Goran Pavlić  

Od prostitucije do seksualnog rada

Uvodni citat potječe iz teksta njemačke seksualne radnice iz 1993. kojim se osvrnula na Prvi europski kongres seksualnih radnica iz 1991. godine, koji se održao u Frankfurtu. Tekst je prvenstveno pregled institucionalnih, radno-pravnih, ali i sigurnosnih i identitetskih problema s kojima se suočavaju seksualne radnice u Njemačkoj, pisan na temelju neposrednog iskustva same autorice i njezinih kolegica i suradnica. Aktivistički rezolutnog tona, iskaz obuhvaća gotovo sve krucijalne aspekte koji su neminovni u sagledavanju prostitucije kao kompleksnog društvenog fenomena. Dotiče feminizam kao diskurzivno polje u kojem problem prostitucije fungira kao jedan od ishodišnih društvenih problema. Nadalje, iskazuje (negativni) stav značajnog dijela direktnih protagonistica seksualnog rada prema feminizmu, i naposljetku apostrofira problematiku seksa kao rada i njegovo neprimjereno tretiranje od strane feminizma.

Iako već i elementarna informiranost o historijatu feminističkih borbi, kako u akademskom miljeu, tako i na terenu, lako opovrgava ovakvu paušalnu invektivu, ti problemi i dalje ostaju daleko od razriješenosti. Štoviše, uslijed novih historijskih okolnosti, situacija se dodatno usložnila. Kako bi se uopće moglo pristupiti problemu prostitucije kao teorijski, politički pa čak i samo semantički impregniranom pojmu, trebalo bi se posegnuti za preciznijom analitičkom operacionalizacijom, i to točno obrnutim slijedom prioriteta: od semantike do teorije.

Zbornik Sex Work: Writings by Women in the Sex Industry, urednica Delacoste i Alexander, izdan je 1998. i otad se termin prostitucija počinje polako zamjenjivati etički “neutralnijiim”, ali i faktografski obuhvatnijim konceptom seksualnog rada koji, osim prostitucije u tradicionalnom smislu ulične i bordelske prodaje seksualnih usluga, pokriva i rad u pornografskoj i striptiz industriji, erotsku masažu, erotski ples, telefonski seks te u novije vrijeme i prodaju slika, video sadržaja ili direktnog prijenosa aktivnosti golog (ne isključivo, ali dominantno) ženskog tijela preko web-kamere. U nešto studioznijoj verziji s očitim akademskim kredibilitetom, Jasminin stav dvadesetak godina kasnije gotovo da parafrazira i britanska autorica, feministička novinarka i aktivistica Laurie Penny u svojem teorijski i političko-ekonomski izuzetno fundiranom pamfletu Meat Market: Female Flesh Under Capitalism (2010). Ona tvrdi da je adekvatno razumijevanje opresije nad ženama na Zapadu moguće samo ako se objektifikacija i seksualna izvedba razumiju kao problem rada.

Djevičanski intaktno

U proteklih četrdesetak godina rad, tj. seks kao rad, kao suštinska komponenta problema prostitucije iskrsavao je u akademskim i aktivističkim raspravama, konstruktivno profilirajući polazišne ideološke pozicije, no nerijetko i snažeći ionako čvrste i nepomirljive frontove neusmjerivih perspektiva. Dok su etička, pa i politička refleksija svoje analitičke vrhunce unutar pojedinih ideoloških paradigmi uglavnom postigle, političko-ekonomska analiza seksualnog rada – seksa kao rada još uvijek nije rekla zadnju riječ. S dozom stilskog kiča i faktografskog žmirenja, moglo bi se čak reći da je to područje još uvijek djevičanski intaktno. S takvom procjenom, već i elementarno trasiranje problema i konstitutivnih pitanja može funkcionirati kao konstruktivan uvod u naznačenu problematiku.

Većina rasprava o prostituciji u domeni feminističke teorije ili kritike postojano se profilirala po linijama triju ideoloških tabora – liberalnog, marksističkog (alternativno socijalističkog) i radikalno-feminističkog. Budući da ću u ovom radu pokušati doprinijeti profilaciji nekih polazišta marksističke analize, u prvom je koraku potrebno skicirati preostale dvije pozicije od kojih će se uspostaviti teorijski i politički odmak. Zbog ekonomičnosti formata, pozicije će biti svedene na argumentacijski supstrat, što dakako ne implicira unificiranost samih paradigmi.

