Od Rasparača do Holokausta

Prije nekoliko godina došao mi je u ruke jedan od stripova iz serijala Martin Mystere. Bila je to epizoda naslovljena Jackov povratak, scenarista Recagna i crtača Coppole i Pepea. Strip govori, naravno, o jezivim ubojstvima 1888. godine u Londonu, u tada sirotinjskoj četvrti Whitechapel, koja je počinio zloglasni Jack Rasparač. Ubojica je sam sebi nadjenuo taj mračni nadimak u brojnim pismima koja je slao policiji. U toj epizodi dolazi do svojevrsne reinkarnacije Jacka Rasparača u New Yorku krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, a njegova se pojava u prošlosti i sadašnjosti (a možda i u budućnosti) objašnjava vrlo maštovitim pretpostavkama, koje ovaj strip svrstavaju u žanrovsku ladicu znanstvenofantastičnog krimića. Jackov povratak odbacuje sve racionalne argumente koji mogu barem ukazati na i danas nepoznat ubojičin identitet te se odlučuje za krajnju fikciju kao rješenje te više od stoljeća stare zagonetke. No u stripu svejedno možemo nešto saznati o činjenicama koje, premda malobrojne, ipak prate priču o Jacku Rasparaču. A upravo je na tim činjenicama sazdano djelo naizgled iste tematike, nesvakidašnje kompleksan strip scenarista Alana Moorea i crtača Eddieja Campbella, u nas nedavno objavljeni From Hell, odnosno Pakao.

Jackov povratak

Koliko su autori Jackova povratka problemu Jacka Rasparača pristupili površno, s ciljem stvaranja umjereno uzbudljive fantastične priče, toliko su ga se Alan Moore i Eddie Campbell prihvatili ozbiljno, s velikom pažnjom i velikim ambicijama. Iznimna studioznost i rigorozna kontrola nad svakim aspektom stvaralačkog procesa, uz neprekidnu evoluciju pripovjednih tehnika i autorskog svijeta, Mooreove su danas već poslovične osobine. Iako je From Hell tek drugi njegov strip objavljen u hrvatskom prijevodu (prvi je bio Strašan vic u izdanju Biblioteke Q Darka Macana, a u srpskom su se izdanju Belog puta pojavili Watchmen, vješto prevedeni kao Nadzirači, njegov najpoznatiji rad), tog autora ljubiteljima stripa zaista nije potrebno posebno predstavljati, a u inozemnom je kontekstu odavno intrigantan i široj čitalačkoj publici.

Od sredine osamdesetih Alan Moore je svakako najvažniji strip scenarist koji piše na engleskom jeziku, a njegovi su stripovi – koji svi uvijek iznova, s ljubavlju i strašću, mijenjaju medij stripa i šire njegove granice – glavni razlog zašto danas i scenaristi uživaju status medijskih zvijezda na strip sceni, a u krugovima obožavatelja ravnopravni su crtačima. Mooreov je utjecaj na mlađe generacije strip scenarista golem, i najjači je i najpostojaniji u Americi, zbog žanrovskih obrazaca na kojima se temelji većina njegovih radova, a koji pripadaju bogatoj tradiciji američkog komercijalnog stripa, bili to stripovi o superherojima, horror priče ili znanstveno-fantastični zapleti i raspleti. Naravno, u većini je svojih stripova žanrovske klišeje nadišao, a žanrove u kojima je pripovijedao secirao, rušio, obnavljao, obogatio ih, odnosno ponovno stvarao. Svoje je stripove Moore radio s različitim crtačima, a u njegovim najboljim djelima oni su ravnopravni suradnici, nikako samo puki ilustratori njegovih vrlo detaljnih, teško prohodnih scenarija. Slučaj je to i s From Hell, gdje je Mooreove ideje oživio do tada manje poznat škotski crtač Eddie Campbell. Njegovi raniji radovi uključuju autobiografski serijal Alec i epsku sagu o sukobu grčkih bogova Bacchus. To su, kao i From Hell, opsežne grafičke novele čija su integralna izdanja predviđena za sljedeće dvije godine. Mooreova pronicavost u odabiru suradnika u From Hell došla je do punog izražaja, s obzirom na to da Campbellov ekspresivan i sugestivan crtež savršeno korespondira s odabranom temom. From Hell je objavljivan deset godina, i prije završetka promijenio je dva izdavača, da bi ga naposljetku Eddie Campbell objavio u jednom golemom tomu (strip broji gotovo 600 stranica) u vlastitoj nakladi, i to je izdanje uređenjem i dizajnom poslužilo kao uzor većini inozemnih izdanja.

Precizno konstruirana rekonstrukcija

Fibra ga je vrlo vjerno rekonstruirala, a o minucioznosti kojom se izdavač prihvatio tog zadatka svjedoči i činjenica da je suradnik Fibre Zlatko Milenković za hrvatski jezik vjerno preradio tipografiju iz originalnog izdanja, a koja bez sumnje ima svoju ulogu u vizualnoj cjelovitosti stripa, te bi korištenje bilo koje druge bio pogrešan potez. Izdanjem ovog stripa Fibra je još jednom potvrdila svoj status (uz Bookglobe) vodećeg domaćeg izdavača stripa, čiji se svaki novi projekt očekuje s nestrpljenjem.

