TAKTIKA ODGODE
Prikupljanje potpisa za referendum o zakonskoj zabrani izdvajanja (tj. privatizacije) tzv. sekundarnih djelatnosti iz javnih službi ušlo je u svoju završnu fazu. Do 18. lipnja potrebno je skupiti 375.000 potpisa građana RH kako bi se zahtjev za raspisivanjem referenduma predao nadležnim tijelima. Zadnje informacije iz sindikalnih redova objavljene u nedjelju (15. lipnja) evidentiraju 305.000 dosad skupljenih potpisa, što znači da će broj potpisa i raspisivanje referenduma ovisiti o fotofinišu. Međutim, kako bi dodatno poremetila planove ionako šlampavo organiziranog skupljanja potpisa, potpredsjednica Vlade zadužena za reformu državne uprave i javnog sektora - Milanka Opačić - u ponedjeljak, 16 lipnja, objavila je konačnu odluku Vlade o tzv. outsourcingu. Prema njenim riječima, neće se ići u privatizaciju sekundarnih djelatnosti, nego će se osnutkom javnog poduzeća koje će okupiti ove radnike uštedjeti 280 milijuna kuna. Tako je taktički zapravo srušila sindikalnu inicijativu i ostavila mogućnost privatizacije u nekoj od sljedećih reformskih etapa neovisno o tome koja će politička opcija popunjavati administraciju u Banskim dvorima. Cinici bi rekli da je Opačićkina objava dočekana s olakšanjem među sindikalnim čelnicima jer su se time spasili od mogućeg debakla. Optimistični pogled na cijelu priču uknjižit će pobjedu sindikata koji su organizirali kampanju. Međutim, takve perspektive nam dugoročno ne kazuju niti vrijede išta. Logika političke borbe kaže: radna mjesta i radna prava su trenutno spašena, ali borba se nastavlja jer je paralelno Nacrt konačnog prijedloga Zakona o radu pušten u javnost. A pogubnosti tih zakonskih mjera su dugoročne.
LAKMUS BRAZIL
Osim općenacionalnog delirija, ulupanih novaca u nedovršena zdanja, pogrešaka sudaca, životinja koje predviđaju rezultate utakmica, ovogodišnje svjetsko prvenstvo u nogometu iznjedrilo je i jednu zanimljivu polemiku (ili nešto što obećaje polemiku) na domaćoj književnoj sceni kojoj istih neizmjerno fali. Priča počinje s tekstom Ivane Simić Bodrožić “Zajednički osjećaj srama“ objavljenom na portalu Vox Feminae u kojem daje nedvosmislenu kritiku lokalizacije i simbolizacije domaćeg kapitalizma kroz radne pogone Todorićevih trgovina. “Stvarna slika” društvenog sustava koji je poprimio intenzivnije nacionalne konture kroz mundijalski period postala je gotovo groteskno tijelo eksploatirane blagajnice u preuskoj majici. A taj je korporalni trop nekako ostao najupečatljiviji aspekt njenog teksta, što govori i o organizaciji teksta, ali i našem kognitivnom radu prilikom recepcije. Ubrzo je tekst u virtualnoj zajednici pobrao aklamacije i lajkove, ali i kritičke komentare. Onaj koji se izdvojio svojim ipak dubljim uvidom u “književne postupke” autorice, komentar je Asje Bakić na portalu MUF naslovljen “Sram, druga verzija“ kojim upućuje kritiku odabranom infantilnom pripovjedačkom glasu koji je svojevrsna poetička odrednica Simić Bodrožić. Za Bakić to predstavlja “spisateljsku tehniku emocionalne ucjene, odnosno manipulacije čitateljem” koju je ova “književnica razvila do savršenstva”. Nadalje, žaoku upućuje upravo tom mjestu djetinjeg pogleda prema stvarnoj slici domaćeg kapitalizma koju autorica gleda kao “bezimenu vreću mesa” čime se preko simbolike Ivice Todorića, zapravo, obračunava sa samom radnicom. Tako je svjetsko prvenstvo u Brazilu sa svim svojim parafernalijama i simptomima izrodilo i jednim, za domaću književnost, produktivnim mjestom kritike (književne) reprezentacije kapitalizma i načina na koji se organizira tekst s obzirom na svoj “horizont”, ali i svoje pripovjedačke mehanizme i pripovjedačke odgovornosti.
KOSOVO JE SRCE TRANZICIJE
Osmog ovog mjeseca održali su se prvi parlamentarni izbori na Kosovu nakon Brusselskog dogovora između čelnika ove države i susjedne Srbije. Tim sporazumom se dijelom regulirao status Sjevernog Kosova i Srba na Kosovu (po uzoru na postojeći model iz bosanskohercegovačkog slučaja), a dogovoreno je i da prvi put Srbi sjeverno od Ibra uz blagoslov Beograda sudjeluju na kosovskim izborima sa svojom jedinstvenom listom koja bi mogla imati oko deset mandata u novom sastavu Skupštine. Uz taj novi trenutak u preslagivanju političkih snaga u ovoj nekadašnjoj autonomnoj pokrajini, rezultati izbora su donijeli i pravu malu ustavnu krizu s obzirom na to da je relativni pobjednik izbora Hashim Thaçi sa svojom Demokratskom strankom Kosova osvojio nedovoljno mjesta u parlamentu (u postocima 30.71%) da bi sam formirao Vladu. Kako mu je koalicijski potencijal jako sužen, s obzirom na to da nijedna od albanskih stranaka ne pristaje na udjel u parlamentarnoj većini koju će predvoditi Thaçi, opozicijske snage pokušavaju iznaći ustavno opravdanje i parlamentarnu računicu kojom će uspjeti formirati vlast. Naime, kosovski ustav pisan u nekim drugim centrima geopolitičkog inženjeringa nije predvidio ovakvu političku situaciju pa prilično nejasno definira proces izbora mandatara tj. formiranje nove izvršne vlasti. Tako opozicija, predvođena rugovističkom Demokratskom ligom Kosova i nekadašnjim haškim uznikom Ramushem Haradinajem (Alijansa za budućnost Kosova), traži da se mandat dodijeli potonjem. Sad se čeka potez ili predsjednice Atifete Jahjage ili čak Ustavnog suda koji će pokazati put izlaska iz ove krize koja može lako završiti i raspisivanjem novih izbora. No onkraj ovih dvorskih kalkulacija opstaje međunarodni protektorat čije stanovništvo živi najlošije od svih entiteta nastalih raspadom bivše države. O tome se, pak, malo govorilo i tijekom kampanje, a i u postizbornim kalkulacijama