Odbrojavanje zvijezda

Naslov je nešto kod čega uvijek zastanemo. Postoje različiti naslovi. Neki su više, neki manje zanimljivi. Neki zbunjuju, drugi su pak posve jasni. Pogled na Tycho Brahe isprva zvuči kao pogreška, ali nije tako. Tycho Brahe je danski astronom iz 17. stoljeća, pa nam je neobično zašto njegovo ime nije deklinirano u naslovu. Ali onda pripovjedač iz druge priče, koji se nalazi u Kopenhagenu, iz sobe hotela Continental promatra kupolu opservatorija istoimena danskog astronoma. Znači, naslov “štima”. Riječ je o pogledu na opservatorij.

Spomenuti danski astronom neprekidno nas podsjeća na svoje postojanje u tekstovima. Junaci iz zbirke Virkovih priča često će se zagledati u zvijezde, što je još jedan razlog spretna odabira naslova. I ilustracija na naslovnici knjige podsjeća nas na “pogled”. S nje nas gledaju Oči Borisa Bućana.

Pripovjedač, inače uvijek u prvom licu, sredovječan je čovjek koji obilazi europske gradove uglavnom poslovno. Pred čitateljem se rastvara zbirka od ukupno pet kratkih priča: Zapisi iz podzemlja, Pogled na Tycho Brahe, Na vrhu brežuljka, Proljetno odbrojavanje i Pod vodom. Zbirku potpisuje suvremeni slovenski pisac, pjesnik, prevoditelj i urednik, kojemu ovo nije prvo književno ostvarenje. Iza njega je desetak književnih tekstova, proze, poezije, scenarija.

Ja i svijet

Virkov junak u svim pričama snažno naglašava vlastiti odnos prema svijetu i stoga nas stalno podsjeća na naslov. Odnosi “ja-Zemlja” ili “ja-svemir” naglašeni su time što je pripovjedačev pogled često uprt u zvijezde. Gledanje zvijezda i svemira katkada je i infantilno obojeno. Pripovjedač zamišlja kako Bog udiše i svijet se tada pretvara u jezovite crne rupe, a kad izdahne, nastanu cvjetovi, sunca, ribe, meke nožice životinja… Galaksije su u njegovoj mašti “šećerna pjena koju malo dijete omota oko prsta. Mala zrnca prašine kotrljaju se uokolo i iz sebe rađaju sunca, sjemenje i suze rose”. Još mu je djed znao reći da je Bog meka, “crvenkasta svjetlost na zjenicama, topla ruka koja dođe s dimom i zatvori oči”.

Zemlju junak intenzivno osjeća i svjestan je da mu ne treba život drugdje u svemiru, ili pak izrijekom kaže: “Zemlja je moj jedini dom”. On zemlju osjeća i fizički gotovo u svim pričama. Napomenut će da mu pod nogama škripi snijeg, da je stao na školjku, da je pijesak razmočen, da je zemlja vlažna i da mu se lijepi uz potplate. Osjećaj zemlje, njezine mekoće i sipkosti ne znači da junaci uvijek “čvrsto stoje na svojim nogama”. U odnosima “ja-svijet” mogu se primijetiti česta nesvjesna stanja junaka, ponekad izazvana alkoholom. Lelujanje između svijesti i nesvijesti daje junaku mogućnost za samoispitivanjem. “Nisam ništa drugo no treptava, tjeskobna mrlja svijesti koja nemoćno uranja u meandre tijela”; “Sebe osjećam kao već davno preživjelu stvar, glinu, koja se raspršila pod kapkom usnulog anđela” i sl.

Osjećaj starosti tijela i bezvoljnosti života nešto je što prati pripovjedača u gotovo svim pričama. Njegove biološke godine kreću se oko broja četrdeset, osim u priči Na vrhu brežuljka, u kojoj su mu pedeset i tri godine. Tijelo junaka je bolesno ili ispaćeno ili opterećeno suvišnim kilogramima. U jednom trenutku (priča Proljetno odbrojavanje) junak u staklu gleda odraz svoga tijela koje je “promijenjeno i oronulo” i poput stranca gleda samo sebe. On ne preže od riječi “mrtav sam čovjek”, jer mu je liječnik rekao da mora ostaviti alkohol i cigarete zbog slaboga srca, ali iskazuje se i riječima “Ja, Rudi Rowenski, bez kojeg je svijet nastao, bez kojeg opstaje i bez kojeg će se jednog dana raspasti…”, koje ipak zvuče tugaljivo, kao da mu nije svejedno rastati se s ovozemaljskim svijetom, sve do posljednje priče Pod vodom, kada je nakon udarca u glavu srušen s terase, stopljen s vodom i pijeskom te pogleda uprta ponovno u nebo: “Jesam li živ ili mrtav, ne znam”, što su ujedno i posljednje riječi priče i zbirke.

Perspektiva šetača

Posebno mi se zanimljivom čini šetačka perspektiva. Pripovjedač je osamljeni šetač (“Rado sam hodam uokolo”, reći će). Premda se kreće velikim gradovima (Moskva, Kopenhagen, Ljubljana, Barcelona), rijetko se vozi, a ako se koristi prijevoznim sredstvima, onda je to lokalni autobus ili ga netko drugi vozi. Vlak i zrakoplov postoje samo u sjećanjima. Šetačka perspektiva uvelike mijenja rakurse, ona je spora, a svaki korak šetača ucrtava grad. Šetač je polagan, znatno više primjećuje nego vozač, a njegovo gibanje ne može biti istovjetno brzini kojom grad živi. Jedino šetač može primijetiti da Lenjinov mauzolej koji leži ispod zidova Kremlja sliči psećoj kućici načinjenoj od lego-kocki. Koja bi perspektiva mogla primijetiti takvu pojedinost?

