Nakon komaraca i nezaposlenosti županjsku Posavinu zadesilo je još jedno biblijsko zlo
Županjska Posavina proteže se uz Savu, na sjeveru omeđena močvarnom šumom Spačva. Sav život tog ćorsokaka Srijema i Slavonije protječe s jednim okom na rijeku, a sama Županja, središte nekadašnje (danas ukinute) općine koja je obuhvaćala to područje na kojemu živi oko 45.000 ljudi, položena je uz najveći meandar Save u njenom toku u duljini od 7 kilometara.
Živi li se u Županji u inat Život uz Savu nikada nije bio u planovima prirode: uz Lonjsko polje bez ljudske intervencije Posavina bi bila idealna retencija koja je uslijed ljudskih intervencija ograničena na nekoliko buruma, poloja i drugih površina koje služe za ispašu dok Sava miruje. Prije amelioracije, izgradnje zaštite od poplave, začetaka poljoprivrede te industrijalizacije u drugoj polovici 19. stoljeća, Županja je bila močvara pročičkana šumom hrasta lužnjaka krajnje nedvosmislenog imena Županje Blato.
Unatoč tome razloga za strah nije trebalo biti. Županjska Posavina bila je čvrsto opasana nasipima koje se redovito održavalo i dograđivalo: tako su, između ostalog, nedavno obnovljeni nasipi u Rajevom Selu i Račinovcima po kojima se komotno mogu voziti traktori cijelom duljinom. U usporedbi s nasipima uzvodno, u Bosanskom i Slavonskom Brodu te u Bosanskom i Slavonskom Šamcu, Županja i Cvelferija doimaju se kao utvrde.
Tek koji dan nakon što se u Rajevu Selu i Gunji voda u koritu iznivelirala s vodom u nižim dijelovima naselja, oglasili su se i stručnjaci upozoravajući da je kriv niz faktora, poglavito loš sustav zaštite od poplave (doduše, jedini koji imamo i koji jeste funkcionirao do meteroloških prilika koji su doveli do nepamćene vodne mase), neusklađenost s europskim direktivama (predvidiv ne-argument), naseljenost županjske Posavine uopće, deforestacija viših krajeva i amelioracija onih nižih, globalno zatopljenje koje zaoštrava vremenske prilike (primjerice, istom, sada poplavljenom, području ubrzo prijeti opasnost od suše poput prošlogodišnje), regulacija rijeka i “kroćenje” korita, odsustvo meandara osim na području županjske Posavine (iako se u tim istim meandrima rijeka još više ubrzava i silovitije udara o nasipe) – većinom valjani argumenti koji doista jesu doprinijeli probijanju nasipa u posavskim mjestima. Dakako, za spomenute probleme postoje i manje drastična rješenja od raseljavanja nekadašnje županjske općine sa zemlje pogodne za obrađivanje, no o tome nešto docnije.
Po proglašavanju izvanrednog stanja po nasipima su se počeli prešetavati izabrani i neizabrani političari, osim lokalnih predstavnika vlasti. Davale su se pošutke pare od kampanje za Europski parlament (tzv. nezamjetni izbori jer se tim povodom oglasila tek nekolicina političara kao što smo mogli čitati u prošlom broju Zareza), a potajice se posjećivalo Posavljane koji su se razbježali po Gradištu, Cerni, Otoku, Komletincima, Nijemcima i drugim obližnjim mjestima. Tih nekoliko amfibija koje jedine mogu prodrijeti do Gunje pod nekoliko metara vode nipošto nisu razvozile i prasce i političare koji su zamišljeno gledali preda se, uzalud se pitajući tko je kriv pogleda vezana za vlastite odraze u rijeci (bolje rečeno, novonastalom Panonskom moru koje nas je još čvršće povezalo s Mitteleuropom).
Zgražalo se nad šokačkim inatom, bosanskom tvrdoglavošću i stereotipima vezanima za ostalih desetak nacionalnosti koji žive u Posavini (značajna bošnjačka manjina u Gunji prebjegla tijekom Drugog svjetskog rata, preostali Nijemci, Rusini, Slovaci, Srbi, Mađari itd.). Ti se ljudi naprosto nisu dali evakuirati odatle, odakle bi svatko pobjegao glavom bez obzira. Svatko osim tamošnjeg stanovništva.
