Od nešvilskog predgrađa do diverziteta San Francisca i New Yorka

Lambchop, OH (ohio), Merge Records, 2008.

Iz podruma kuće tipične za nešvilsko predgrađe, glazbeni kolektiv okupljen oko Kurta Wagnera, poznatiji i pod imenom Lambchop, svoj tihi protest oglašava skoro punih dvadeset godina. Skromni počeci bili su više nalik na alkoholizirano provociranje susjeda nego na reinvenciju glazbenog žanra pod egidom new kind of country, new kind of soul, ali danas je to samo anegdota iz života jedne uistinu velike grupe. Prvo i osnovno, biti inovator u Nashvilleu, da parafraziram jednog tamošnjeg glazbenika mlađe generacije – gradu u kojem čak i policija nosi kapodastere, u slučaju da želite promijeniti intonaciju – u najmanju je ruku donkihotovski pothvat. Wagner je na vlastitoj koži osjetio dva svijeta: onaj u kojem je svakodnevno od 9 do 17 udisao otrovne pare ljepila za parkete, a navečer se povlačio u podrum, s prijateljima prebirao po gitari i slušao ploče Curtisa Mayfielda, i onaj njemu relativno nov, u kojem tri mjeseca godiš­nje putuje svijetom, tri mjeseca snima u studiju, a ostalih šest sa svoja dva baseta ljenčari na trijemu i čeka Superbowl. A na kraju svakog dobije kuvertu koja mu garantira da će sutra imati za pivo, cigarete i pseću hranu.

OH (ohio), deseti studijski album grupe Lambchop, uz nešto optimističniji ton nastavlja poetičku tradiciju započetu na How I Quit Smoking iz 1998. godine, za mnoge neshvatljivi amalgam countryja i soula, lirički temeljen na Wagnerovoj intimi protkanoj blicevima struje svijesti. Prva pjesma, Ohio, uz gitarski swing mladog Williama Tylera, klavirsku podlogu Tonyja Crowa, puhačke aranžmane Deanne Varagone i, naravno, Wagnerov baršunasti bariton, izvrsna je najava gorko-slatke atmosfere albuma. Slijedi jednako intenzivna Slipped, Dissolved and Loose s prekrasnim uvodom “Well, I am not so well acquainted with the topography of your mind, I need a detailed description, a representation of some kind”, dok na soul tradiciji najviše baštine I’m Thinking of a Number i A Hold of You. Tempom su najbrže duhovita National ‘Talk like a Pirate Day’ i Sharing a Gibson with Martin Luther King Jr., a od središnje Of Raymond sve nekako sporo ide prema kraju – antiknoj obradi valcera Dona Williamsa I Belive in You.

Lambchop je grupa s rijetko konzistentnim opusom – ponekad manje, ponekad više izazovnim, ali uvijek uz rijetka odstupanja u zvuku i izričaju. I unatoč tome što nas njegova atmosfera ponekad previše uljuljka u kućnu svakodnevnicu, baš kao par na naslovnici albuma koji vodi ljubav dok vani policija batina demonstrante, OH (ohio) je ugodno i suptilno putovanje kroz mirnu psihu sredovječnosti. Kuverte će ionako svakog mjeseca stizati.

The Dodos, Visiter, French Kiss, 2008.

U ožujku ove godine na police trgovina s pločama i diskovima (naravno, u nekim drugim zemljama) stigao je Visiter, drugi album grupe The Dodos iz San Francisca. Priča je počela kada je gitarist Meric Long, koji je već neko vrijeme bio nastupao kao solo izvođač i izdao jedan album u vlastitoj nakladi, upoznao perkusionista Logana Kroebera. Zajednički su snimili i krajem 2006. godine objavili Beware of the Maniacs, nešto manje uspješan, ali svejedno vrlo kvalitetan album s osjetnom Longovom dominacijom. Na ovogodišnjem Visiteru autorski je angažman oba člana ravnopravniji, a samim time i nekako odmjereniji.

