PREformans
Naši sindikalisti su još jednom pokazali da su zaslužili ovakvu vlast i ovakve poslodavce. Osim što je njihov pristanak na kompromise i jednokratna rješenja posljednjih godina dijelom odgovoran za stanje u kojem se radnička klasa našla, budućnost koja se da naznačiti iz njihovih postupaka čini mi se jednako tmurnom kao nedavna prošlost i još gora sadašnjost. Sindikalne vođe (od kojih su neki na svojim pozicijama više od dvadeset godina) taj su smjer slikovito ocrtali ovogodišnjim prvomajskim izvedbenim bućkurišem. Nesinkroniziranost i prvoloptaški politički kič kipjeli su na sve strane. Nakon što su shvatili da im se prvomajski protestni marš ne isplati, sindikalni vođe su se odlučili za performans koji je u zadnje vrijeme postao zaseban žanr političkog ophođenja kod nas. Počesto ga koriste i sindikati i predstavnici civilnog sektora, ali mnogo puta posve nepotrebno i ornamentalno, ali malokad toliko glupo kao ovog Prvog maja. Sve je započelo milenijskom fotografijom Šime Strikomana na zagrebačkoj Radničkoj cesti. Postrojeni u hrvatsku trobojnicu – petstotinjak sindikalista su se potom uputili prema Hatzovoj gdje su ispred prostorija HUP-a ukazali na vlastitu brojnost i odanost nacionalnim bojama da bi se u tihom mimohodu uputili prema Maksimiru gdje su Vladi pokazali crvene kartone. Svadba, sprovod i utakmica – sve u jednom. Nisam odavno svjedočio tolikoj semantičkoj denotativnoj napučenosti i političkom idiotizmu. Ovaj performans je pokazao da sindikatima, jednako kao i partitokratskoj nomenklaturi treba jedan veliki DELETE i onda sve ispočetka. Ne vidim kako drugačije izvući iz šarene milenijske septičke jame u koju smo usisani i ovog prvog maja. O radnicima ni riječi, naravno. Osim na Trećem programu HRT-a koji je jedini ozbiljno pristupio i Prvom maju i vlastitoj ulozi dajući prvomajski filmski maraton od Chaplinovih klasika preko talijanskog neorealizma do domaćih igranih i dokumentarnih ostvarenja.
Il docente
Ministar Željko Jovanović još jednom je pokazao da može kad hoće. Iako će u javnosti ostati upamćen kao član izvršne vlasti s najviše “packi” od strane Ustavnog suda, to svakako ne znači da je ministar znanosti, obrazovanja i sporta nesposoban. Kako prenosi Večernji list, ministar kani nastaviti svoju znanstveno-predavačku karijeru čim okonča svoj mandat. Na natječaj za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na osječkom Medicinskom fakultetu (nastavna baza Opatija) javio se jedan kandidat – dr. sc. Željko Jovanović koji je po izboru zamrznuo svoje radno mjesto. Farmakolog Jovanović je u izjavi po otkriću ove informacije promptno oprao ruke zazivajući autonomiju djelovanja akademske zajednice i nemogućnost da prvi čovjek MZOS-a utječe na odluke o napredovanjima. Međutim, kao što sami znamo – akademska zajednica nije izolirana u svojevrstan vakuum u kojem je Željko Jovanović tek stručnjak iz biomedicinskog područja bez ovog dodatka: ministar znanosti, obrazovanja i sporta. I to ne bilo kakav ministar. Osim što je riječ o ministru čije odluke Ustavni rud ruši svako malo, riječ je i o ministru čiji će mandat ostati zapamćen po stagnaciji pogotovo u području znanosti i visokog obrazovanja gdje su napredovanja postala endemska pojava upravo zbog njegovih odluka i narušenih odnosa sa sveučilišnim vlastima. No, ono što vrijedi za ostatak sektora, očito ne vrijedi i za ministra. I dok je najčešća poruka koju čujemo od ministra kako je znanstveno-obrazovni sustav neefikasan i trom, njegovo zamrzavanje statusa na Katedri za farmakologiju osječkog Medicinskog fakulteta (nastavna baza Opatija) svakako je indikator određene živosti. Naime, trenutni sukob u Vladi između riječke i Milanovićeve frakcije – očito je Željku Jovanoviću bio dovoljan razlog da počne razmišljati o svojoj budućnosti i poslije izbora. Ono što bi trebalo brinuti njegove stranačke kolege, Jovanovićeva je primisao da SDP nema nikakve šanse da dobije izbore ili: da on nema nikakve šanse u tom nekom budućem SDP-u. Ako ga uopće bude.
Dvorska analitika
Kad je Miloš Vasić prošle godine analizirao odnose u srpskoj koalicijskoj vladi (SNS i SPS) i njihove odnose s predsjednikom Nikolićem, onda je iskoristio jednu sintagmu koja bi trebala postati dio metaanalitičke terminologije domaćih političkih struktura: “dvorska analitika”. Slična bi se etiketa mogla prišiti i domaćim žurnalističkim analizama trenutnog stanja unutar Socijaldemokratske partije. Politika se svela tek na aktantsku shemu Linić vs. Milanović s pripadajućom svitom. Zategnuto stanje između tamošnjih ega i frakcija kulminiralo je eksplozijom afera u Ministarstvu financija, ostavkom šefice Porezne uprave Nade Čavlović Smiljanec i konačnom smjenom ministra financija Slavka Linića. Međutim, ono što je zanimljivije od premijerovog pokazivanja političkih mišića pozivanjem na etičke standarde i visoke letvice, uloga je medija u cijeloj priči koji nisu samo bili eksterni promatrač i analitičar nego i motiv u bansko-dvorskim kavgama. Kao u kakvom lošem dramoletu Jutarnji list je od velikog beatifikatora lika i djela Slavka Linića (koji je kroz predstečajnu nagodbu odigrao i važnu ulogu u “spašavanju” toga lista) postao njegov grobar. A već odavno toj ulozi ne pristupaju s opreznošću ili pardonom. Tako su i promjene u vrhu Milanovićeva PR tima, u kojem su “linićevke” Bardić i Grljak zamijenjene EPH-ovim Jelićem, poslužile kao dobra najava onoga što se dugo najavljivalo, a danas (6. svibnja) se i zbilo u Banskim dvorima. Jutarnji list je još jednom odigrao ulogu u kojoj se najbolje snalazi: neslužbeno glasilo onih koji drže poluge političke moći. A kako će biti sutra? Nije bitno. Ono što sa sigurnošću možemo reći – Jutarnji list će i to saznati iz povjerljivih izvora i još jednom preživjeti