U obranu slobode izražavanja
Mi, kao predstavnici vodećih europskih kulturnih i kritičkih časopisa, okupljeni u Oslu na 25. Eurozineovom skup, snažno osuđujemo neopravdanu i bezrazložnu upotrebu sile za ograničavanje slobode izražavanja. U rano jutro 30. studenog 2013. nenasilne su prosvjednike u ukrajinskom Kijevu pretukli pripadnici specijalne policije.
Upotreba sile i manipulacija javnošću odnose pobjedu samo iznimno. To se potvrđuje i danas, kad se ukrajinska javnost nalazi pod prijetnjom nasilja. Izostanak odlučnog i jedinstvenog protivljenja ne škodi samo ukrajinskom narodu, nego i potkopava temeljne demokratske vrijednosti i institucije. U integriranom svijetu ne bi trebale postojati periferije. Danas je Ukrajina u središtu Europe,
Neovisno o vlastitim ideološkim stajalištima ili političkom angažmanu, snažno podupiremo vrijednost javne rasprave i dijaloga.
Stoga pozivamo sve demokratske institucije da podupru prava prosvjednika na slobodno okupljanje i izražavanje mišljenja u javnoj sferi.
Potpisano u Oslu, na 25. Europskom sastanku kulturnih časopisa, na temu “Stvaranje razlike. Kritičko mišljenje, rasprava i aktivizam u javnoj sferi”, 30. studenog 2013.
Eurozine je mreža vodećih europskih kulturnih časopisa s preko 80 partnerskih publikacija koje se objavljuju u 34 zemlje na 32 jezika.
U ime solidarnosti
Rezimirajući posljedice referendumske kampanje i konačnih rezultata tog festivala formalne demokratske procedure iz dobro izlivene klerikalne armature, ostaje nekoliko okusa. Gorak okus nakon rezultata zapravo je potvrda onoga što smo svi očekivali, ali smo se bojali izustiti sve dok se nije ukazala infografika Mislava Bage. O razlozima i strukturi raspodjele glasova pisalo se i pisat će se od: romantičarsko-konzervativnog zazivanja demokratske snage iskonskog naroda preko urbano-liberalnih zgražanja nad istim narodom do ljevičarskih upućivanja na sistemske uvjete stvaranja takvog naroda posljednje dvije decenije. Svojevrsna zadovoljština nama vječnim “gubitnicima” i sladak okus u ustima došao je dan prije nedjeljnog referenduma neobjašnjivo nebistrim potezom do tada strpljivo isplanirane i provođene kampanje klerikalne reakcije. Pogođena ega i u srži nedomokratski temelji inicijative U ime obitelji isplivali su na površinu uskraćivanjem akreditacija mnogim novinskim kućama: od javne televizije (koja je istinabog nekad i do granica želučane izdržljivosti urednički provodila svoju “neutralnost” u cijelom postupku) preko EPH-ovih naprijedaša s figom u džepu do riječkog Novog lista i najčitanijih portala (Tportal, Index, Danas.hr). Ono što se potom desilo iznenadilo je i najskeptičnije konzumente domaće medijske ponude: ostale nacionalne TV-mreže (RTL i NOVA) i dnevnici s nacionalnom cirkulacijom (24 sata i Večernji list) solidarizirali su se s kolegama i odbili sudjelovati u praćenju dočekivanja i proslave rezultata obiteljaške inicijative koja se održala, ni manje ni više, nego u Hypo Centru na zagrebačkom Cvjetnom naselju. Iako je riječ o gesti kratkog daha, svakako je bilo ugodno svjedočiti ovakvoj općemedijskoj reakciji i biti uskraćen za nasmijana stožerna lica klerikalno-konzervativne fronte koja je u trenutku pisanja ovih redaka najavila napad na ono što su kroz cijelu kampanju nazivali “nečim drugim”: tzv. životnim partnerstvom kojim Vlada RH želi regulirati obiteljski život istospolnih partnera. Drugim riječima, referendum je bio početak jedne duge borbe za koju je nužna solidarnost koju je lako zazivati, a jako teško izgraditi. Ali negdje treba početi.
(Mario Kikaš)
Zaboravljena velemajstorska atrakcija
Još prije dva ili tri desetljeća imali bismo vijest koja bi napunila sve svjetske medijske naslovnice: Magnus Carlsen novi je svjetski šahovski prvak! Naime, 22. studenog, u desetoj partiji meča za svjetskog prvaka, mladi Norvežanin remizirao je, kao izazivač, s dotadašnjim prvakom, Indijcem Wisvanathanom Anandom i time osvojio titulu s rezultatom meča 6,5 prema 3,5. Dvadesetdvogodišnjem Norvežaninu bile su dovoljne dvije pobjede, uz osam remija, da bi zasjeo na tron.
Iz nekog razloga, interes globalne javnosti, pa tako i medija, potpuno je opao kad je šah u pitanju. Stariji čitatelji će se prisjetiti: šahovski mečevi ovog ranga, pa i svjetska i regionalna prvenstva i turniri pratili su se uz obavezne šahovske komentare nakon dnevnika i vremenske prognoze, sportske novine posvećivale su čitave stranice partijama i turnirima uz iscrpne analize partija, portrete velemajstora, tada zaista velike zvijezde koje su igrale za astronomske svote. Mjesecima se iščekivalo kako će se sukobiti Karpov i Kasparov, Karpov i Korčnoj ili prije toga Korčnoj protiv legendarnog Bobbyja Fischera, a svaki potez se minuciozno analizirao u medijima. Šahovski velemajstori bili su podjednako popularni kao i nogometni fantazisti, koliko god danas to čudno zvučalo.
Slično kao što je preko noći prestao interes za svemirske letove, jer dogodovštine na Mjesecu posada programa Appolo također su bile komentirane u specijalima nakon središnjeg dnevnika, prestalo je i sa šahom. Jedno od uvjerljivijih objašnjenja bilo je kako je umjetna inteligencija “upropastila stvar”. Naime, 1996. Gari Kasparov igrao je spektakularni meč protiv IBM-ovog superračunala Deep Blue i pobijedio. Godinu kasnije, u revanšu protiv poboljšanog kompjutera čovjek je izgubio i po mnogima to je bio “kraj šaha”. U svakom slučaju, javnost je zaključila da je tome tako, i najčarobnija igra koju je čovječanstvo izmislilo ispala je iz fokusa.
Carlsen i Anand dokazali su da to nije točno, naime, da šah nije došao do kraja, a povratak u fokus javnosti – to već nije njihov posao.
(Nenad Perković)