Otkrivači i istraživači
Još jednom na tapeti ministrica Zlatar Violić i još jednom, kolateralno, Zarez. Dakako, riječ je o sapunici o sukobu interesa glede financiranja ovih novina. Jutarnji list, koji nam svako toliko spočitne neprofesionalnost radi grešaka u prijelomu, sasvim razumljivih uslijed naše tehničke neopremljenosti, nastavio je sa svojom neprofesionalnom praksom objavljivanja neprovjerenih i netočnih informacija, dosljedno poučku provjere identiteta sugovornika prilikom intervjua s Predsjednikom vlade. U tekstu OTKRIVAMO: MINISTRICU KULTURE ISTRAŽUJE DORH Donirala Zarezu 1,2 milijuna kuna od ponedjeljka 7. listopada, vrli profesionalci otkrili su, između svega ostalog što se može otkriti na internetskim stranicama službenih državnih tijela, da “su se i ministrica Zlatar Violić i spomenuti član Kulturnog vijeća vrlo brzo riješili zaboravljenih udjela u Drugoj strani, a usto je i Zarez promijenio nakladnika, te je sada izdavač tog časopisa neprofitna udruga”. Da su malo bolje kopali i istraživali, primjerice tako što bi pogledali u impressum Zareza, “otkrivači i istraživači” (tekst potpisuje Željko Petrušić, a ne, začudo, neki ekspertni tim) smjesta bi ustanovili da Zarez nije promijenio nakladnika, odnosno, da je to još uvijek notorna Druga strana i da nikakva neprofitna udruga nije izdavač ovog časopisa.
Kad nekog ministra istražuje DORH to svakako jest vijest, no svakako nije profesionalno kad se u tekstu potkrade netočnost koja može imati dalekosežne posljedice. Novinar Petrušić očito se “napajao” na samo jednom izvoru, tekstu Tonija Gabrića na H-alteru, “Zlatarovo zlato pred DORH-om“. U tom uratku, također vrhuncu profesionalnosti i istraživačkog novinarstva, autor se potrudio objediniti poznate činjenice pokupljene s internetskih izvora službenih institucija, dakle jedva nešto više od pisanog birokratskog izvješća, s bilješkom da je članak “objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy”. Dakle, Balkan Trust for Democracy financirao je članak s podacima do kojih svaki zainteresirani građanin ionako može doći s nekoliko klikova mišem. Da se trgovačko društvo koje izdaje Zarez ne zove Druga strana, nikakva druga strana ne bi bila dotaknuta u dotičnom članku, a kamo li da se kontaktira radi poslovične novinarske objektivnosti. Gabrić je tako lakonski ustvrdio da je novi nakladnik “uzgred rečeno, već osnovan”, pripisujući osnivanju udruge Zarez automatski ulogu novog nakladnika, što ipak i još uvijek nije slučaj. No Gabrićeva spekulacija o tome što bi bilo kad bi bilo Petrušiću iz Jutarnjeg bila je dovoljna da bez treptaja blebne kako je Zarez “promijenio nakladnika”.
Sve sam go’ profesionalac.
Oprezniji Trust koji financira balkansku demokraciju i pravo na dostupnost informacije ne bi dao ni pišljive škude za izvještaj poput Gabrićevog, a oprezniji urednik bi Petrušiću malo “natrljao uši” zbog šlampavosti. U Zarezovom impressumu stoje i broj telefona i e-mail adresa.
