Poslodavci protiv poslodavaca
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije 9. prosinca, Hrvatska udruga poslodavaca i Transparency International Hrvatska potpisali su sporazum o suradnji pred obuhvatnim diplomatskim zborom i predstavnicima političkih institucija, “kako bi surađivali na suzbijanju korupcije te promicanju demokratskih vrijednosti i poštene tržišne utakmice s ciljem sveopćeg, a posebno gospodarskog napretka Hrvatske”, prenosi portal Civilnodruštvo.hr. Zamjenik glavnog direktora HUP-a u svom se prigodnom izlaganju na temu “Utjecaj korupcije na gospodarstvo i važnost nulte tolerancije na korupciju” posebno osvrnuo na globalno razorne učinke netransparentnosti u financijskom sektoru. Predsjednica TIH-a spomenula je rezultate nedavne studije o odnosu poslovnog sektora i korupcije na Zapadnom Balkanu UN-ova Ureda za borbu protiv droga i kriminala, prema kojem je 8,8 posto poslovnih subjekata ispitanih u Hrvatskoj platilo mito, a korupcija je treća najveća prepreka u poslovanju po mišljenju poslovnjaka na razini regije. Dakako, svi su govornici spomenuli da korupcija jako pogoršava ionako lošu investicijsku klimu. Ne tako davno, predstavnici HUP-a žalili su se i ovoj i prošloj vladi da se čelnici javnih tvrtki boje poslovati zbog istraga. Rizično je bilo potpisivati ugovore i odluke jer “nema nedodirljivih”, a menadžeri, eto, nisu bili baš najsigurniji što se u poslovanju smije, a što ne.
U međuvremenu, privedeno je još četvero osumnjičenih u istrazi izvlačenja novca preko jedne tvrtke s djelatnošću većinom registriranom za gospodarenje otpadom, koja je navodno osim nacionalne gospodarske komore “opsluživala” i jednu tvornicu farmaceutske ambalaže. Suvlasnik te tvornice, priveden pa pušten da se brani sa slobode, je povodom uhićenja direktora gospodarske komore i svog dugogodišnjeg prijatelja izjavio: “Čujte, iznenadilo me sve to. On je jako inteligentan čovjek, iznenađen sam i zatečen. Uostalom, njegova je imovina bila svima poznata.” (SD, 17.11.2013.). Jedan od privedenih je i bivši direktor jedne industrije jadranskog kamena u stečaju, nedavno osuđen u jednom od nekoliko suđenja za neisplaćivanje plaća radnicima u Republici Hrvatskoj gdje deseci tisuća ljudi rade bez plaće, kako su radnici spomenute industrije kamena ionako mjesecima radili. Taj je pojedinac pri početku suđenja u svojoj obrani rekao da je “optužnica sačinjena pod pritiskom medija” i da “solventnost nije dokaz da se plaća mogla isplatiti, kao što i blokirani račun nije dokaz da se ona nije mogla isplatiti”, iako je dokazano da je novca na računima bilo i da su prije dugova prema dobavljačima dospjele obaveze prema radnicima. Dodao je i da isključivim krivcem za to što se dogodilo drži “neodgovornu grupu ljudi koja je blokirala poslovanje tvrtke.” (Index.hr, 15.04.2013.) Plaća je u ovoj interpretaciji dakle stvar trenutka i menadžerske vizije, a radnici po važnosti dolaze poslije sirovina i repromaterijala. Revolt teško da nije razumljiv, ako ne i opravdan, s obzirom da je rečeni izbor između isplata plaća i drugih troškova nastao zbog nečijih tuđih, ranijih poslovnih pothvata, iako su se kao “isključivi krivac” mogli spominjati samo sindikat i oni koji su mu parničenje omogućili. Također, od dizanja optužnice do danas sigurno hrpa ovakvih situacija mučno traje kao dio normalne svakodnevice, pa je onda ova presuda unošenje kaosa u donedavno nepomućen mir takozvane kulture neplaćanja. Predvidljivosti poslovnog okruženja i regulatornog okvira za kojom žude poduzetnici s privatnim ili državnim portfeljem samo naizgled najviše prijeti korupcija. U našem slučaju zasad je gora jedino borba protiv korupcije.
Imena ne treba spominjati između svih ovih informacija jer bi ona samo odvlačila pozornost s dozlaboga zamorne, ali istinite i podsjećanja vrijedne priče čiji su djelić. To je ep o svemu onome što korupciji omogućava da fizički i diskurzivno živi kao normalnost, a što je moguće uočiti i vrednovati neovisno o političkoj optici promatrača. Najlakše je na sve to uputiti obrnutim putem. Brojne studije sugeriraju da su zemlje s niskim stupnjem percipirane i stvarne korupcije one s visokim GDP-om po stanovniku (!), visokim stupnjem jednakosti, slobode tiska, povjerenja u pravosudne i ostale univerzalne administrativne institucije te visokim stupnjem poštivanja ljudskih prava, osobito rodne jednakosti i prava na pristup informacijama. Valja se s vremena na vrijeme podsjetiti da taj ep seže dalje u prošlost od ovih dvadesetak godina demokracije i da korupcija nije Meduza kojoj će neki Perzej ili Uskok odsjeći glavu, već samo jedno od tisuću lica junaka koji smo u konačnici uvijek - nek’ se ubroji tko i koliko hoće - mi sami, odnosno naše redovite prakse i prijeđeni put. Koji, hvala Bogu, ipak nije zauvijek u tvrdoj stini uklesan.