From Hell, ako ga radi lakše analize želimo nekako definirati, možemo nazvati nekom vrstom povijesne fikcije (jer on sasvim sigurno nije klasičan krimić ni drama s takvim elementima), ali takve povijesne fikcije u kojima kreativni čin leži u lucidnu povezivanju cijele banke prethodno nepovezanih podataka, otkrivanju do tada nepoznatih odnosa i značenja, posljedica čega je promišljena i precizno konstruirana rekonstrukcija jednog povijesnog razdoblja (kasnoviktorijanske Engleske), ispričana putem pripovjedne strukture kojom se Moore (uz neke inovacije) već koristio u svojim djelima (napose u stripu Watchmen), ali nikad u takvu kontekstu. Dok su Watchmen smješteni u alternativnu povijest koja je za Moorea bila mogući rezultat Hladnog rata, From Hell je njegov pokušaj razumijevanja nekad postojećeg društva koje je u trenutku Rasparačevih ubojstava već lagano klizilo k svojoj propasti, što će dovesti do izbijanja Prvoga svjetskog rata. Jedan od glavnih motiva na kojima je sazdan From Hell jest ideja kako su ubojstva u Whitechapelu predstavljala, u svojoj neobjašnjivoj, iracionalnoj brutalnosti, anticipaciju svih genocida koji su obilježili 20. stoljeće, jer su u osnovi bila zasnovana na istim temeljima: žudnjom za moći i dominacijom manjine nad većinom te oslobođenju animalnih, pretpovijesnih nagona koje se javlja uslijed moralne i psihološke degradacije dotadašnjih stupova društva. U ovom slučaju to se odnosi, naravno, na englesku kraljevsku obitelj i razgranat masonski lobi, koji, prema Mooreu, kontrolira sav kapital i predstavlja stvaran centar moći u državi. Kako masonskoj loži pristup imaju jedino muškarci, to nas dovodi do druge važne teme ovog stripa (koju je u jednom intervjuu Eddie Campbell posebno istaknuo), a to je teror patrijarhalnog društva nad ženama.

One tek počinju dobivati nekakvo pravo glasa, a muškarci koji ih podržavaju drže se čudacima i izopćenicima. Na primjeru pet ubijenih, izmrcvarenih žena, čija je jedina krivica bio život u potpunoj, ponižavajućoj bijedi, Moore će pokazati zastrašujući prezir muškog dijela engleske populacije prema svojim suprugama, pa i kćerima, te dokazati da široko obrazovanje i visok društveni položaj nikako nisu jamstvo racionalna, civilizirana mišljenja. U kontekstu radničke klase, pak, žene su gotovo potpuno odbačene od svojih obitelji, prisiljene na prostituciju te se uglavnom doživljavaju samo kao objekt ispunjenja seksualnih žudnji muškaraca. Od pet ubijenih žena tek je Marie Kelly, koju je smrt snašla posljednju, živjela u donekle skladnoj zajednici s voljenim, premda siromašnim i neobrazovanim muškarcem.

Mitološki i magični simboli

Tragičnost njezina lika, u kojoj ima neke profinjene patetike, opravdana je time što Moore intenzitet nasilja i simboliku svakog ubojstva pažljivo gradira. Tako je ubojstvo prve žene, Polly Nichols, opisano u izvanrednu poglavlju Bič bijede, tek uvod u Rasparačev krvavi pohod, a ubojstvo Marie Kelly njegova je grozomorna kulminacija, kojoj u količini prikazanih iznutrica i morbidnih detalja konkurira malo što u suvremenoj beletristici uopće. Pri tome se ne radi u trivijalnu šokiranju publike provokativnim sadržajem, već o simboličnu postupku koji predstavlja još jednu važnu Mooreovu temu: magiju. Nekonvencionalan kakav jest, Moore je već nekoliko godina praktični čarobnjak, a magija za njega nije ono što pod tim terminom uvriježeno poimamo, nego umijeće stvaranja nečega ni iz čega na razini mašte i simbola punih fleksibilnih značenja, koji prenose ideje i misli pomoću kojih je moguće utjecati na druge ljude. From Hell vrvi raznim mitološkim i magičnim simbolima, a Rasparač je obrazovan čovjek koji svoja nedjela doživljava kao ritual kojim ojačava mušku prevlast nad suprotnim spolom, a time posredno učvršćuje i poljuljanu hijerarhiju vlasti u Britanskom Carstvu.

