Pokal za mlade
Proteklog su tjedna zagrebačku, pače i hrvatsku umjetničku inscenaciju uzdrmala dva omanja skandalčića, odjeka taman dovoljnog za online polemikice na društvenim mrežama, koje će uskoro jamačno biti razriješene offline, na primjer za šankom Sedmice, najrelevantnijeg okupljališta viđenijih pripadnika scene. Naime, kulturna se javnost, zajedno s neinformiranim zaposlenicima Muzeja suvremene umjetnosti, isprva zgrozila zbog zemljotresne vijesti da će 23. i 24. veljače, u sklopu svjetske turneje kroz čak 72 zemlje, u predvorju MSU-a biti izložen mitski pokal FIFA-e, namijenjen pobjedničkoj repki Svjetskog prvenstva u nogometu, i to u organizaciji ljudstva iz Coca-cole, ponovno ključnog sponzora mundijala. Također, u sklopu priprema za tu prigodu, praktički je cijelo prizemlje MSU-a pretvoreno u reklamni panel planetarno najpopularnijeg gaziranog pića, a skupina šokiranih muzejskih kustosa, među kojima su Tihomir Milovac, Leila Topić, kao i Iva Radmila Janković, predsjednica Stručnog vijeća Muzeja, odlučila je otvorenim pismom javnosti kritički reagirati na sadržaj koji smatraju neprimjerenim za MSU, pri čemu ih ravnateljica Snježana Pintarić uopće nije obavijestila da će se to događanje održati. Pismo je podržalo i potpisalo sedamdesetak uvaženih i cijenjenih osoba (o čemu možete čitati u ovom broju Zareza na 20. stranici). Krajem tjedna, iz HDLU-a, krovne domaće umjetničke udruge, stigla je nova pljuskica. Suprotno dosadašnjoj praksi, Upravni odbor HDLU-a, kojim predsjeda Josip Zanki, odobrio je odluku da se mladi likovni kritičar i kustos Feđa Gavrilović mimo javnog natječaja angažira za osmišljavanje kustoske koncepcije ovogodišnjeg Salona mladih, kao i za raspisivanje natječaja za izlaganje. Ponovno se slobodomisleća javnost, mada ovog puta nešto užeg, strukovnog opsega, našla podijeljenom poput Crvenog mora, jer je striktna podjela u srži Gavrilovićeve koncepcije, koja se temelji na nepostojećoj dihotomiji između “trendovske pomodnosti i izvorne suvremene umjetnosti”, odnosno mitomanskom sukobu između dvije navodne struje na toj više-manje provincijalnoj scenici koju stvaramo kako znamo i umijemo. Sveudilj se polemizira preko “Fejsa” i G-talka, spominju se javna reakcija, otvorena pisma, tekstovi u novinama, i tako dalje, i kako to već ide. Međutim, u čemu je veza između ove dvije provokacije? Upravo u njihovoj efemernosti i posvemašnjoj ispraznosti, u iluziji polemike i dinamike koju stvaraju, a koja ne iskazuje ništa drugo osim jezive inertnosti i hermetičnosti dvije važne hrvatske kulturne institucije, koje svoju javnu ulogu obavljaju neodgovorno, ali dosljedno putem linije manjeg otpora. Zbog toga će u MSU-u do daljnjega biti izloženo još na stotine pokalića i plaketića, a oni koji će od toga uhljebiti koju kunu osjećat će se samozadovoljno, uopće ne razumijevajući posljedice svoje čaršijske nonšalantnosti; dok će Salon mladih, zahvaljujući konceptu napisanom poput srednjoškolske zadaćnice, i ove godine biti dosadan i zaboravljiv kao i mnogi do sad. Za to vrijeme, autentična, nepatvorena umjetnost, koja je svojom svježinom i neposrednošću već nadrasla porazne standarde zagrebačke palanke, događa se negdje drugdje, u majušnim prostorima poput Galerija Nove i Grete, ili Galerije Miroslav Kraljević, koje muku muče s budžetom, hladnim pogonom i ostalim poslovičnim preprekama, no pri čemu njihovim programima ne nedostaje hrabrosti, humora i mašte. Ove tri vrijednosti, nažalost, očito ne krase ljude koji su donijeli opisane sporne odluke, pa nekako i nije čudno da imaju neku lovicu za svoje papazjanije i neku iluziju moći. Dajte još jednu rudu, čaršija časti!
