Pitanje reproduktivnog integriteta žene u našem javnom prostoru prvenstveno se argumentira (napada ili brani) iz religijske ili liberalne perspektive, odnosno izvan konteksta društvene reprodukcije i njezine uloge u održavanju prevladavajuće neoliberalne paradigme
U Hrvatskoj se ponovo moli, posti i bdije za zabranu pobačaja. To u praksi znači da će se volonterke i volonteri inicijative 40 dana za život svaki dan tijekom korizme okupljati ispred deset izabranih bolnica i kliničkih centara u Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Rijeci, Osijeku, Sisku, Vinkovcima, Vukovaru, Zadru i Puli te tako (po treći put u zadnjih godinu dana) svojim prisustvom uznemiravati radnice i radnike javnih zdravstvenih ustanova, odnosno građanke i građane kojima su njihove usluge potrebne.
Napad zdesna
Međunarodna akcija 40 days of life trenutno se provodi u 559 gradova u 27 zemalja svijeta i, prema riječima uključenih, započela je 2004. godine u Teksasu kada je odabranima objavljena praksa četrdesetodnevne molitve i bdijenja kao efikasna metoda u borbi protiv pobačaja. Međutim, biblijski grassroots narativ ne može prikriti činjenicu da se radi o logistički zahtjevnoj kampanji koja je dio strateški dobro umreženog religiozno-političkog pokreta. Organizatori/ice skloni su tvrditi kako je njihov angažman usmjeren samo na lokalnu zajednicu te da doseže samo do "ljudske savjesti"; međutim, istovremeno se provodi niz zagovaračkih aktivnosti te koristi participativno-demokratske alate u cilju rekreiranja društva. U hrvatskom kontekstu imamo barem dva plastična primjera: kada je inicijativa U ime obitelji pomoću referenduma u Ustav RH uvrstila diskriminatornu definiciju braka i kada je udruga GROZD uz pomoć ustavne tužbe intervenirala u obrazovne javne politike.
Politička agenda onoga što danas nazivamo globalnim neokonzervativnim pokretom svakako uključuje desekularizaciju javnih politika i zakona. U okviru tog nastojanja poseban se trud ulaže u retrogradne legislativne promjene vezane uz seksualno i reproduktivno zdravlje i prava, kao što su abortus, kontracepcija, seksualna edukacija, seksualno nasilje, smrtnost pri porodu, prevencija i liječenje seksualno prenosivih bolesti. Ipak, treba imati u vidu da je povezivanje crkve i države samo jedan od aspekata tog projekta koji u širem kontekstu obuhvaća cijeli niz hegemonijskih praksi kao što su deregulacija radnog zakonodavstva, korozija koncepta međugeneracijske solidarnosti u sustavu mirovinskog osiguranja, gospodarska instrumentalizacija obrazovanja, urušavanje socijalnih servisa i kriminalizacija siromaštva, smanjenje izdavanja za zdravstvo i školstvo, privilegiranje gospodarskog razvoja i istovremena socijalizacija troškova degradacije okoliša. Taj tip političke vizije, širenjem vrijednosti jedne ekonomske paradigme na sve institucije i sve tipove akcije, želi uspostaviti novu domenu društvenoga.
Napad na legislativu koja liberalno regulira pravo žena na pobačaj dio je spomenute ofenzive. Sve su glasniji zahtjevi za uvođenjem prohibitivnih zakona o reproduktivnim pravima žena. Religijski mobilizacijski diskurs očekivano je moralizatorski, sklon je stigmatizaciji/viktimizaciji žena te interpretacijski monopolizira osnovne etičke pojmove. S druge strane prisvojena je i liberalna retorika ljudskih prava koju inače koriste civilne udruge, pa se pravo žena na izbor sve manje pojavljuje u kontekstu prekršaja protiv ćudoređa, a sve više u kontekstu “prava na život od začeća” i “prava na slobodu religijskog uvjerenja”. Pitanje reproduktivnog integriteta žene u našem javnom prostoru prvenstveno se argumentira (napada ili brani) iz religijske ili liberalne perspektive, odnosno izvan konteksta društvene reprodukcije i njezine uloge u održavanju prevladavajuće neoliberalne paradigme.