U tako suženoj vizuri radikalni feminizam može se okarakterizirati kao onaj teorijski i politički pravac čiji je temeljni zadatak rušenje patrijarhata. Patrijarhat ovdje figurira kao transhistorijski sustav moći temeljen na muškoj supremaciji nad ženama, iz kojeg posljedično proizlaze svi ostali oblici društvene opresije. Konzekventno izvodeći argument, svaki društveni aranžman i odnosi koji se u njemu generiraju prenose tu inicijalnu asimetriju. Prostitucija, odnosno plaćanje za korištenje ženskog tijela u seksualne svrhe, u takvom je rezonu područje najeksplicitnije manifestacije muške moći. S jedne strane anulira moralni integritet žena koje se time bave, a s druge, negativno utječe na percepciju svih žena kao dionica javnog prostora. Pored ovog političkog argumenta, radikalne feministice posežu za poraznom statistikom nasilja koje prostitutke trpe, kao i generalno loših uvjeta za obavljanje tog rada, čime snaže principijelan zahtjev za zabranom prostitucije. Promatrano s takvih pozicija žene su uvijek žrtve. Uslijed otvaranja diskurzivnog prostora i za same prostitutke, počele su se nazirati i opozicijske artikulacije. Seksualne radnice, pa čak i one u najnepovoljnijim radnim uvjetima inzistirale su da je teza o inherentnoj podčinjenosti žena u takvom odnosu isuviše reduktivna interpretacija koja ne odgovara stanju na terenu. Odnosno, iziskivale su da im se prizna voljni moment oko odabira svog zanimanja, čime bi se potvrdile kao autonomni subjekti u javnom prostoru. Ma koliko minuciozne bile artikulacije radikalno-feminisitičke pozicije po ovom pitanju, kao i iskrena solidarna potpora ženama u tom zanimanju, moralistički ton nije se mogao izbjeći. Precizno prepoznavši takvu intonaciju, prostituke su često razvijale antagonizam prema tom tipu feminističkog diskursa, i tu antipatiju vrlo dobro izražava uvodni Jasminin citat.

Pos’o k’o pos’o

Seksualna radnica Margo St. James osnovala je 1973. COYOTE-a (Call Off Your Old Tired Ethics), organizaciju za dekriminalizaciju prostitucije koja se oštro suprotstavljala radikalno-feminističkim stajalištima. Njezini se stavovi mogu u suštini tretirati kao klasični izdanak liberalne pozicije. Ona prostituke smatra autonomnim subjektima koji na tržištu usluga stupaju u ugovorne odnose sa svojim klijentima. Ti bi se odnosi trebali zakonski tretirati poput drugih poslovnih odnosa, s jasnim sankcijama za prekršitelje ugovora te pouzdanim propozicijama zaštite i jamstva za obje stranke. Nadalje, St. James se posebno protivila nasilju policije nad seksualnim radnicama, artikulirajući sve dosljednije liberterski stav o najminimalnijoj mogućoj ulozi državne regulacije u području prostitucije. Seksualna sloboda za nju nije izraz identitetskih nagnuća, nego sloboda od državnog presezanja u individualnu poslovnu inicijativu, ali i sloboda od “industrije spasa”, kako se sarkastično nazivaju radikalno-feminističke intervencije koje sve seksualne radnice smatraju žrtvama. Zbog inzistiranja na ugovornoj naravi prostitucije, iz rakursa političke teorije takvu se poziciju naziva i kontraktarijanizmom.

Ugovor o radu kao krucijalni moment rasprave presudan je i za marksističku feminističku perspektivu, no prije elaboracije njegova značaja, potrebno je natuknuti historijat marksističkog bavljenja problematikom prostitucije. Marxova teza iz Ekonomsko-filozofskih rukopisa da je prostitucija samo specifičan izraz opće prostitucije najamnog radnika dugo je vremena funkcionirala kao programatski stav u domeni marksističkog feminizma. Iako problematična već i iz vizure kasnije minucioznije analize radnih odnosa, takva je teza zapravo izvrtala strukturno stanje stvari. Umjesto da prostituciju promatra kao specifičan modus rada, ona je sav rad tretirala kao prostituciju, moralizatorski podrazumijevajući derogativan status koji prostitucija ima, i koji se po analogiji može primijeniti u analizi rada. Prostitucija je ovdje odnos jednosmjernog iskorištavanja, analogan bilo kojem radnom odnosu i dokidanje te eksploatacije moguće je svrgavanjem kapitalizma kao sustava. U strukturno sličnoj gesti, dok radikalne feministice panacejski efekt vide u svrgavanju patrijarhata, tradicionalnim marksisticama rješenje leži u svrgavanju kapitalizma. Ovakav argument, osim dvojbene političke operabilnosti, ne može zahvatiti ni nedvojbenu trivijalnu činjenicu postojanja prostitucije u predkapitalističkim odnosima.

