Marta Fiolić  

Odijelo čini Drugoga

Sapeur je član pokreta La S.A.P.E. – Société des ambianceurs et des personnes élégantes.1 No, osim što je akronim čitave asocijacije, la sape dolazi i od francuskog glagola se saper što znači lijepo, elegantno se odijevati. Sapeur je osoba koja cijeni angažman u stvaranju izgleda, pojave i za koju svaki detalj, svaki komad odjeće i dodataka moraju biti u harmoniji. Sapeur je također silno vezan za marke visoke mode koje nosi u okviru vlastite logike harmonije boja i koji vlastito postojanje i pojavu promatra povezano, u ontološkom smislu. “Lijepo se odijevam, dakle jesam.” (“Je sape, donc je suis.”; Gondola 1999:23)

Sapologija (sapologie) tako postaje umijeće elegantnog odijevanja ili odijevanja sa stilom. Fenomen je to koji se pojavio u sutonu kolonijalizma u Republici Kongo. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća  četvrt Bacongou Brazzavilleu njegov je epicentar. Iako podijeljeni u različite klubove, svaki sapeur točno zna koji su propisi odijevanja, poštuje obrasce pozdravljanja, međusobnog odnošenja, pa čak i hoda, a sam proces odijevanja sastoji se od malenih, ali strogo određenih rituala. Većina dolazi iz nižih društvenih slojeva, a spremni su izdvojiti golemu svotu novca kako bi odjenuli prikladnu la griffe.2 Preko tih modnih marki oni zapravo određuju ne samo svoj status kao pojedinci u La S.A.P.E., već i identitet kao grupa u cjelini. Cilj je, dakle, što bolja prezentacija kupnjom i odijevanjem najcjenjenije europske dizajnerske odjeće, ali ne samo njeno posjedovanje, već i način na koji se ta odjeća, obuća i modni dodaci nose.

Ako bi pratili pojedince unutar La S.A.P.E., zanimljivo bi bilo vidjeti tko se pridružuje i zašto. U javnosti dominira slika kako se radi o nezaposlenim mladim ili sredovječnim muškarcima koji na taj način žele pokazati svoju veličinu i utjecaj koje u “realnom” svijetu nemaju. Njihov uspon počinje u Brazzavilleu prvom kupnjom uvoznih odijela, nakon čega odlaze u Pariz gdje nastoje, na koji god je način moguće, steći pravu kolekciju francuske i talijanske dizajnerske odjeće. Odande se povremeno vraćaju u Brazzaville kako bi prisustvovali “plesu modnih marki” (la danse des griffes) prilikom čega će ponosno pokazati na unutrašnjost svoga odijela i na oznaku dizajnera, na taj način potvrđujući svoj status. Drugim riječima, bez oznake marke, la sape ne postoji. (“Sans la griffe, la sape n’existerait pas.”; Gondola 1999:30)

Sapologija kao iskaz otpora Interes za luksuz i upisano mu simboličko značenje javili su se puno ranije, međutim za konkretnu povijest La S.A.P.E. možemo reći da počinje nakon Drugog svjetskog rata. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih godina u Brazzaville se vraćaju vojnici i sa sobom nose luksuzne predmete, odjeću, obuću i modne dodatke. Kult elegancije ubrzo se proširio gradom, a kako Brazzaville čini konurbaciju s glavnim gradom susjedne Demokratske Republike Kongo, Kinšasom, ubrzo je prerastao i državne granice. Na taj se način stvorilo više generacija sapeura, dok se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina nisu profilirala imena poput Aurlusa Mabele, Djoe Ballarda, Papa Wembe i drugih.3, gotovo u pravilu zabavljača, a pritom i emblematskih ličnosti cijelog pokreta. Oni su za svoje sugrađane počeli predstavljati ikone u komadima Yvesa Saint Laurenta, Cardina, Lobba, Westona, Diora, Ceruttija, Prestona itd.

Vratimo li se koje desetljeće unatrag, jasno je kako su europski utjecaji u Brazzavilleu bili vidljivi odmah po uspostavi kolonijalne vlasti. To se iskazivalo i na odjeći. Zanimljivo je pritom kako su europski poslodavci i misionari u Brazzavilleu htjeli nametnuti svoja pravila odijevanja, međutim njegovi su stanovnici odbijali ispunjavati obrasce i nastavili su razvijati vlastiti stil. Upravo je taj stil ono što je s vremenom postalo bitna značajka njihovog identiteta, ono što ih razlikuje, definira i potvrđuje. Sapeurovo odijelo dakle podvlači kulturne obrise društvene grupe. Američki antropolog Jonathan Friedman napominje kako se radi o umjetnosti odijevanja koja je od 1950-ih pa sve do danas bila ultimativan način samodefiniranja (Friedman 1990:125). Što je uspješnije korištenje simbola, u njihovom slučaju skupe odjeće i modnih dodataka, to je uspješnija i identifikacija u društvu. 