Pravo na kontrolu vlastite reproduktivne funkcije, što se prvenstveno odnosi na pravo na dostupnost pobačaja na zahtjev žene i upotrebu kontracepcije, afirmirale su feministice tijekom 1960-tih i 1970-im godinama prošlog stoljeća kao jedno od temeljnih ženskih ljudskih prava. U međuvremenu je pobačaj legaliziran u većini tzv. razvijenih zemalja svijeta, pa tako i u većini zemalja EU-a, dok distingvirajući moment čini dostupnost legalno induciranog pobačaja, odnosno restriktivnost uvjeta pod kojim ga državno zakonodavstvo dozvoljava. Malta je trenutno jedina zemlja u EU u kojoj je abortus u potpunosti kriminaliziran (ne dopušta se prekid trudnoće ni pod kojim uvjetima). U najvećem broju zemalja u našem okruženju prekid trudnoće vrši se na zahtjev trudnice, no postoji sve veći pritisak da bude dostupan samo u iznimnim i strogo definiranim okolnostima. U Poljskoj, koja je do 1993. imala jedan od najliberalnijih zakona o prekidu trudnoće, abortus je dostupan samo u slučajevima silovanja, incesta, bolesti fetusa i ugroženosti života majke. U Makedoniji je 2013. godine uvedena mjera da se žene o pobačaju moraju savjetovati s nekim institucionalnim autoritetom (npr. svećenikom ili psihologom). Inače, za se mjera jako sviđa dr. Anti Čorušiću, šefu HDZ-ovog Odjela za zdravstvo i potencijalnom ministru zdravlja ako HDZ pobjedi na idućim parlamentarnim izborima. Istovremeno, sve se više napora ulaže u stvaranje legislativnih preduvjeta za apsolutnu kriminalizaciju abortusa. Europska inicijativa One of us sakupila je 1,8 miliona potpisa građanki i građana EU te Europskoj komisiji uputila zahtjev za zabranom financiranja aktivnosti koje uključuju uništavanje embrijskih matičnih stanica. Da je zahtjev prihvaćen (a nije), značilo bi to izjednačavanje ljudskog bića i ljudskog zametka, odnosno bila bi stvorena legislativna osnova za zabranu pobačaja u EU.
Cinizam prakse
No, što početkom 2015. godine očekuje građanku Republike Hrvatske koja u (nekonfesionalnoj) zdravstvenoj ustanovi želi ostvariti svoje zakonom zajamčeno pravo na legalan prekid trudnoće?
Prema važećem Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (1978.), žena koja zatražiti prekid trudnoće do desetog tjedna od dana začeća (još uvijek) ne mora ni objašnjavati svoje razloge, ni tražiti nečije odobrenje. To, naravno, ne znači da neće biti upozorena na ćudorednu manjkavost vlastitog postupka. Na primjer, ako slučajno živi u Kninu suočit će se s činjenicom da su svi/e ginekolozi/ginje iz tamošnje opće bolnice uložili/e prigovor savjesti. Ravnatelj/ica morao/la bi osigurati zamjenski specijalistički tim, ali, budući da Ministarstvo zdravlja nije propisalo mehanizme praćenja te mjere, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Prije nego što krene na put do druge javne zdravstvene ustanove (pod uvjetom da ima dovoljno novaca za putne troškove), svakako mora provjeriti postoji li zakonski nepostojeći “institucionalni” priziv savjesti i u toj bolnici. Naime, prema saznanjima ŽMH (Ženske mreže Hrvatske) abortusi se ne obavljaju u još osam bolnica u Hrvatskoj, odnosno u KB Sveti duh, Općoj bolnici Zabok, Općoj županijskoj bolnici Požega, Općoj županijskoj bolnici Vinkovci, Općoj bolnici Nova Gradiška, Općoj bolnici Našice, KBC Split i KBC Zagreb. Kada konačno pronađe ustanovu u kojoj može obaviti legalan medicinski zahvat, rodnoj diskriminaciji pridružit će se i ekonomska: pobačaj je jedina zdravstvena usluga čija se cijena određuje na slobodnom tržištu. Cijene nisu standardizirane, odnosno razlikuju se od bolnice do bolnice i prema istraživanju udruge CESI (Siva zona: pitanje abortusa u RH, 2014.) kreću se između 990 i 2500 kuna. Ako i dalje ustraje u naumu da prekid trudnoće obavi u ovlaštenoj stacionarnoj zdravstvenoj ustanovi (što je jedino dopušteno zakonom) još je može zadesiti da, na primjer, ginekolog/inja lažira statistiku i njezin inducirani pobačaj evidentira kao spontani kako bi postupak još jednom naplatio/la od HZZO-a (kao što je to napravila grupa liječnika/ica u slučaju "Ordinacija"). A možda naša žena s početka priče na kraju završi u privatnoj klinici gdje će ilegalni abortus napraviti isti liječnik/ica koji/a je u javno zdravstvenoj ustanovi uložio/la priziv savjesti.
Situacija je kaotična i neophodno je pozivati nadležne institucije na standardizaciju legislative, statistike, procedura i cijene u cilju stvaranja kvalitetne i dostupne javne zdravstvene zaštite za svaku ženu koja odluči prekinuti trudnoću. Neophodno je i boriti se protiv sve agresivnijeg pritiska neokonzervativnog pokreta i Katoličke crkve da medicinsku uslugu prekida trudnoće učine nedostupnom većini (ili svim) ženama. Ono što u toj priči često nedostaje je argumentativan pomak prema socioekonomskom kontekstu: za crkvu on ne postoji, za državu postoji sve manje, za civilno društvo najčešće nije politički adresiran. A upravo takav kontekst, u slučaju još agresivnijeg napada na dostupnost abortusa, otvara prostor za rodno-klasno povezivanje i stvaranje društvene platforme s onu stranu intersektorske i intersekcionalne podjele.