Rasprave o seksu kao radu, od pojavljivanja u sedamdestima, neprestano provociraju novu teorijsku artikulaciju. S takvom agendom Overall 1992. u svom tekstu What’s Wrong with Prostitution? Evaluating Sex Work pokušava konsolidirati analitičku bazu za filozofski diskurs o prostituciji kako bi se otklonilo što je moguće više teorijskih nedoumica oko tretmana seksa kao rada u feminističkim raspravama. Uvodno daje metodološku napomenu kako je uvriježena podjela na radikalni, liberalni i marksistički feminizam već toliko zastarjela da nije u stanju zahvatiti kompleksnost teorijskih perspektiva, kao ni terensku dinamiku prostitucije kao oblika društvene prakse. Takvo upozorenje implicira barem dva nivoa problematičnosti uvriježenih pristupa. S jedne strane, konceptualna neadekvatnost postojećih teorijskih pristupa, te s druge, izdiferenciranost praksi seksualnog rada koje tek treba artikulirati kao objekt analize. Od sredine 1970-ih, termin “prostitutka” polako počinje uzmicati pred “seksualnom radnicom”. Kako u studiji Playing the Whore. The Work of Sex Work (2014) primjećuje Gira Grant, u gotovo fukoovskoj gesti, ta tranzicija od dimenzije postojanja, od inherentnog obilježja osobe, do oblika rada, profesije, nezaobilazan je moment svake rasprave o suvremenom tretmanu prostitucije.

Na istom fonu, Laurie Penny, ponavljajući česti argument seksualnih radnica, tvrdi da je seksualni rad prvenstveno ekonomsko pitanje, a ne moralno, te posljedično tome, da je svaka rasprava o prostituciji koja ne tretira klasni problem nužno teorijski sakata. Ovakva dijagnoza može djelovati više kao aktivističko-apelacijski vapaj, nego kao vjerodostojni teorijski zalog, no aktualna situacija, koju naglašava Gira Grant, ukazuje na razvoj novih aranžmana prostitucije. Gira Grant upozorava na trendove stapanja prostitucije s rastućim industrijama slobodnog vremena i užitka. Time se faktički legalizira inače formalno zabranjene seksualne usluge, transformirajući ih u usluge pružanja užitaka, analogne masaži, spa tretmanima i slično. Još problematičniji aspekt je progresivna korporativizacija striptiz klubova, pružatelja pornografskih sadržaja na Internetu ili eskort agencija kao relativno novih domena seksualnog rada. Teorijska pozicija koja bi zaobilazila te ekonomski sve snažnije sektore, koji su već stekli i legitimitet u društvenom mainstreamu, osuđena je na političku jalovost. Otud je razumljiv, ma koliko nediferencirani, resantiman seksualnih radnica prema akademskom feminističkom diskursu.

Slobodna eksploatacija

No ako nova situacija na terenu iziskuje i novu artikulaciju problema, marksistička analiza rada može pružiti konstruktivna polazišta koja su u stanju izdržati i test teorijske koherencije, ali i empirijske verifikacije. U kolokvijalnom rječniku eksploatacija podrazumijeva bilo kakvo iskorištavanje, međutim u užem marksističkom teorijskom smislu ona je svojevrsni terminus technicus. Radnik (kako devetnaestostotljetni tvornički radnik, tako i današnji copywriter ili biolog u tvrtkama za genetska istraživanja) obavlja svoj posao u dogovorenom radnom vremenu za određenog poslodavca/kapitalista. Poslodavac angažira radnika kako bi obavljao potrebne poslove i za to mu isplaćuje nadnicu, odnosno kupuje njegovu radnu snagu na određeni period. Dok je klasična politička ekonomija tu nadnicu smatrala naknadom za uloženi rad, marksizam uvodi epistemološki rez i pruža bitno novu analizu rada. Prema njoj, radno vrijeme se dijeli na nužno radno vrijeme i višak radnog vremena. U nužnom radnom vremenu (npr. u pet sati rada) radnik proizvede vrijednost koja dostaje za isplatu njegove nadnice, dok u višku radnog vremena (u preostala tri sata) on radi besplatno, tj. vrijednost proizvedena u tom periodu pripada u potpunosti kapitalistu – to je tzv. višak vrijednosti. Taj moment prisvajanja viška vrijednosti supstrat je eksploatacije kao strukturne značajke kapitalizma, a ne izraz pohlepe i moralne problematičnosti kapitalista. Drugim riječima, moralističko prokazivanje gramzivosti kapitalistâ ne doseže do političko-ekonomske razine problema. U kontekstu feminizma orijentiranog na osporavanje patrijarhata kao vrhovnog sustava eksploatacije, takva pozicija nije u stanju teorijski zahvatiti striktno radnu eksploataciju koja se pojavljuje u kompleknosti suvremenih oblika seksualnog rada.