Civilna zaštita U županjskoj Posavini, dakako, postoji civilna zaštita obučena da se nosi s ovakvim situacijama. Građani su uoči dolaska vala otpočeli polaganje zečjeg nasipa na problematičnim mjestima uz tih 89 kilometara Save, poučeni iskustvom prisavskog života i ponukani nuždom da zaštite usjeve, stoku, proizvodne pogone, javne, poslovne i stambene objekte, kako to već ide. Svaka općina mora imati i ima zadužene za civilnu zaštitu jer se živi na području na kojemu se već godinama povećava rizik od poplava s obzirom na sve nepredvidljivije vrijeme. Isti ti ljudi i danas koordiniraju nadzor i sanaciju opasnih točaka na nasipu zajedno s vojnim inženjerima i ostalim pripadnicima vojske. Doduše, civilna je zaštita u nezavisnoj Hrvatskoj došla pod jurisdikciju Državne uprave za zaštitu i spašavanje; taj “[n]ovi administrativni okvir civilnoj zaštiti, kao operativnoj komponenti jedinstvenog sustava zaštite i spašavanja, omogućava veću samostalnost i optimalne uvjete u području kreiranja konceptualne i razvojne strategije te provođenju operativnih priprema”, kako stoji na stranici Uprave. U praksi to znači da je svaka jedinica civilne zaštite u slučaju katastrofe prepuštena sebi i nadležnom stožeru za obranu županije (što u ovom slučaju funkcionira), a u slučaju nepredviđenih vremenskih okolnosti, koje su dovele do plavljenja 600 km², pouzdati se mogu u krizne planove iz bivše Jugoslavije za čijeg se vremena došlo do logičnog rješenja da se u slučaju pucanja nasipa na više mjesta voda nastoji pripustiti u rijetko naseljeno područje Spačvanskog bazena i u rijeku Spudvu, nešto niži teren od okolnih mjesta koja se nalaze između 80 i 90 metara nadmorske visine. Naravno, postoji mogućnost da, ako voda prekorači zapremne kapacitete Spačve, započne prelijevanje vodene mase u naselja oko Otoka u kojima su smješteni najranjiviji evakuirani stanovnici. Tradicionalno se višak vode otpuštao kod Tolise, ali više nismo jedna država, a Tolisu je ionako pomela voda kao i preostali dio Bosanske Posavine iz koje se narod evakuira u okolicu Osijeka jer jedino mogu k Županji okruženi sa svih strana vodom.
Zaštita od prirode i države Zasad nepogođena i manje pogođena naselja duguju svoj uspjeh prije svega vlastitim stanovnicima i stanovnicima drugih mjesta koji su priskočili u pomoć ljudskom snagom, čamcima, smještajnim kapacitetima i svim zamislivim potrepštinama za evakuirane. Bez inzistiranja lokalnih predstavnika vlasti danas bi i Županja bila evakuirana, prepuštena rijeci i poplavljena, da se išlo po nalozima s državnog vrha. Jučer1 je, prema priči lokalnog stanovništva, između 500 i 1000 ljudi sudjelovalo u obrani Strošinaca od vode iz prekosavskog susjeda Jamene (Srbija) i okolnih mjesta s ove strane granice koji su u neko doba noći obaviješteni da Strošincima nema spasa. Istovremeno se u Podgajcima i Drenovcima (Stari Drenovci su poplavljeni) pokušalo preusmjeriti tok vode da se očuva npr. drenovačka trafostanica preko koje se cijeli posavski kraj opskrbljuje električnom energijom; stanovnici obližnjih mjesta koji posjeduju i znaju upravljati bagerima kopali su kanal uz pomoć vojske (na svim ugroženim područjima u RH angažirano je 1064 od oko 15.000 pripadnika Oružanih snaga). Bez samoorganizacije i solidarnosti civila koji su se uključili u zaštitu nasipa šteta bi bila daleko veća, kao i bez odlučnosti vlasti u mjestima na kojima nasip još uvijek nije popustio da ne odustanu od čuvanja nasipa i da ne evakuiraju stanovnike – obruč oko Posavine bi popustio na daleko više mjesta sudeći po broju intervencija (postavljanje zaštitne folije, dosipanje zemlje i usitnjenog kamena da se nasip ne prevali, zečji nasip itd.).
