7.4.2005.

Vlasta Delimar  

Odbijanje zamke pripadnosti

Biti, pripadati nekome ili nečemu (pripadati nekoj zajednici) uvijek ima dvostrukost. Za pripadnost društvo daje kao nagradu “dobar” osjećaj sigurnosti i zaštite, dovodeći konformizam do granice savršenstva ugodnosti. Konformizam pripadnosti tako postaje velika zamka koja ima razornu moć ubijanja kreacije i individualnosti. I umjetnicima se često događa da padaju u zamku pripadnosti. To je trenutak kada se sretne srodna dušica ili se pak poistovjećujemo sa sličnim životnim stanjima. Dobro se osjećamo u društvu ljudi koji razumiju našu umjetnost, loše se osjećamo u društvu ljudi koji ne razumiju našu umjetnost.

Geta umjetnika performera

Performans-festivali, kojih po svijetu ima u lijepim količinama, postali su na neki način geta umjetnika performera. Festivali obično traju oko sedam do deset dana. Umjetnici se svih tih dana druže, gledaju jedni druge, upoznaju se nove osobe, upoznaju se i umjetnikove nepoznate strane, možda i intima, događaju se čak i ljubavi. Cijelo društvo postaje velika obitelj. Osjećaj pripadnosti postaje sve jači i osjećaj razumijevanja postaje sve jači. Umjetnici jedni druge hvale i daju podršku, razvija se sentiment. Umjetnici se smiju i vesele, odlaze kasno spavati. Umjetnici razmjenjuju kataloge, adrese, telefone. Poistovjećenje postaje sve jače. Možda se više nikada nećemo sresti. Ali nije važno. Poistovjećenje je trajalo, i to je umjetnicima činilo dobro; to je bilo kao povratak u neko praiskonsko druženje.

Savršena radišnost

Ujesen prošle godine poželjeh otići nekamo na Istok, daleko. Došao je poziv iz Japana. Čarobno. Tokyo, Nagoja, Kyoto, Nagano. Četiri grada u 18 dana, 12th NIPAF 05 (Nipon International Performance Art Festival). Festival uključuje izvođenje performansa u svakom gradu u zatvorenom prostoru i na ulici (street performans), predstavljanje umjetnika kroz razgovor, te mali seminar koji je upućen studentima i mladim japanskim performans umjetnicima. Pravi japanski radišan tempo. Organizacija nastupa u svakom gradu je besprijekorna. Mr. Shimoda radi sa studentima volonterima sve probe i pripreme svaki dan neposredno prije nastupa vrlo precizno i detaljno, a oni zapisuju sve pojedinosti. Većinom su mlade djevojke, vrlo vrijedne, briljantno radišne. Ne može se dogoditi niti jedna tehnička greška. Doživljavam to kao vrlo praktično, jer svakodnevno se izvodi po osam performansa, i to jedan za drugim. Umjetnik ima poziciju da se bavi samo svojim nastupom jer sve ostalo napravi Mr. Shimoda sa svojom tehničkom ekipom. To izaziva osjećaj dostojanstva kakvo umjetnik zaslužuje. Ima nas desetak iz ostatka svijeta: Argentina, Čile, Kina, Kanada, Hrvatska, Irska, Francuska, Myanmar, Singapur, Vijetnam, a domaćih je, naravno, mnogo više. Nitko ne govori dobro engleski, a domaćini skoro nikako, osim, naravno, Mr. Shimoda. Ali fantastično se svi sporazumijevamo, jer volja je tu koja diktira komunikaciju. Jurimo s koferima, rekvizitima od kolodvora do kolodvora u vlakovima koji voze oko 250 km, mijenjamo hotele (jeftine). Naš organizator – vođa Seiji Shimoda (pjesnik, umjetnik, direktor festivala) ima ritam koji nitko od nas nejapanaca ne može slijediti. On nam svakodnevno priređuje nova iznenađenja. Ali nije on kriv, Japan određuje pravila. Red, disciplina, čistoća. Sobe se u nekim hotelima čiste od 10 do 16 sati. U to vrijeme nema odmora. U javnim toaletima uvijek ima toalet papira, vaza s cvijećem obavezno stoji na umivaoniku. Telefonske govornice za invalide uvijek su čiste. Glazba svira preko razglasa na gradilištu novih objekata. U kuću se ne ulazi u cipelama nikako. Piće iz automata u nekim je hotelima besplatno. Riža se jede i za doručak. I sirova riba sushi se jede s rižom. Japanske žene su čarobne, kao neki još novi ženski rod. Jabuke su skupe i prodaju se pojedinačno. Japanski hramovi su zaista čarobni, svaki je drukčiji. Nikad dosad ne vidjeh toliko religijskog uvažavanja o kojemu govore bezbrojni hramovi potpuno drugačiji zbog mnoštva različitih božanstava i bogova; u jednoj ulici postoje čak dva različita hrama. I nama dobro znana svastika, u drugom kontekstu, ovdje zrači dobru sreću i univerzalnu harmoniju. Automobili voze lijevom stranom. U taksiju su sjedala prekrivena bijelom čipkom, jako poetično. I juha se jede štapićima. Puno lijepe različitosti. Zapravo sam u Japanu osjetila koliko je različitost kao stvar interpretacije samo dio puta do onih istih htijenja koje žele svi ljudi ovoga svijeta (od želje za moći do želje za skladom i harmonijom).

