Uz monografiju Ukrajinska arheologija i problem etnogeneze Hrvata: istraživanja Myhajla Fylypčuka
Problem etnogeneze Hrvata je permanentno aktualna tema znanosti koja uključuje i ukrajinski aspekt. Središte hrvatske ukrajinistike, Katedra za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, teži usmjeravati znanstvenu pozornost i na ukrajinske paralele o čemu je objavljeno nekoliko monografija, a poduzete su inicijative za uspostavu suradnje s odgovarajućim institucijama s obje strane.
Etnogeneza Slavena u Prikarpaću Gostovanje ukrajinskog arheologa Myhajla Fylypčuka sa Sveučilišta Ivan Franko u Lavovu, s kojim je Zagrebačko sveučilište potpisalo ugovor o partnerstvu, ostvareno zahvaljujući inicijativama predstojnika odsjeka za povijest umjetnosti FFZG, prof. Miljenka Jurkovića, predstavlja značajan iskorak u realizaciji projekta. Profesor Fylypčuk, ravnatelj Instituta arheologije na sveučilištu u Lavovu se posebice istaknuo istraživanjima etnogeneze Slavena u Prykarpattju, regiji zapadno od Lavova. Njegova su predavanja predočavala nove metode i rezultate, izložene u knjizi koja je bila predstavljena u Zagrebu, Слов’янські поселення VIII-X ст. в українському Прикарпатті. Львів, 2012, 309. str. Tijekom nekoliko dana predavanja ukrajinski stručnjak je predstavio stanje ranoslavenskoga razdoblja, rekonstruirano na temelju arheoloških artefakata. Međutim, prepuna dvorana nije dobila direktan odgovor na intrigantno pitanje, najavljeno u anonsu, da li su Hrvati došli s Karpata, što je postalo već svojevrsnim epigrafom problematike. Taj ne/odgovor je posve logičan. Radi se o ozbiljnom znanstveniku koji bi svoje zaključke morao utemeljiti na konkretnim činjenicama. Usprkos tvrdnjama rasprostranjenim u suvremenim zapadnoukrajinskim regijama, o vlastitom podrijetlu kao Bijelim Hrvatima, što je više izraz suvremenih decentrističkih težnji stanovništva, nezadovoljstva Kijevom i njegovom, kako se smatra u pučanstvu, ne proukrajinskom politikom, gost iz Lavova nije ništa progovorio o Bijelim Hrvatima. Njegova je posebna zasluga u tome da je prikazao arheološku sliku regije, oprezno nazvanu slavenska naselja, bez njihove etničko-plemenske konkretizacije.
Nove i tradicionalne metode Da bi se moglo govoriti o mogućim analogijama ili, štoviše, vezama s Hrvatima, potrebna je poredba sa znanstvenom informacijom s hrvatske strane koja bi predočila svoje spoznaje u kompariranju s rezultatima ukrajinske arheologije. Ukrajinski gost je pružio niz metoda, promatranja, rezultata, izloženih i u spomenutoj knjizi koja predstavlja novi značajni iskorak suvremene ukrajinske arheologije. U procesu proučavanja naselja posljednje četvrtine prvog tisućljeća nove ere u ukrajinskom Prikarpaću (Prykarpattja) autor je pokušao teoretski obrazložiti nove i unaprijediti tradicionalne metode istraživanja te na toj osnovi dati perspektivu za daljnja znanstvena istraživanja ove problematike. Taj period ima veliko značenje u povijesnom razvoju slavenskih naselja središnje i jugoistočne Europe. U to se vrijeme formiraju države, koje su stvorile politički izgled kontinenta u ranosrednjovjekovno doba, pa tako i arheološki podaci, dobiveni unazad trideset godina, postaju vrijedan izvor. Ti su novi podaci postupno doveli do niza proturječnosti u ustaljenim znanstvenim interpretacijama, što je pak dovelo do potrage za novim teoretsko-metodološkim polazištima. Uvođenje M. Fylypčukom u znanstveni opseg pojma topografija Prikarpattja, koji do sada nije posve rasvijetljen u znanstvenoj literaturi te je uvijek imao drugorazrednu ulogu, dalo je mogućnost podijeliti poznate lokalitete na “nizinsku” skupinu, koja dominira prvim periodom funkcije istraživanih naselja (VIII. do početka IX. stoljeća), smještenu na nizinske, naplavne terase (čine 1/3 svih lokaliteta u ukrajinskom