Jairus Banaji, marksistički historičar, u svojim se raspravama nerijetko obračunava i s temeljnim samorazumljivostima marksističke teorijske tradicije. Jedan od takvih teorijskih fundamenata je i postulat o slobodnom radu kao sistemskom preduvjetu za nastanak kapitalističkih odnosa. U konkretnoj operacionalizaciji taj argument tvrdi kako je za stasanje kapitalističkih odnosa, za razliku od prethodnih feudalnih ili robovlasničkih, bitan moment bio pravno oslobađanje pojedinaca koji će onda slobodnom voljom ulaziti u ugovorne odnose s poslodavcima. To hipostaziranje slobodne volje kao konstitutivnog momenta radnog ugovora Banaji prepoznaje kao ustupak liberalnoj prerasudi o pojedincu koji raspolaže svojom voljom prema vlastitom nahođenju, bez vanjskih prisila. Osim što takva perspektiva ne može dati konzistentan osvrt na funkcionalno postojanje ropstva u kapitalizmu diljem američkih kontinenata tijekom 19. stoljeća, Banaji u njoj vidi i snažno političko sredstvo kojim se inicijalna strukturna asimetrija pozicija kamuflirala političkom fikcijom ravnopravnog ugovora. Radnik u takvom “slobodnom” aranžmanu nije imao pravo pregovarati uvjete svoje podčinjenosti, nego eventualno odabrati kojem će se kapitalistu ugovorom obvezati, pri čemu su ugovorne obaveze bile pretežito istovjetne. Usuprot historiografskom marksističkom kanonu, Banaji predlaže da se umjesto fikcije slobodnog rada, kao konstitutivni moment stasanja kapitalizma uzme ugovorom kodificirana ekstrakcija viška vrijednosti. U tom slučaju kapitalizam se teorijski konzistentnije, i terenskoj dinamici vjerodostojnije, može promatrati kao sustav mnoštva različitih formi eksploatacije baziranih na nadničarskom radu.

Vraćajući se na prethodno izložene pozicije liberalnog i radikalnog feminizma, možemo vidjeti kako nosive kategorije tih programa dobivaju novo značenje. Ako je Margo St. James prije četrdesetak godina mogla legitimno pledirati za autonomiju samostalnih prostituki-poduzetnica, kojima se država treba skloniti s puta, novi aranžmani korporativno organizirane ponude seksualnih usluga otvaraju probleme koje taj liberalni ili liberterski stav nije u stanju ni sagledati. Nadalje, ako kapitalizam ili patrijarhat nisu samo nediferencirani sustavi eksploatacije čije bi svrgavanje riješilo i problem seksualnog rada, problem podčinjenosti i iskorištavanja u sferi seksualnog rada valja sagledati uzimajući u obzir složenost pravnih, ugovornih odnosa unutar kojih se novi oblici seksualnog rada artikuliraju. Bez temeljnog razumijevanja što sačinjava bit najamnog rada, velika je vjerojatnost da će moralna sućut ili zgroženost dominirati argumentacijama o legitimnosti seksualnog rada. Time će se, može se pretpostaviti, dodatno zaoštriti animoziteti prema akademskom feminizmu, koji tim žrtvoslovnim diskursom zapravo nesvjesno perpetuira patrimonijalnu gestu ukidanja političkog subjektiviteta onih o kojima se govori. Jedan od mogućih načina prevazilaženja tih slijepih pjega posezanje je za marksističkom analitičkom rešetkom koja u središte analize postavlja najamni rad. Takav potez ne jamči interpretativni suverenitet, ali može otkloniti veliku količinu teorijski neplodnih spekulacija, i konzekventnih razdora na političkom frontu.