NIPAF performans festival

NIPAF performans festival već dvanaeste godine za redom. Svake godine stiže nova generacija mladih japanskih performans umjetnika. U srednjim školama uči se o performansu. Kakav fantastičan mentalni sklop. Japan gradi novog čovjeka, umjetnika performera. Mladi umjetnik performer misli, gradi svijet umjetnosti-performansa, on je pravi graditelj. Mr. Seiji Shimoda kao stariji umjetnik njihov je duhovni vođa. On daje sebe njima: svojim studentima, novim graditeljima, umjetnicima performerima. Oni su privrženi svojem učitelju; on im pokazuje mogućnost da postaju svoji. A još bolja je spoznaja da mladi ljudi počinju graditi novi svijet koji se miče iz kulturalnog mazohizma zbog osjećaja krivnje i manje vrijednosti nakon Drugog svjetskog rata. Njima takvi mazohistički porivi kao načelo života više ne trebaju. Oni jesu dio globalne integracije kao i svi mladi. Tokyo je dobra vibra, kao i New York – savršenstvo spajanja različitosti.

Izvedoh u Japanu performans Tantra i jedan stari performans Taktilna komunikacija u Kyotu. Nakon 23 godine ponovih performans, ovaj put sama (izvodila sam ga prije s Jermanom). Dodirivanje publike, publika mene. Čarobno. Jedna je djevojka plakala; ljuljala sam je u svom zagrljaju. Neponovljivo – usred prekrasnog Kyota. Publika savršena, jedinstvena japanska publika. Oni su fascinacija gledanja, slušanja. To je dio njihove discipline, i to one fine duhovne koja dobro poznaje pojam respektiranja, uvažavanja. Publika je prisutna jako. Od početka do kraja. Možda bježe od tradicionalnog, ali ono što je dobro ne gubi se tako lako (sva sreća). Prezadovoljna sam jer je stari performans izazvao oduševljenje, prepoznat je rad koji govori o značaju međuljudske komunikacije. Bila sam jako ponosna jer taj sam rad napravila kada sam imala samo 24 godine.

U svakom gradu imali smo predstavljanje umjetnika pojedinačno. U Kyotu sam rekla: “Danas vam neću moći govoriti o sebi jer sutra ću početi krvariti; to je ženski period. Danas sam depresivna, danas sam umorna i ljuta, danas sam opasna žena umjetnica”. Jednostavnost, iskrenost i stvarnost uvijek su jaki. Drugi dan prišla mi je japanska umjetnica i rekla: “Ja sam šokirana tvojom jednostavnošću i iskrenošću, to je fantastično. Osim toga, za mene je ovaj tvoj nastup, performans nastup.”