Premda Virkov junak putuje, upoznat je ili ima priliku upoznati život ljudi izvan svoga mjesta življenja, njegov zemaljski pogled čini se pomalo skučen i opterećen stereotipima. On ne skriva odakle je. Gotovo je vrisnuo u jednom dijelu “Slovenac sam”, a ne propušta naglasiti da Albanac drži slastičarnicu na Jadranu (“Albanac me poslužio kavom”), da se Nijemci opijaju pivom i da su rumeni, a da je Arapin što ulazi s paketom u vlak potencijalni terorist. Kao da je pripovjedač, koji je u pričama najčešće novinar i urednik, svoje obrazovanje stjecao u novinskim naslovima, u površnom čitanju vijesti, uskom krugu ljudi, pa nije stigao pogled podići iznad visokih zidova predrasuda.

No vratimo se junakovoj perspektivi koja je zanimljiva ne samo zbog fizičke, lokomocijske uloge šetača, nego i zbog vremenske. Sve su priče vremenski zgusnute. Junak u Moskvi provodi jedan dan (Zapisi iz podzemlja), u Kopenhagenu također junaka pratimo u jednome danu (Pogled na Tycho Brahe), u  priči Na vrhu brežuljka junaka zatječemo dok se penje na vrh, osjećajući hladnu i vlažnu zemlju, a svojim kratkim vremenskim penjanjem pojačava napetost i iščekivanje. Proljetno odbrojavanje također se odvija u jednome danu na putu od Figuerasa do Barcelone. Samo posljednja priča Pod vodom odvija se u nekoliko dana junakova odmora u Dalmaciji.

Vremenska je perspektiva produljena sjećanjima. Junaci paralelno govore o prošlosti i sadašnjosti. U trenutku “skliznu” iz vremena i prostora, a pred očima im naviru sjećanja. Takvi simultani prikazi vremena preklapaju se u putovanju (u sjećanju vlakom, u sadašnjosti autobusom, na primjer), ali mogu dovesti i do izazivanja napetosti, kada se junak prisjeća prošlosti i straha od moguće tempirane bombe u vlaku, a u sadašnjem vremenu promatra borbu bikova. U sjećanje najčešće doziva djeda uz kojega ga vežu lijepe uspomene iz djetinjstva dok mu je bilo pet ili šest godina, majku kada se kao dijete izgubio, ali i svoju bivšu suprugu i kći. Prošlost čini te priče dinamičnima, ona im daje ritam i ne dopušta nam da zamrznemo junaka u jednome danu, jednoj situaciji, nego nam daje priliku sagledati njegov život i osjećaj za prolaznost.

Otuđenost

Otuđenost je jedan od motiva koji napaja sve priče. Već u prvoj (Zapisi iz podzemlja) glavni junak ne podnosi Karla i njegovu nesretnu ljubavnu priču. Bježeći od njega pravda se riječima “čovjek ponekad želi imati mir u životu”, premda je svjestan da je riječ o samoljublju. U priči Proljetno odbrojavanje ne želi se zbližiti s Marisom niti pokazati razumijevanje za njezine probleme, a u priči Pod vodom bježi od ljudi na udaljenu i pustu plažu. Uglavnom nam nudi rješenje: “Živim sam” (priča Na vrhu brežuljka), ili  “Navikao sam živjeti sam” (Pod vodom), premda iza samoće, otuđenosti i straha od mnoštva otkrivamo da je nekada živio sa ženom i djetetom, da je uglavnom ostavljen, a da je dječji smijeh najljepša simfonija koju je ikad čuo.

Otuđenost i samoća dovode junaka do pomalo fatalističkih razmišljanja, jer kaže: “Život me nosi po svome, uglavnom ne shvaćam zašto sam se u nešto upustio i ništa se bolje ne poznajem nego prije deset ili dvadeset godina”.

Nomina sunt odiosa

Osim imena astronoma Tychoa Brahea i želje na neki način za upiranjem pogleda u nebo i zvijezde, uz uvijek prisutnu svijest o svome zemaljskom postojanju, u tekstovima se pojavljuju i književna imena. Prva priča nosi naslov Zapisi iz podzemlja, što je naslov preuzet od Dostojevskog i autor je to kojim započinje prva rečenica: “Dostojevski visi u zraku na moćnoj čeličnoj užadi, debeloj za dječju ruku”. Naravno, Dostojevski je kip koji radnici užadima namještaju u pravilan položaj, dok je radnju priče Virk smjestio u Moskvu, a ne Peterburg kao njegov prethodnik. U priči Na vrhu brežuljka pojavljuje se tajnoviti ženski lik imenom Ana K. Ostala je K. jer Rowenski nije dobro čuo kako se preziva, ali ime i prezime sjajno odgovaraju situaciji u kojoj se nalazi glavni junak, pod sumnjama političara i policijskim prijetnjama i prismotrom. Ime joj se stoga jednim dijelom oslanja na ime Jozefa K., a drugim, zbog izvanbračnog života i veze s Rowenskim, na ime tragične Tolstojeve junakinje Ane Karenjine.

Svemu rečenom treba pridodati da je autor za knjigu Pogled na Tycho Brahe 1999. dobio Nagradu Prešernove zaklade (Nagrada Prešernovega sklada), najviše slovensko priznanje na području umjetnosti.