Prikarpaću) te “visinsku”, koja nastaje selidbom stanovništva na gornje tokove rijeka, male prirodne udoline do 400 m nadmorske visine čime se mijenja i prirodno okruženje sela, kao i njihova resursna zona. Važan aspekt topografije slavenskih spomenika od VIII. do X. stoljeća u ukrajinskom Prikarpaću nije njihovo kaotično već sistematizirano razmještanje unutar granica nekog krajolika. Pronađeno je gotovo 100 naselja “visinske” skupine s očuvanim površinskim tragova ukopanih i nadzemnih građevina, što je pak potaklo daljnja geodetsko-topografska istraživanja. Monografija M. Fylypčuka nudi niz terminoloških pojmova, zaključaka, cjelovitu viziju arheološke kulture koja može imati značaj za hrvatsku arheologiju. Stratigrafija je u teoretskoj arheologiji jedna od osnovnih metoda interpretacije. Utvrđuje se stanje i karakter očuvanog lokaliteta te se nastoji stvoriti opća teorija formiranja kulturnoga sloja, jer u svakom od slučajeva na objekt, počevši od vremena završetka njegove funkcije, utječu prirodni i ljudski faktori. Kulturni je sloj predstavljen ostacima naselja, artefaktima i organskim ostacima. Njegove kvalitativne i kvantitativne značajke odgovaraju intenzitetu i dužini funkcije. U knjizi je navedeni pristup baza za rješavanje pitanja periodizacije, etapa te kronologije naselja. Uvođenje novih pristupa u istraživački proces pridonosi temeljitijem proučavanju osobina materijalne kulture kao što su: karakter stambene i gospodarske gradnje; izgradnja naselja; njihovo sinkrono razmještanje u sustavu “gnijezda”, naseljavanje pojedinih prirodno-geografskih područja i, na temelju toga, praćenje dinamike gospodarskih aktivnosti te društvenog ustroja Slavena od VIII. do X. stoljeća. Što se gospodarstva tiče, u “nizinskoj” skupini dominira poljoprivreda koja je s vremenom doprinijela razvoju stočarstva čiji su razmjeri ovisili o potrebama društva.
Potreba suradnje Promjene u gospodarstvu nastupaju na kraju VIII. i početkom IX. stoljeća, u vrijeme širenja “visinske” skupine naselja, s porastom broja stanovništva i promjenom dostupnih resursa. Jačanje stočarstva s vremenom je dovelo do razvoja kožarstva, limarstva i drugih obrta, kao i nastanka proizvodnog viška što je pak utjecalo i na društvene promjene. Najmanja jedinica društvenog organizma – obitelj, postupno se odjeljuje od velikog obiteljskog kolektiva i ekonomski i pravno funkcionira kao zasebna strukturna jedinica. Pitanje nastanka i funkcije ranosrednjovjekovnih naselja u Prikarpaću još je daleko od rješenja, ali dobiveni materijal dopušta stvaranje hipoteze o njihovoj polisnoj strukturi (kroz omeđivanje velikog područja linijama obrane i izgradnje središnjeg dijela kultnim građevinama, odnosno hramovima). Knjiga otvara niz novih pitanja te širi perspektivu za istraživanja ranoslavenskog perioda ne samo u opisanome, nego i u ostalim graničnim regijama.
Takvima pripada i suvremeni hrvatski prostor, prema kojem su se ostvarivali migracijski procesi tijekom trajnih razdoblja. U kojoj su mjeri oni povezani s ukrajinskom građom moraju pokazati dalja proučavanja koja moraju imati timski karakter i kompleksni, multidisciplinarni sadržaj. Arheologija je značajan temelj takvih istraživanja, ali sama po sebi je nedovoljna jer zahtijeva uključivanje etnoloških, antropoloških, lingvističkih, povijesnih, muzikoloških istraživanja, što naglašava hrvatska ukrajinistika u monografijama Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine (Zagreb, 1999.), Od Kijeva do Poljica. Tragom prastarih migracija (Zagreb: Udruga hrvatskih ukrajinista, 2010.). Od toga u kojoj mjeri hrvatska znanost bude spremna odazvati se na daljnja istraživanja, ovisi i približavanje odgovoru na pitanje povezanosti između ukrajinskih i hrvatskih prostora u predslavenskom i ranoslavenskom razdoblju