Album započinje izmjenom akustične gitare i bendža u Walking, a nastavlja se direktno u nešto energičniju Red and Purple, ujedno i prvi singl na albumu. Frenetični, istrzani ritam u Fools, koji podupiru jednolična dionica na akustičnoj gitari i Longovo vokalno harmoniziranje, promaknuo je ovu pjesmu u neslužbeni hit albuma. Prekrasna Jodi započinje kao svojevrstan dvoboj gitare i perkusija, da bi uskoro prerasla u melodijski najkompleksniju pjesmu na albumu. God? je klasičan izbor za kraj albuma – ono što je u početku bilo ispreplitanje gitare, vokala i bubnja, uz Longovo znakovito “You lift us up then let us down, we die, we die, we, die”, završava u posvemašnjoj kakofoniji gitarskog feedbacka, saksofona, truba i afričkih bubnjeva.

The Dodos je teško okarakterizirati nekom jednostavnom sintagmom: koliko god se osjeća utjecaj rubnih muzičkih žanrova, ipak je riječ o dominantno melodijskom iskustvu, a, iako je riječ o umjerenom eksperimentu, doticaj s folk glazbom smješta ih pod jednak utjecaj Jima O’Rourkea, ali i u nišu s New Weird America suvremenicima poput Castanets, pa čak i Sufjanom Stevensom. Sve u svemu, Visiter nije samo još jedna izvrsna ploča iz diskografski prebogate 2008.

TV on the Radio, Dear Science, 4AD, 2008.

Kada se 2003. godine na tržištu pojavio njihov debitantski EP Young Liars, TV on the Radio bili su tek eksperimentalni projekt producenta Davida Siteka te glumca, animatora i vokalista Tundea Adebimpea. Uz Staring at the Sun, ultimativni hit za klupske podije, njihova doo-wop interpretacija pjesme Mr. Grieves grupe Pixies, s 27 vokalnih dionica uz pratnju kontrabasa, bila je potvrda da je riječ o sjajnim glazbenim inovatorima. Potom im se pridružio Kyp Malone, čovjek nevjerojatne tehničke i autorske vještine i, uz glasno odobravanje kritike, uslijedili su albumi Desperate Youth, Blood Thirsty Babes i Return to Cookie Mountain. Potonji je na pjesmi Province uveličao i David Bowie, koji se odmah po izlasku debija deklarirao kao obožavatelj benda. Na istoj se ploči nalazi i Wolf Like Me, energična noise-rock himna kakvu, primjerice, Sonic Youth nisu napisali još od Daydream Nation.

Njihov je novi album Dear Science, kao i prethodnici, izgrađen oko dominantnih vokalnih harmonija, slojeva elektronike i gitarske buke. Moglo bi se reći da je sinkopirana Halfway Home klasična TV on the Radio numera, a druga postaja na albumu, Crying, s minijaturama na rhodes klaviru, Maloneovim falsetom i funk gitarom, najbolja je pjesma koju Prince nikad nije napisao. Dinamička gradacija u orkestralnoj Family Tree u stopu prati Adebimpeovu tragičnu naraciju, da bi Red Dresses puhačkim aranžmanima prizivala duh afro-beat heroja Fele Kutija. Album zatvara Maloneova Lover’s Day, koja predstavlja fuziju svih elemenata koji čine album – vokali, puhači, gudači, basevi i elektronika, koji se postupno uključuju prateći tekst, kao da unisono pjevaju pozdrav ne baš tako svijetlom životu. Osim toga, Dear Science slojevita je posveta njujorškom diverzitetu i njegovim naizgled nespojivim, a opet koherentnim kulturama, kao i kritika nesigurne budućnosti društva. Referiram, dakako, na neizvjesnost nadolazećih američkih predsjedničkih izbora i krize koja drma ne samo američkim, nego i globalnim socio-ekonomskim područjem.

Iskreno, baviti se ovim albumom bila je borba. Prvenstveno s vlastitim predrasudama i činjenicom da Dear Science na prvo slušanje i nema “udicu” kao što su to spomenute Staring at the Sun i Wolf Like Me s prethodnih albuma. Ipak, muzika je pronašla svoj put uz mnogo muke, truda i želje te, riskirajući sablazan purista svih boja i oblika, mogu reći da je TV on the Radio najprogresivniji rock’n’roll bend današnjice. Posebice nakon ovog albuma.