobavljača koji slijede tzv. manje okrutne standarde zatočenja, hranjenja i klanja ne-ljudi, zapravo, je zamijenila samo jedno nasilje drugim, istina, tzv. manje okrutnim nasiljem (ako nasilje, ubojstvo uopće, može biti oksimoronski manje okrutno).

Teorijski radikalizam, zamka

Možda će knjiga Joan Dunayer o specizmu postati druga Biblija animalističkoga pokreta, uz Singerovo Oslobođenje životinja (1975.), ali daleko radikalnija u zahtjevima kada su u pitanju prava životinja, ako se uopće može govoriti o radikalnosti kada su u pitanju nečija prava, a što na našim prostorima dokazuje udruga Prijatelji životinja. Ipak zamjerke etici navedene knjige postoje. Naime, kada Joan Dunayer aplicira vlastite teorijske konstrukcije na realni svijet, ono što počinje kao poziv za prava životinja, kako je to dijagnosticirao Norm Phelps (“Trying to Walk Before We Can Crawl”, http://www.satyamag.com/jan05/phelps.html) u prikazu-kritici autoričine knjige, zapravo se degenerira u invektive na aktiviste i animalističke grupe čije kampanje ne udovoljavaju njezinim teorijskim radikalizmima, a to je ipak, Phelpsovom detekcijom, “previše visoka cijena kojom se naplaćuje teorijska konzistentnost”.