...the grass is singing over the tumbled graves
Književnica Doris May Lessing preminula je ove nedjelje. To je sasvim dovoljno. Bilo koja apozicija ili atribut koji su se nizali uz njeno ime posljednjih dana čine mi se suvišnim. Najdalje su pritom otišla domaća virtualna glasila prenoseći vijest domaće novinske agencije (tim gore) konstatirajući da je umrla stara britanska nobelovka koja je iza sebe ostavila dva braka i troje djece. Pritom im se “potkrao” krivi naslov njena romana Trava pleše. Vjerojatno je zvučalo “logičnije” da trava pleše nego da zapravo Trava pjeva kao u stihovima Eliotove Puste zemlje prije nego će pijetao s krovne grede izustiti “Co co rico, co co rico”. Tim romanom Doris Lessing zatvorila je svoju prvu životnu i autorsku fazu koju je “opteretila” dekadencija velikog Britanskog Carstva i socijalnih derivacija i devijacija poznog kolonijalizma u kojem je odrasla kao dijete imperijalističke birokratske klase. Prošla je sve punktove Commonwealtha dok konačno nije napustila Južnu Rodeziju, naselivši se u Londonu u kojem je tek u poznoj fazi života postala velika “britanska nobelovka” makar joj se privatno vjerojatno gadilo i jedno i drugo. Oxfordski enciklopedisti i londonski književni kritičari natovarili su joj na leđa teret nasljeđa jedne velike prethodnice Virginije Woolf stalno joj spočitavajući da, eto, njen jezik ipak nikad neće doseći te blumsberijske razine, ali je dobra... Prva pratilja, reklo bi se u takvim žurnalističkim (u)općenjima iz kojih proistječe ovo svođenje žanrovski i poetički slojevitog opusa na autoričine reproduktivne funkcije i nelogično protivljenje elementarnoj fizici u naslovu prvog romana. Malo je toga na ovoj evropskoj periferiji napisano o Doris Lessing. Malo je toga domaća izdavačka industrija prevela, ostavljajući posve “nepokrivene” neke bitne dijelove opusa poput njenih utopijskih romana, autobiografske (samo Kako sam preživjela) i mačje proze, a i svega tri romana (Zlatna bilježnica, I ponovno, ljubav te Ljeto prije sutona), i to sve prije 2007. i Nobela. Otišla je Doris, ostalo je puno toga što se mora pročitati. Trava je vjerojatno zapjevala po zimbabveškim suhim ravnicama tik prije proloma oblaka.
(Mario Kikaš)
Pozdrav kosi
Nastojeći se oraspoložiti u ova tmurna vremena uoči obljetnice pada Vukovara mogli smo kliknuti na tekstove o učenicima 3.A razreda Tehničke škole “Nikola Tesla” u Vukovaru koji su objavljeni na nizu hrvatskih portala. Čista srca smo mogli pomisliti da se iza naslova koji hvale solidarno izbrijavanje glava vukovarskih srednjoškolaca krije suosjećanje sa sirotim A.S. koji možda boluje pa je ostao bez kose, no iza toga se krije najobičniji bullying. A.S. je “uvelike odskakao” od svojih kolega, stoga nisu imali druge nego ga dovesti u situaciju da mora ošišati svoje duge lasi prinudnom, kobajagi dobroćudnom gestom. Adamovi kolege su znali da će izgledati ružno s izbrijanim glavama, ali sve je to vrijedilo da spase svog prijatelja od nepoželjnog imidža pravoslavnog popa ili metalca i sotonista. Svojom su mu gestom – a rezultate ćemo vidjeti tek za koju godinu – poštedili srdašce od razočaranja na tržištu rada i štipanja za pozadinu na ulici (naime, kosa mu je bila do pozadine pa ga se moglo zamijeniti za neko niže stvorenje). Žrtva bullyinga se branila da svi muškarci u njegovoj obitelji imaju duge lasi avaj, ni to nije bilo dovoljno dobro opravdanje za njegove kolege. Najvažnije je da u razredu vlada sloga i da ih nitko ne opterećuje svojom “drukčijošću”, a Adam se može tješiti da u Vukovaru bar kosa raste, ako već ne i opća sloga.
(Marija Ćaćić)
Vladavina manjine uz zaštitu većine
Dobro je što su hrvatski građani napokon shvatili da pravo glasa imaju uvijek, a ne tek jednom u četiri godine. I to je jedino dobro u cijeloj priči. Referendumi, koji su se pojavili kao posljedica pojačanog građanskog aktivizma i pojave direktne demokracije u teoriji i praksi, polagano se pretvaraju u sredstvo manipulacije i kršenja ljudskih prava. Za to su odgovorne netransparentno financirane organizacije mutnih motiva (množina je namjerna), kao i vladajuća koalicija koja je dopustila da o garantiranim pravima odlučuju glasači.
Ali krenimo redom. Referendum o Zakonu o radu, unatoč skupljenim potpisima, nije proveden. Volja većine glasača koji su izašli na referendum o Srđu ne vrijedi ništa jer na birališta nije izašlo više od 50% birača. Istovremeno smo proslavili ulazak u EU nakon referenduma na koji je izašlo 43,58% glasača. Referendum kojim bi već postojeće kršenje prava homoseksualaca moglo postati i izričito zapisano u ustavu, provest će se 1. prosinca (o tome više u tekstu Trpimira Matasovića na 3. stranici). Ne postoje jedinstvena mjerila za provedbu referenduma, nego selektivni i veoma problematični (ukoliko uopće promišljeni) kriteriji. Zbog toga imamo situaciju u kojoj bi ustav trebao garantirati zaštitu manjine od potencijalne tiranije većine, a na referendumu većina može ukloniti tu ustavnu zaštitu.
U tom kuršlusu ne čudi što se pojavio i “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ i odlučio zatražiti još jedan sličan referendum. Stožer traži izmjenu postojećeg propisa po kojem za ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma pripadnici nacionalne manjine trebaju činiti trećinu stanovništva grada ili općine. Umjesto toga predlaže se da u ustav uđe odredba po kojoj pripadnici manjine moraju činiti više od polovice stanovništva. Dakle, da bi neka nacionalna manjina imala pravo na ravnopravno korištenje jezika i pisma, trebala bi–postati lokalna većina! Tko bi odlučio o tom propisu? Glasači na državnom referendumu, tj. manjina populacije koja bi izašla na takav referendum.
Tko je tu većina, a tko manjina? Tko štiti manjinu i tko ugrožava većinu? Zašto bi manjina trebala imati prava samo ako je većina? Zašto su prava većine i manjine uopće suprotstavljena? Je li osjećaj ugroženosti od manjine sublimacija neke realne prijetnje? Jer lakše se suprostaviti Srbima i pederima nego sagledati i reagirati na dugogodišnju sustavnu pljačku javnih institucija. Dok iščekujemo rezultate referenduma koji će “usmjeriti budućnost hrvatskih obitelji“, doznat ćemo i je li MOL prodao INA-u i tako usmjerio budućnost hrvatske privrede. Pravi Titanic potonuo je zbog udarca u santu leda, a ovaj “Titaničić“ bi mogao propasti kad ostane bez benzina – ali hej, barem će potonuti Titanic, a ne титаниц, i bar će u ledenom oceanu završiti Leo i Kate, a ne Leo i Teo, ili Mare i Kate.
(Luka Ostojić)