(Marko Lucić)
Ekvatori, paralele, desno, lijevo: Čile
Završen je i drugi krug predsjedničkih izbora u Čileu. Očekivanu pobjedu odnijela je kandidatkinja široke koalicije koja se pruža od centraških demokršćana do komunista: Michelle Bachelet. Inače kći generala iz konstitucionalističke frakcije koja se oduprla Pinochetovom vojnom udaru, Bachalet je osvojila svoj drugi predsjednički mandat potvrđujući da je posljednih deset godina najpopularnija političarka u Čileu. Za razliku od svog prvog mandata od 2006 do 2010 tokom kojeg je nastavila liberalnu ekonomsku politiku svojih prethodnika, ovoga puta široku frontu stvorila je upravo na kampanji za socijalnu državu i potpuno javno financirano obrazovanje. U prvom krugu već je bilo jasno da kandidatkinja desnice Evelyn Matthei nema velike šanse protiv kandidatkinje koalicije Nueva Mayoria (Nova većina) koja je na svoju listu za oba doma parlamenta okupila nekadašnje studentske vođe pokreta koji se posljednjih nekoliko godina nametnuo kao bitan politički akter u ovoj južnoameričkoj državi. Na tim izborima koji se održali paralelno s prvim krugom predsjedničkih, u čileanski kongres ušle su kandidatkinje Komunističke partije Čilea i nekadašnje čelnice studentske i omladinske sekcije te partije, Camila Vallejo i Karol Cariola, te nezavisni kandidati s mlade ljevice, Gabriel Borić i Giorgio Jackson. U svom pobjedničkom govoru nakon osigurane dvotrećinske potpore izašlih glasača, Bachelet je najavila široke reforme uključujući i ustavne promjene nužne za neke dublje rezove u socioekonomsku stvarnost Čilea. Naime, taj Ustav vuče kontinuitet s Pinochetovim režimom. Međutim, Bachelet i njena buduća administracija toliku potporu ipak neće imati unutar samog kongresa te će svake ustavne promjene uključivati i određene ustupke desnici koje predvode poduzetnička elita i baštinici starog režima. Ostaje nam vidjeti kamo će Čile ovoga puta skrenuti.
(Mario Kikaš)
Kiklop za Nives spreman!
Jedna fizička i jedna pravna osoba napravile su nepromišljen potez i dobile po nosu od nadležnih institucija. “Fizikalac“ u ovoj priči je nogometaš Joe Šimunić, a pravna osoba Sa(n)jam knjige u Istri. Premda zvuči blasfemično izjednačiti Šimunićev ustaški pozdrav i nedodjeljivanje jedne književne nagrade, ova dva slučaja sličnija su nego što bismo to voljeli vjerovati.
Nakon što je nogometaš Joe Šimunić pozdravio navijače izvikivanjem pozdrava “Za dom spremni!“, krovna nogometna udruga FIFA doslovno ga je shvatila i suspendirala na deset utakmica pa će Joe, umjesto odlaska na svjetsko prvenstvo u Brazil, ostati doma. Šimunić se branio da njegov pozdrav nema veze s ustaštvom, da očito nije tako mislio, u što možemo vjerovati jer je Šimunić i na terenu pokazao da zna činiti nepromišljene poteze zbog čega je dobio nadimak “Crazy Joe“. Ironija je u tome što je nepromišljeni Joe odlučio iskazati svoj patriotizam referirajući se baš na zlokobni režim koji je podijelio državu Njemačkoj i Italiji da bi mogao slobodno provoditi teror nad svojim građanima. I Šimunić se tim izrazom ljubavi doveo u situaciju u kojoj neće moći braniti patriotizam tamo gdje to jedino zna – na terenu. Dakle, nogometnim rječnikom rečeno, Joe je zabio autogol.
Autogol se pojavio i u području gdje to ne bismo očekivali, na književnoj sceni na kojoj ne postoje “22 kretena koji trče za jednom loptom“, ali na kojoj su se također razni akteri ustrčali oko jednog relativno nebitnog predmeta. Naime, kao što cijela država zna, udruga Sa(n)jam knjige u Istri pet je godina odbijala predati Kiklopa za hit godine osobi koja je tu nagradu zaslužila po zadanim kriterijima. Nisu htjeli nagradom dati Nives Celzijus dodatnu pozornost– a privukli su pažnju kakvu Celzijus ne bi privukla da je pet godina zaredom osvojila Kiklop. Htjeli su pokazati da su pametniji od Nives Celzijus – a nehotice su napravili nagradu s kriterijima koji, kako je bilo očito cijeloj državi osim njima, idu na ruku upravo njoj. Htjeli su zadržati dostojanstvo nagrade - tako što su godinama djetinjasto odbijali predati nagradu autorici koja tu nagradu nije tražila, ali ju je po njihovim kriterijima zaslužila. Naposljetku su se doveli u situaciju gdje ih je “blesava“ Nives Celzijus odvela pred sud i dobila parnicu pa je sudac morao prisiliti udrugu da napokon počini taj strašan čin i preda ženi nagradu. I tako je napokon došao kraj priči koja je trebala biti vijest za tabloide na jedan dan, a ispala je dugogodišnja bruka ugledne kulturne organizacije.
Šimunić i članovi udruge Sa(n)jam knjige u Istri razlikuju se u svjetonazoru, obrazovanosti i polju djelovanja, ali u oba slučaja vidjeli smo istu nepromišljenost, isključivost i bahatost. Nitko nije cijepljen od mana, a posljednja ironija je u tome što se navedene osobine u nama najčešće manifestiraju onda kad ih pripisujemo etničkom ili svjetonazorskom Drugom.
(Luka Ostojić)