Višestruki pritisak
Pitanje abortusa nemoguće je promatrati odvojeno od drugih problema s kojima se žene susreću. U te probleme ubrajaju se, na primjer, pitanje dostupnosti besplatne kontracepcije i kvalitetnih edukativnih programa o spolnom i reproduktivnom zdravlju, ali i pitanje utjecaja mjera štednje na komodifikaciju socijalnih servisa i organizaciju mikroekonomije kućanstva ili pitanje legitimiranja prekarijata i otežavanje sindikalnog organiziranja. Promišljanje prava žena na prekid trudnoće samo u kontekstu liberalne politike individualnih prava dovodi nas u opasnost da reproduciramo prevladavajuću matricu individualizacije odgovornosti i partikularizacije društvenog djelovanja.
Već duže vrijeme svjedočimo trendu deregulacije u područja radnog, socijalnog i mirovinskog sustava: slabljenjem kontrolnih, redistributivnih i solidarnih mehanizama stvara se sasvim novi odnos moći između rada i kapitala. Žene, opresionirane i po klasnoj i po rodnoj osnovi, posebno su pogođene tim promjenama. Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine, čak 58,5 posto svih pritužbi na spolnu diskriminaciju odnosilo se na poteškoće u ostvarivanja socijalnih i radnih prava.
Žene predstavljaju većinu u gotovo svim aspektima obrazovanja, no njihova prisutnost na tržištu rada manja je od muškaraca (između 36,3 posto i 40,0 posto u prva tri tromjesječja 2014. prema DZS-u). Nakon što je zakonodavac u srpnju prošle godine širom otvorio vrata nesigurnim oblicima rada (rad na određeno, agencijski rad, outsourcing, rad na nepuno radno vrijeme i sl.) pojačana je strukturna diskriminacija žena. Prema spomenutom istraživanju čak 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme, pri čemu ih više od 39 posto trenutno ima ugovor na tri do pet mjeseci, a više od 33 posto ugovor na 6 do 12 mjeseci. Plaća im je niža od prosječne (35,7 posto žena ima plaću do 2500 kuna, 50,9 posto od 2500 do 4700 kuna). Gotovo 80 posto žena radi u smjenama, preko 30 posto njih radi i prekovremeno i nedjeljom, a gotovo 20 posto noću. Fleksibilna organizacija radnog vremena također je pojačala strukturnu diskriminaciju zbog rodno uvjetovane uloge žena u obitelji budući da žene tradicionalno snose teret besplatnog rada u kućanstvu.
Ugovori na određeno posebno pogađaju trudnice i majke s malom djecom: 4 od 10 trudnica diskriminirano je od strane poslodavca zbog trudnoće i korištenja rodiljnih prava. Najveći broj žena susreo se s diskriminacijom za vrijeme prve trudnoće, čak njih 70 posto. Najčešći oblici diskriminacije su neproduživanje ugovora o radu na određeno vrijeme, iznuđivanje sporazumnog otkaza premještanjem na lošije radno mjesto ili pravdanje poslovno uvjetovanog otkaza ukidanjem radnog mjesta. Istovremeno poslodavci na razgovorima za posao, unatoč visokoj novčanoj kazni, ženama često postavljaju pitanja o privatnom životu, poput pitanja o obiteljskom statusu i planiranju obitelji.
Deregulacija na području radnog zakonodavstva odvijala se paralelno s procesom komodifikacije socijalnih usluga i atrofiranjem socijalnih mreža. Nedovoljan broj i neravnomjerna regionalna rasprostranjenost predškolskih ustanova (vrtića), nedovoljna institucionalna skrb za starije i nemoćne ili, na primjer, nepostojeća institucionalna skrb za djecu žena koje aktivno traže posao, ugrozili su reprodukciju kućanstava, ali i cjelokupnu društvenu reprodukciju koja ovisi o ženskom neplaćenom radu. Usluge socijalnih servisa postale su još nedostupnije, a rodno uvjetovan položaj žena u obitelji, u kojoj žene tradicionalno snose teret skrbi za djecu, invalide i starije, nije se promijenio.
Činjenica je da radikalna desnica i katolički fundamentalisti otvoreno ulaze u sferu politike i zahtijevaju donošenje prohibitivnih zakona o reproduktivnim pravima ženama, međutim, da bi otpor takvim nastojanjima bio efikasan i društveno transformativan treba ga promišljati u kontekstu širem od obrane individualnog prava žena da odlučuju o svojem tijelu. Ukidanje prava na abortus pojačalo bi opresiju nad ženama, pogotovo u postojećim socio-ekonomskim uvjetima, no liberalizacija abortusa neće promijeniti uvjete koji opresiju proizvode. Pitanje ženske reprodukcije pitanje je i društvene reprodukcije, odnosno reprodukcije sustava koji sistemski radi na ukidanju zdravstvene, socijalne i, još šire, ekološke zaštite. Pitanje abortusa nije samo pitanje dostupnosti nekog medicinskog postupka, nego i pitanje feminizacije siromaštva i privatizacije javnih dobara. Klasa kao ekonomska kategorija i komunitarizam kao sociološki koncept dobra su podloga za situiranje obrane prava na pobačaj u kontekst šireg pokreta otpora.