Drugo poglavlje, Što ište od tebe Gospod, Bog tvoj?, fascinantan je prikaz arhitekture i urbanističke slike viktorijanskog Londona, i u tom dijelu stripa postaje jasno koliko je nevjerojatan trud Moore uložio u prikupljanje dokumentacije i njezino originalno tumačenje. Cijeli London Rasparač doživljava kao jedan čvrsto povezan skup različitih simbola koji mijenjaju svoje ruho ovisno o povijesnom kontekstu, ali im osnovno značenje ostaje nepromijenjeno: neprekidan izraz dualnosti muškog i ženskog principa, lijeve i desne polutke mozga, racionalnosti i intuicije. Rasparač taj odnos tumači kao sukob umjesto kao skladno nadopunjavanje, a time izražava i stav cijelog jednog doba. Crkva klasicističkog arhitekta Nicholasa Hawksmoorea posjeduje toranj čiji oblik podsjeća na bliskoistočni obelisk, što je za Rasparača jasan falusni simbol i potvrda njegovih poremećenih pogleda. Moore iz tog motiva izvlači gotovo beskonačan slijed asocijacija koji dobiva zaključak na samom kraju stripa gdje crkva, smještena u staroj židovskoj četvrti, postaje zla slutnja Holokausta i tragedije cijelog židovskog naroda. Tragedije čiji je korijen, kako nam From Hell kaže, posijao još 1888. godine upravo Jack Rasparač. Što dalje ide u svojim zlodjelima, Rasparač je sve manje ličnost, a sve više oličenje jedne okrutne ideje, da bi tek nakon posljednjeg ubojstva naslutio potpunu propast svojeg ljudskog identiteta, a u poglavlju Gullovo uzašašće on iz svijeta empirijskog iskustva doslovno prelazi u svijet ideja i postaje simbol kojim će se brojni umjetnici i znanstvenici služiti u tumačenju najmračnijih zakutaka ljudske psihe.

Pesimizam

Za razliku od Rasparača likovi pet ubijenih žena, lik policijskog inspektora Abberlinea, koji istražuje njihova ubojstva, te većina ostalih mali su ljudi uhvaćeni u mrežu događaja čije uzroke ne mogu prepoznati, te u konačnici i ostaju mali, slomljeni i pobijeđeni. Doista, From Hell veoma je pesimistično djelo. Na kraju je i sam Rasparač, u trenutku svoje fizičke smrti, prikazan kao ono što je ustvari i bio: neuravnotežen, krvoločan luđak, ali i dalje jezovit i uznemirujući, zbog toga što društvo koje ga je stvorilo i omogućilo njegove zločine nastavlja postojati, a postoji, u ponešto izmijenjenu obliku, i dan-danas. Žene su u međuvremenu dobile pravo glasa, ali se danas ljudska prava svih nas, i muškaraca i žena, krše jednako postojano kao i prije.

Trebalo bi  napisati cijelu knjigu kako bi se potpuno sagledao opseg značenja i motiva ovog stripa, a možda ni to ne bi bilo dovoljno. From Hell, osim što je impresivno pripovjedno djelo, također je i vrhunska poezija, koja svoje najveće domete postiže upravo tamo gdje ih najmanje očekujemo: u prikazima ubojstava. Time ne želim reći da u takvim zločinima Moore pronalazi nekakvu bizarnu ljepotu, već da je te scene, u kojima bi većina drugih autora lako skrenula u pretjerivanje i kič, prikazao s minimumom sredstava, postižući maksimalne efekte, što je, s formalnog gledišta, obilježje svake prave poezije. Odlučujuću ulogu u tome ima i Campbellov crtež, poput scenarija suludo detaljan i vjeran u pojedinostima, a istodobno odmjeren i potresan u općoj slici. Campbellovi oštri potezi pera i mrlje njegova kista izvanredno uspjelo prikazuju tjeskobnu atmosferu sirotinjskog Whitechapela, zlokobne uglove njegovih mračnih ulica te nepogrešivo sugeriraju zlo koje vreba i čeka da proguta one koji mu se suprotstavljaju, što posebno dolazi do izražaja kad se Rasparačeva kočija približava odabranoj žrtvi. Izraze lica nesretnih žena, na kojima se istodobno odražavaju djetinja nevinost, neprekidan očaj, ogroman strah i slutnja smrti što nailazi, Campbell je prikazao s virtuoznošću koja ga ubraja u velike pripovjedače svjetskog stripa, one koji se crtežom koriste kako bi što vjernije i što jasnije ispričali priču. Grub i neuglađen u pristupu, ponekad vrlo precizan, ponekad naizgled rudimentaran, Campbellov crtež na najbolji mogući način daje oblik i cjelovitost Mooreovoj priči te njihov zajednički rad predstavlja jednu od najdojmljivijih kolaboracija u povijesti stripa uopće.

Premda nadilazi sve moguće žanrovske klišeje, osim već spomenutih kvaliteta From Hell nudi i nesvakidašnji užitak čitanja, poput romana Dostojevskog, koji uza svu svoju refleksivnost i filozofsku elaboriranost ostaju dobre, napete priče te funkcioniraju na više razina, pa su i uzbudljivi krimići i vrhunski psihološki romani. Takav je i From Hell: sinteza povijesnog razdoblja u čijoj se interpretaciji očituje autorov stav prema svijetu i životu i sinteza raznolikih pripovjednih tehnika medija stripa, što rezultira jedinstvenim ritmom i simbolikom, povezanima u intrigantnom, različitim tumačenjima podložnu djelu, jednoj od najvažnijih tiskovina objavljenih ove godine na hrvatskom tržištu.