(Bojan Krištofić)
Trapavi pokućar/pompozni konduktor
Na investicijskom forumu Europske banke za obnovu i razvoj, premijer Zoran Milanović spomenuo je kako će autoceste, ipak, u famoznu monetizaciju. Obrazložio je i zašto: “Samo nas je 4,5 milijuna u Hrvatskoj, ne možemo se dovoljno voziti kako bismo platili cestarine.”
Njegov ledeno-racionalan ton možda bi ostavio (željeni mu) dojam kad smjesta ne bi iskrsnulo nekoliko pitanja, koja nikako ne mogu biti pokrivena pukom racionalnom intonacijom. Ako je to rekao na investicijskom forumu, zašto misli da će onda netko htjeti koncesiju? Je li to neka ingeniozno lukava kontrareklama? Znači, netko će uzeti koncesiju, iako je očito da se to ne isplati. Zašto? Hoće li nas odjednom biti 6,5 milijuna pa ćemo se dovoljno voziti? Teško. Je li to subliminalna retorika koja bi trebala podići cijenu koncesije, iako je očito da je obara? Još teže. U čemu je kvaka? Netko će dobiti zagarantirani prihod pa će građani iz poreza nadoplaćivati koncesionaru desetljećima? Puno vjerojatnije. Drugim riječima, magarci, kad se nećete vozikati, uzet ćemo vam porezom.
O čemu se, dakle, ovdje radi? O trapavom pokućaru na investicijskom forumu, koji ne bi znao ni četku za odijelo prodati od vrata do vrata ili o ciniku kojem je potpuno svejedno što i gdje govori, kad ionako ni o čemu ne odlučuje jer je tek pompozni konduktor minorne kolonije? Ili oboje?
Pa opet, nikad ne znaš! Možda postoji neki Tajni plan hrvatske vlade za spas nacije koji povezuje uvoz 1600 automobila s naglim skorašnjim porastom vozikanja autoputevima i naglim porastom prihoda od cestarina. A mi čobani ih napali zbog rastrošnosti.
(Nenad Perković)
Otvoreno pismo RODA-e
Kao udruga koja se predano zalaže za zaštitu prava trudnica, rodilja, djece i roditelja, RODA-Roditelji u akciji protivimo se usvajanju predloženog Zakona o radu. Smatramo da je prijedlog Zakona štetan i tražimo njegove promjene. Zajedno s drugim udrugama i ženskim sindikalnim grupama okupljenima u Ženskoj fronti za radna i socijalna prava, predlagateljima Zakona uputile smo 35 amandmana na prijedlog Zakona, upozoravajući da će se promjene radnog zakonodavstva posebno negativno odraziti na žensko radništvo i radnike s obiteljskim obvezama. Nažalost, moramo zaključiti da je predlagatelj Zakona, ne usvojivši niti jedan od naših prijedloga, pokazao potpunu nezainteresiranost i neosjetljivost za ovaj dio radničke populacije, koji čini većinu radno aktivnog stanovništva Hrvatske.
(...)
Novim prijedlogom Zakona povećava se trajanje prekovremenog rada na 56 sati tjedno, odnosno 180 do čak 250 sati godišnje, što će imati razorne posljedice za obitelj: od organizacijskih, za radnike koji svoju djecu jednostavno neće imati kome ostaviti na čuvanje, do emocionalnih i psiholoških, iscrpljujući radnike i radnice, otuđujući djecu od roditelja i skraćujući njihovo zajedničko vrijeme. Jedino sredstvo zaštite od zloupotreba koje zakonodavac ostavlja trudnicama, roditeljima djece do tri godine starosti i samohranim roditeljima djece do šest godina starosti, jest obaveza poslodavca da ishode njihovu pisanu izjavu o pristanku na prekovremeni rad i nejednaki raspored radnog vremena, što će se u uvjetima gospodarske krize i galopirajuće nezaposlenosti malo koji radnik i radnica usuditi odbiti. Istovremeno nas sustav koji je desetljećima bio neuspješan u kontroli prekovremenog rada zakonski ograničenog na 48 sati, sada nastoji uvjeriti da će postati učinkovit ako se ta brojka poveća na 56 sati.
Pogledamo li 5, 10 ili 20 godina unaprijed, jasno je da će prihvaćanje ovakvog zakona biti praćeno daljnjim urušavanjem radničkih prava te se sa zabrinutošću moramo upitati: kakva je budućnost djece, roditelja i obitelji u Hrvatskoj?
(Udruga RODA)