Simboličko značenje lijepog odijevanja Za mladog neafirmiranog sapeura odlazak u Pariz (l‘aventure) bio je početak prave transformacije iz običnog sapeura u osobu višeg statusa. Putovanje u Pariz, u kojom se akumulirala haute couture, tako je za sapeure imalo hodočasničko obilježje. Cjelokupni ovaj proces za cilj ima stvaranje velikog čovjeka (un Grand), pravog “Parižanina“ (Le Parisien), najviše kategorije na hijerarhijskoj ljestvici. Ovdje je zanimljivo dodati kako su se u Parizu emigranti načešće okupljali u Domu kongoanskih studenata (Maison des Etudiants Congolais), skraćeno MEC, što se u francuskom jeziku izgovara jednako kao i grad Meka. 

Osim toga, nemoguće je ne primijetiti paralelu između težnji sapeura sa skoro stoljetnom francuskom civilizatorskom misijom. Cilj je gotovo identičan, samo su uvjeti drugačiji. Kultom elegancije pokušava se uhvatiti moć akumulacijom njenih simbola, jedan od kojih je upravo haute couture. Oblici te moći, bogatstvo i status, utjelovljuju se u lijepom imidžu. Radi se o snažnoj interakciji između odijevanja i društvenog i kulturnog identiteta sapeura te transfera značenja s jednog na drugo, i obrnuto. U tom smislu, sapologija je prepuna političkih značenja, ali taj je politički diskurs u ovom slučaju neodvojiv od njene egotističke i hedonističke dimenzije. 

“Sapeizirano tijelo postaje vrsta društvene kože.“ (Gondola 1999:16). To tijelo izloženo teškim životnim uvjetima, deprivaciji, frustracijama, nezaposlenosti, pa čak i dosadi, te uz to nezaobilaznoj gladi, siromaštvu, bolestima, što sve možemo svesti na jednostavan francuski izraz mal ville, pronalazi spas i utjehu u kultu modnih marki. La griffe služi kako bi uzdigla tijelo iz mal ville svakodnevice sapeura, rehabilitira ga i briše traumu uzrokovanu mitom o “prokletoj rasi “.4 Ono što joj daje na snazi jest sapeurova vjera da marka zaista ima moć da čini razliku. Već se pisalo o ulozi odjeće u stvaranju zasebnog svijeta gdje obrazac prema kojem se odijevamo djeluje kao skup pravila kombiniranja i nošenja da bi se sastavio “kulturni svemir“. (Connerton 2004:50). Sapeurov “kulturni svemir“ prolaznik/sugrađanin/istraživač opaža vizualno. U tom smislu on je iluzionist, a sapologija poraz pretvara u pobjedu. Za sapeura to je viši cilj, terapija koja ulazi u domenu snova i želje, ali i u samu srž njihova identiteta.

Unazad nekoliko godina, nakon što su neki fotografi (npr. Héctor Mediavilla, Daniele Tamagni, Baudouin Mouanda i Ruddy Roye)5 upoznali svijet s fenomenom sapeura, niknuli su članci, prilozi i blogovi u najprestižnijim europskim i svjetskim medijima (The Washington Post, CNN, Daily Telegraph, The Wall Street Journal, France3, TV5 Monde, itd.). Međutim, u tim prikazima koji govore o toj zanimljivoj kongoanskoj supkulturi uočavamo ne samo čuđenje, već ponekad i podsmijeh. Od njihove se pojave stvara groteska, kao znak alijenacije i taštine, te se interpretira samo kao težnja za “pobjeljivanjem“. Takva interpretacija u sebi skriva elemente neokolonijalizma i predstavlja ih, pa čak i da je nesvjesno, djetinjastim i ponovo inferiornim. Ono što se zanemaruje jest činjenica kako se radi o odgovoru zajednice na uvjete u kojima ih je Zapad ostavio i da na simboličkoj razini sapeur, ne samo svojim odijevanjem već i svojim manirama, govorom, odnosno čitavom svojom pojavom, postaje tijelo koje ne odražava kongoanski mal ville, već živi i sjaji u svijetu sapologije