(Nenad Perković)
Sezona u paklu
Kada prvi prilog u podnevnom Dnevniku HTV-a započne riječima “Hrvatski turistički djelatnici shvatili su da treba težiti produljenju turističke sezone“, čovjek se zapita nisu li ti isti hrvatski turistički djelatnici možda posljednjih dvadesetak godina bili pod utjecajem masovne hipnoze koju su efektno producirali Franci Blašković i njegova “Liga za borbu protiv turizma“. No, onda shvatimo da to nije istina. Jer ispostavilo se da je nadrealni početak spomenutog priloga tek mlaki uvod u nešto što bismo mogli nazvati teatrom apsurda samo ako istog shvaćamo kao vrhunac realističkog teatra. Realizam stvarnosti previše divljački meandrira i izbija iz mogućeg korita shvaćanja, pa je najbolje dokinuti svaku metaforiku, a pogotovo teatarsku frazeologiju. Jer teatralnost naših turističkih radnika je toliko radikalna, a u svom kičerskom anakronizmu nadilazi i najluđe erotske snove doktora Franje Tuđmana, s brkatim hajducima s kuburama i počasnim gardistima s dugim bodežima. Da ne ostane sve na razmetljivom brbljanju, prilažemo primjer. Jer o čemu je zapravo govorio taj prilog? O skorašnjoj proslavi 170 godina turizma u Opatiji i o velikom događaju za Šibenik – prvom uplovljavanju kruzera u šibensku luku. Šibenskim se turističkim djelatnicima očito nakon pogleda na golemi brod koji bahato ulazi u luku aktivirao defanzivni gen te su brže bolje postrojili gradsku stražu s brkatim zatočnicima s velikim kuburama usput poredavši niz topova na obalu. Salve su tako dočekale prestravljene turiste-barbare treće životne dobi koji su pola sata nakon toga zbunjenih pogleda, zbijeni u grupice, vrludali rivom dok su im domaćini pristupali s golemim noževima, koje su gurali u smjeru turističkih glava. Njihov je strah bio toliko izražen da vjerojatno nisu ni opazili da su se na vrhu čakija nalazili komadići drniškog pršuta kojima su hrvatski turistički djelatnici, kojima je ipak na vrijeme prevladao razum i koji su zatomili defanzivne porive ili kojima je snažan zvuk topovskih udara ukinuo hipnozu “Lige za borbu protiv turizma“, željeli ponuditi preplašene goste. Nakon prizora poput ovih koje smo imali prilike vidjeti u utorak u Šibeniku, tko više može biti protivnik turizma? Pogotovo sada, nakon što su “hrvatski turistički djelatnici shvatili su da treba težiti produljenju turističke sezone“.
(Neven Svilar)
Neprofesionalno maltretiranje bez zasnivanja radnog odnosa
U četvrtak, 3. listopada, u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika (popularnoj Džamiji), održana je konferencija za novinare na kojoj je sudjelovalo osoblje Galerije Forum – voditelj Galerije Antun Maračić, predsjednik Stručnog savjeta Galerije Siniša Labrović te pomoćnica voditelja i volonterka u Galeriji Marija Borovičkić. Okupljenu su javnost – kolege i zainteresirane novinare – obavijestili o skandaloznom ponašanju ravnateljice Kulturno-informativnog centra Gabrijele Krmpotić Kos, pod čijom se vrhovnom ingerencijom Galerija Forum nalazi. Otkada je gospođica Borovičkić u siječnju ove godine počela raditi u Galeriji, otrpjela je niz brutalnih i posve bizarnih napada od strane ravnateljice Kos, kao i serviranje bezobraznih laži o rješavanju svoga statusa kao zaposlenice, a od ravnateljičinog šikaniranja nisu ostali imuni ni Marijini neposredni nadređeni Labrović i Maračić, koji su se cijelo vrijeme prema kolegici odnosili kolegijalno i zaštitnički, te su u dogovoru s njom odlučili s cijelom pričom izaći u javnost. Za početak, ravnateljica Kos volonterki Borovičkić već je u veljači deklarativno ponudila pripravnički staž prema tzv. Mrsićevom modelu profesionalnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa, uz simboličnu plaćicu od 1600 kn mjesečno, koju pokriva Hrvatski zavod za zapošljavanje, a ne KIC; dalje – premda je Borovičkić tu ponudu objeručke prihvatila, ravnateljica nije poduzela nijedan jedini administrativni korak da je zaista zaposli, a kada je nesuđena stažistica u HZZ-u sama sredila nužnu birokraciju i legalno dobila odobrenje za stažiranje, koje je šefica trebala potpisati, ista ju je stala obmanjivati da je to učinila, premda opet nije. Uz neprekidno verbalno omalovažavanje i opstrukciju rada i Borovičkić i njezinih kolega, “grand finale“ uslijedio je kad je Krmpotić Kos pred Maračićem neutemeljeno optužila kolegicu da je ukrala ključeve Galerije i pozvala policiju. Nakon toga su svo troje odlučili progovoriti, a Maračić je time direktno riskirao da izgubi radno mjesto. No, to nije sve – prema svjedočanstvima, ravnateljica je u potpuno nadrealnoj maniri optužila Labrovića da se lažno predstavlja kao član Stručnog savjeta, a čini se da je imala i običaj da novce za nezavisne izložbene projekte u KIC-u, osigurane putem natječaja Ministarstva kulture RH, ilegalno prenamijeni na druge programe. I tako dalje, bez kraja i konca. Je li to slika hrvatske stvarnosti u minijaturnim dimenzijama? Retoričko pitanje!
(Bojan Krištofić)