Jedini razlog za forsiranje evakuacija na područjima na kojima nasip još ne popušta može biti ograđivanje od odgovornosti. Lokalne vlasti odbijanjem evakuacije riskiraju živote svojih stanovnika, no ostavljaju mogućnost gospodarskog oporavka Posavine. Poslije rata u kojemu je samo Županja provela 1263 dana pod općom opasnošću, zasuta sa 45.000 granata i projektila, sa 100 milijuna DEM štete i drastično srezanim proizvodnim kapacitetima, potpuni oporavak nikada nije dosegnut, naročito nakon vala privatizacije i posljedičnih stečaja te kraha Županjske banke. Prošlogodišnja suša uništila je usjeve i ugrozila materijalni opstanak stanovništva koje se većinski bavi poljoprivredom te je ovisno o odgovarajućim subvencijama i zaduživanju podizanjem hipoteka i kredita (za nove strojeve i pogone, ratarske kulture i pribavljanje marve)2. Dobar dio nevoljkosti raje da napuste svoje kuće proizlazi iz činjenice da preživljavaju prije svega pokrivanjem vlastitih prehrambenih potreba držanjem životinja i uzgojem poljoprivrednih kultura za vlastite potrebe – ne samo oni koji svoje proizvode prodaju na pijaci ili su krupniji ratari i stočari, niti nezaposleni, već i zaposleni koji tako krpaju kućni budžet. U Vukovarsko-srijemskoj županiji sa 179.521 stanovnikom, na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje samo na području Otoka, Vinkovaca i Županje u ožujku (što je mjerodavniji mjesec za pravo stanje, budući da se nije zahuktalo otvaranje sezonskih poslova) bile su prijavljene 23.000 nezaposlene osobe, a prosječna plaća u županiji manja je za 16 posto od državnog prosjeka. Treba spomenuti da je susjedna, također poplavljena Brodsko-posavska županija prati u stopu po svim pokazateljima. Sada postoji realna mogućnost da se, kada nestane ono malo što ih je vezalo za zemlju, stanovnici Cvelferije upute u bijeli svijet. U kraju u kojemu ionako vlada gospodarsko beznađe, a stanovništvo se osipa i stari, poplave bi mogle biti zadnja kap.
Plan za novi plan Da se vratimo na pitanje odgovornosti. Dok premijer Milanović patrolira Posavinom tražeći krivce, narod već počinje razotkrivati muljanja na lokalnoj razini koja su doslovno potkopala novosagrađene nasipe u Račinovcima i Rajevu Selu. Prije nego što počnemo upirati prstom, mora se reći da navodno potkopavanje nasipa u Rajevu Selu koje je dovelo do urušavanja nasipa, kao i navodno nekvalitetno obavljena nadogradnja nasipa u Račinovcima jesu pridonijele katastrofi, ali su prije svega simptomi, ni u kom slučaju pravi uzroci poplave tih sela. Naselja u županjskoj Posavini nisu nastala u proteklih pedeset godina pa da se može razbacivati optužbama da se uopće nije trebalo graditi ta naselja; krivnju bismo tada morali prebaciti na Franca Jozefa i njegove pretke ili pak Osmanlije. Nasipi su u proteklih desetak godina odolijevali sve većim i silovitijim prodorima vode, mada se radilo o zastarjelom “stogodišnjem” sustavu. Lokalne vlasti su danima prije naleta Save bile u pripravnosti, kao i civilna zaštita. Oko Županje postoje naplavna područja namijenjena za velika izlijevanja Save, no pri ovakvom atipično velikom dotoku niti ona nisu mogla pomoći.
Slučajevi Rajeva Sela i Račinovaca jasno upućuju na to da današnje slabo regulirano, legalno i veoma rašireno ilegalno vađenje šljunka u Savi kako za javne tako i za privatne potrebe mora doći pod strožu kontrolu i biti obustavljeno u neposrednoj blizini nasipa. Dok se razmatraju investicije u nuklearne elektrane i suvišne mostove, investicije na koje idu po svoj prilici i veće provizije, projekti kanala Dunav-Sava (15-postotni dio predviđene trase izgrađen je kod Babine Grede i Gundinaca), koji se planira bukvalno od Marije Terezije, održavanja kanala, izgradnje hidrocentrala i betonskih brana na desnim pritocima Save, suradnje sa susjednim zemljama s kojima dijelimo pripadnost Dunavskom slivu, na stranicama Hrvatskih voda možemo naći Okvirni plan izrade plana 2016.-2021. Okvirni plan izrade plana upravljanja vodnim područjima i plana upravljanja poplavnim rizicima za razdoblje 2016.-2021., što će reći da nemamo nikakvu strategiju. U Powerpoint prezentaciji izlaganja Kratofil et al. o slivu Save s okruglog stola “Zaštita od poplave u Hrvatskoj” Hrvatskih voda održanog u siječnju prošle godine možemo saznati da 19 posto cjelokupnog sliva ima samo prirodnu zaštitu, da je 36 posto od planiranog područja za zaštitu – zaštićeno, a da u ta područja predviđena za zaštitu spadaju samo veća mjesta i gospodarski subjekti, itd.
