Igrač na vrhu Sveučilišta
Tko je pobijedio na Sveučilištu? Zagrebačko sveučilište dobilo je novog rektora. Damir Boras, dekan Filozofskog fakulteta, uz povelike teškoće pobijedio je u drugom krugu dosadašnju prorektoricu za studente Blaženku Divjak. Borasa je od ispadanja iz utrke za rektora dijelio jedan glas. Naime, nakon prvog kruga glasanja bio je izjednačen s dekanom FER-a i predloženikom tehničkog područja prof. Nedjeljkom Perićem kojeg je onda pobijedio u pripetavanju s velikom razlikom u glasovima. Borasova sekundarna glasačka baza je očito bila puno dublja što mu je omogućilo pobjedu i u konačnom srazu s Divjak koja je slovila za kandidatkinju koju podržava dosadašnji rektor Aleksa Bjeliš. Međutim, interesne mreže koje su se isplele oko budućeg rektora Borasa bile su očito jače, a vjerojatno su bili jači i animoziteti prema prof. Divjak koje je stvorila za vrijeme obnašanja funkcije prorektorice. U svakom slučaju, umjesto rasprava o sveučilišnoj politici, upisnim kvotama, razvoju znanosti, mediji su izborno zasjedanje Senata i pobjedu Borasa tumačili isključivo kroz njegovu izjavu o tome da će kao rektor “zastupati biblijske vrijednosti”. Ubrzo su na noge skočili svi dežurni zaštitnici liberalno-scijentističko-ateističkih vrijednosti ne bi li ukazali na apokaliptične razmjere Borasove izjave. Riječ je, u najmanju ruku, o smiješnoj izjavi – a Boras je njima sklon čemu ćemo, ne sumnjam, svjedočiti kroz njegov mandat. Ono što zabrinjava moguće je skretanje Sveučilišta udesno što za vrijeme Bjeliša uz sve ekscese (počasni doktorat kardinalu Bozaniću; presude FIO-u za diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije) nije bilo moguće. Jasno je da Kaptol i stare sveučilišne strukture u Borasu nalaze svoga protežea ili pijuna, međutim pitanje je do koje točke. Boras je i na dosadašnjim funkcijama pokazao da zna jako dobro balansirati između različitih klanova i interesa i vlastite pozicije. Preostaje nam vidjeti kako misli “odigrati” ovu funkciju što će nam donekle otkriti i razmjere one “nespretne” izjave.
(Jasna Cetkić)
Ernesto Laclau (1935. – 2014.)
Argentinski politički teoretičar preminuo je u nedjelju 13. travnja u španjolskom gradu Sevilli gdje je trebao održati predavanje na poziv argentinskog veleposlanstva u Španjolskoj. U mladosti je u najturbulentnijim vremenima argentinske povijesti bio član omanje ljevičarske partije PSIN. Krajem šezdesetih odlazi u Veliku Britaniju gdje je proveo najveći dio svog života. Predavao je političku teoriju na Sveučilištu Essex, posebno kolegije iz diskurzivne analize i ideologije. Tijekom osamdesetih postaje jedna od prominentnijih figura tzv. postmarksističkog čitanja klasika marksizma, a posebice djela Antonija Gramscija. Iz tog perioda najprevođenije mu je djelo nastalo u koautorstvu sa suprugom Chantal Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, koje je postalo svojevrsno kanonsko djelo postmarksističke tradicije. U zadnje vrijeme bavio se peronizmom i izbornim pobjedama ljevice u Latinskoj Americi o čemu piše u svojoj knjizi On Populist Reason. Na hrvatski jezik prevedena je (samo) Laclauova knjiga nastala u koautorstvu s Judith Butler i Slavojem Žižekom, Kontingencija, hegemonija, univerzalnost: suvremene rasprave na ljevici.
(Mario Kikaš)
Tuga od Aracatace do Zagreba
Četvrtak 17. travnja bio je crni dan za pisce. Svijet je već oplakao kolumbijskog nobelovca Gabriela Garciju Marqueza (1927.-2014.), a na isti dan preminuo je i globalno manje poznat pisac i novinar, zagrebački “zvižduk s Bukovca” Zvonimir Milčec (1938. – 2014.) Marquez je jedno od najjačih imena hispanoameričkog buma, uz Fuentesa, Vargasa Llosu, Cortázara i druge. Milčec je pisac za djecu i novinar koji je većinu djela posvetio Zagrebu. Tako smo se istog dana oprostili od dvojice velikih pisaca sa suprotnih polova svijeta i književnosti.
(Luka Ostojić)
Sve je dobro što se dobro... završi?
Ne znamo ima li ministrica kulture miran san, ali noćnih mora danju joj zacijelo ne nedostaje. Jedna od njih, peteroglava (njenom zaslugom – donedavna je bila četveroglava) odaziva se na kraticu HNK. I ne bi pet nacionalnih kazališnih kuća toliko morile ministricu da, eto, svako od njih ne treba imati intendanta ili intendanticu. A najviše ju je morilo ona najveća, “središnja”, zagrebačka. Kao što smo već pisali u Zarezu, ministrica nije znala koga bi htjela za indentanta, ali je znala koga neće. Stvar je u konačnici riješena na obostrano zadovoljstvo Ministarstva i Grada. Gradonačelnik, naime, jest znao koga želi za intendanta (to jest intendanticu), a ministrica je njegovu želju, u nedostatku vlastite, ispunila. Dubravka Vrgoč, dosadašnja Gradu vjerna ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, od 1. će rujna biti (i) Državi vjerna intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Nije to imenovanje prošlo glatko – pobunili su se imenima i prezimenima neimenovani “Zaposlenici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu”, koje buduća intendantica, doduše, može ignorirati zbog njihove anonimnosti, ali to ne znači da ne bi bio red odgovoriti na prigovore iznesene u njihovom otvorenom pismu. Jer, činjenica jest da javnost nije dobila javno na uvid intendantičin program, kao što je i činjenica da ono što je iz tog programa procurilo u javnost ne sluti na dobro. Ukratko, kako to već i biva u programima koje malo tko čita, jer se odluke donose i prije nego što se programe počne i pisati, i ovaj je popis lijepih želja, ali neuskladivih s realnošću. Vrgoč bi tako, primjerice, razdvojila Dramu od Opere i Baleta – što bi bilo sasvim legitimno (nije se ona toga prva dosjetila) kad bi postojao prostor u koji bi se izmješteni ansambl moglo smjestiti. Dok takav prostor ne bude pronađen, nova će intendantica morati, kao i njeni prethodnici, funkcionirati s trima ansamblima pod jednim krovom. A to je polazište na kojem, čini se, nije temeljila svoj program.
Ali to ionako nije važno – zadovoljan je Grad, zadovoljna je Država, a vjerojatno je zadovoljna i Dubravka Vrgoč. Publika i kritika reći će svoje kad budu vidljivi rezultati njenog rada. A “Zaposlenici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu”? Njih nitko ništa ne pita. Njima je posao da proizvode predstave. Ne da o njima išta i misle. Bez obzira je li riječ o predstavama u HNK-u ili oko njega.
(Trpimir Matasović)