Kad će skakavci? Iznenađenost viših ešalona vlasti pred bujicom isto je tako simptom činjenice da se primjerice napeto prati prolazak Save iz Slovenije kroz Središnju Hrvatsku, s malo mari za lijevi pritok Orljavu te desni pritok, Unu. Desni pritoci iz Bosne i Hercegovine, Bosna, Drina, Vrbas, čini se da jedva ulaze u jednadžbu. Nakon katastrofalnog plavljenja velikog dijela teritorija BiH, neukrotive bujice vode koja se velikom brzinom spuštala u Posavinu, zar nije bilo za očekivati da će se uliti u Savu i krenuti k istoku? Lokalne vlasti imaju tek tolike ovlasti; nisu li vodstvo Hrvatskih voda i zapovjednik Oružanih snaga trebali odmah, po prolasku vala kroz Doboj i druga bosanska unesrećena mjesta, započeti raspoređivanje oružanih snaga, osiguravanje linije opskrbe, pripremiti evakuaciju stanovništva i životinja u velikim razmjerima, preusmjeriti sredstva u fond za kompenziranje ljudi koji su ustupili svoje čamce (kojih OS RH nema dovoljno), vozila i ostalo (što se uspijevalo čak i tijekom rata), nabaviti amfibije i helikoptere umjesto presretača koji se igraju Cobre 11 po autoputu bratstva i jedinstva. (Tako je jedan gunjanski ribar sa svojim čamcem prevezao na sigurno 150 ljudi, a u snalaženju po ulicama pomažu lokalci.) No najveći dio prigovora ide ovoj, onoj, otoj vladi koje nisu pripremile dugoročna rješenja i strategije rješavanja problema plavljenja gospodarski značajnih područja. Ministarstvo unutarnjih poslova i njihovi zaposlenici našli su se sasvim nespremni za trenutnu situaciju: od nepoznavanja terena u području kojim bi trebali i inače patrolirati do priječenja ljudi da pruže pomoć nezaštićenim susjednim selima, Posavskim Podgajcima i Đurićima. Granični prijelazi čame samotni, a nasipima patroliraju tek vojska i civili dok rotirke nepotrebno šire paniku među ionako rastrojenim stanovništvom.
Stav svih Vlada RH dosad prema Slavoniji očigledan je iz nezaposlenosti, broja primatelja socijalne pomoći u Posavini, potkopavanja stočarstva i poljoprivrede, monetarne politike Hrvatske narodne banke i pokrenutih (nepoznatih) razvojnih projekata u tom slijepom crijevu ove države. Dan uoči probijanja nasipa ministar turizma Lorencin izjavio je: “Istočna Slavonija ponudit će kompletan turistički proizvod”, misleći valjda na otvaranje kupališta s obje strane Save. Hrvatska ne treba nikakvu proizvodnju, štoviše trebala bi prestati pokrivati ono malo prehrambenih potreba koje uspijeva zadovoljavati iz vlastite proizvodnje, upravo iz te crne Slavonije. Nažalost, budući da na istoku nema bajnih brežuljaka, već samo močvare i oranice, javlja se bojazan da nećemo biti ni golf teren neke idealizirane, uslužne Hrvatske. Kraj koji se utapao i prije poplava, sada leži pod nekoliko metara vode, većini prizemnica se naziru samo krovovi. O stradalima u navali vode može se samo spekulirati: u Rajevu Selu se provala dogodila toliko brzo da su se ljudi jedva imali vremena uzverati na više etaže, za svu stoku i ljubimce se može pretpostaviti da su se utopili, a u gunjanskom naselju Padež ljude je poklopila navala vode s kopne i iz nasipa te se ne može ni naslutiti broj ljudskih žrtava. A obruč oko Vrbanje, Bošnjaka, Drenovaca i Strošinaca se steže iz minute u minutu. 15 tisuća stanovnika iz dosad evakuiranih mjesta moglo bi se pridružiti njih još 15 tisuća pred vodom koja se nema gdje povući.
Odgovornost je u potpunosti Vaša. E sad, kada bi se samo nekako moglo spojiti probleme s obranom od poplava s problemima sa sušom...