POSLODAVCI PROTIV RODNE JEDNAKOSTI I OKOLIŠA
BusinessEurope (Europski savez poslodavačkih udruga, u čijem je članstvu i HUP) je od Europske komisije zatražio zaustavljanje pet zakona koje smatra “štetnima za konkurentnost europskih poduzeća”. Na “crnoj listi” poslodavaca su zakoni kojima se želi osiguravati rodna jednakost u upravama poduzeća, zaštita majčinstva putem produženja rodiljnog dopusta, smanjenje onečišćenja zraka, porez na financijske transakcije te novi paket cirkularne ekonomije.
Izjavom upozoravamo na neprihvatljive posljedice ovakva prijedloga. Riječ je o ogromnom koraku unazad kojim se krše stečena ženska socijalna, radna i rodiljna prava te o opasnom lobiranju za implementaciju političko-ekonomske strategije (primarno štednje) koja se bazira na gomilanju profita u rukama pojedinaca i korporacija nauštrb radne, društvene i ekološke stabilnosti i sigurnosti.
S jedne strane je EU koja od 2012. godine, preko Parlamenta i Komisije, na društvenu nejednakost žena odgovara prijedlogom mjera koje se kreću prema poboljšanju ženskih reproduktivnih i političkih prava, kao i rodnih kvota na mjestima gdje se donose odluke, a mnoge zemlje predlažu da se slični postupci provedu i unutar nacionalnih okvira. S druge strane, aktivno lobiranje vodećeg europskog poduzetničkog kluba protiv jednakosti muškaraca i žena nalazimo ne samo problematičnim, nego i izrazito opasnim. Poznato je da tijela odlučivanja EU rado surađuju s BusinessEurope i koriste njihovu “ekspertizu” kada je riječ o stvaranju poduzetničke klime i provođenju mjera štednje. Napominjemo da je BusinessEurope 2005. godine, zajedno s ETUC-om, UEAPME-om i CEEP-om, potpisao “Okvir akcija za rodnu jednakost” s ciljem promicanja rodne ravnopravnosti na tržištu rada i na radnome mjestu te je lobiranje BusinessEurope u suprotnosti s potpisanim. Evidentno je riječ o korištenju krize za “stezanje remena” i deregulaciju tržišta napadom na najranjivije – ženska radna i politička prava, kao i na stabilnost atmosferske klime.
Dijelimo zgražanje Europske konfederacije sindikata (čiji su hrvatski članovi SSSH i NHS) nad izjavom BusinessEuropea da će ženska kvota naštetiti konkurentnosti europskih poduzeća - primjer Norveške, koja je 2007. godine bila prva zemlja u svijetu koja je uvela kvote od 40 posto žena u upravama poduzeća (a to su zatim slijedile Belgija, Island, Italija, Nizozemska i Španjolska), zasigurno demantira takav stav poslodavaca. Potpuno nam je neprihvatljivo uporno odbijanje reguliranja financijskog tržišta i oporezivanja financijskih transakcija, s argumentom da će to naštetiti financijskoj stabilnosti: na razini EU imamo 25 milijuna nezaposlenih kao posljedicu krize do koje je došlo upravo zbog financijskih tržišta koja su se otela kontroli! Europi je nužan porez na financijske transakcije kako bi se ograničilo prekomjerno i opasno špekulativno trgovanje.
(...)
(Ženska fronta za radna i socijalna prava, Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Grupa 22, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Zelena akcija)
NAŠ NOVAC
O bojkotu nogometnog kluba Hajduk, borbi inicijative “Naš Hajduk“ i prosvjedu navijača na splitskoj rivi pisali su ne samo novinari sportskih redakcija, nego i lijevi komentatori: Dean Duda u Forumu je nazvao “Naš Hajduk“ trećim momentom koji je bolji od onog što nazivamo društvom (iza radničko-sindikalnog organiziranja u kutinskoj Petrokemiji i studentske blokade), Boris Postnikov u Novostima je zaključio da “sve dok je Hajduk naš, nogomet ne može biti njihov“, a Igor Lasić u istoj tiskovini pozdravio je događaje parolom “smrt fašizmu, nogomet narodu“.
Osim dobrobiti za “naš Hajduk i “naš nogomet“, širi nogometni i društveni kontekst ukazuju nam da se upravo odvija proces koji je značajan i za naš pravosudni sustav i naše javne financije. Radi se o početku kraja jedne opasne mreže koja vlada hrvatskim nogometom (ili barem o kraju njenih predvodnika).
Prije bojkota i prosvjeda, dogodila su se dva značajna događaja iz kojih su Hajdukov bojkot i veliki protest protiv Hrvatskog nogometnog saveza mogli crpiti simbolički i taktički kapital. Prvo, zagrebački Dinamo je, pod vodstvom predsjednika Zdravka Mamića i brata mu trenera Zorana, očekivano postigao apsolutni debakl u svim europskim natjecanjima, unatoč ogromnim javnim ulaganjima i iznimnoj sreći u ždrijebu. Drugo, i daleko važnije, uhapšen je gradonačelnik Milan Bandić, prijatelj i politički zaštitnik braće Mamić. Vladavina Mamića mogla je podnijeti mizerne rezultate, očite neregularnosti, autokratsko vođenje kluba i javne ispade dok god je postojala politička zaštita. U ovom vakuumu, dok još nije jasno je li Bandić izgubio moć ili ne, dok Mamići još nisu uspjeli pronaći novog zaštitnika, odjednom se pojavila opasnost da im sve dođe na naplatu.
Prva naznaka da će se ta kriza potencirati pojavila se u obliku unaprijed planiranog incidenta na utakmici Italija-Hrvatska. Čak je i predsjednik Josipović prepoznao “trenutak“, shvatio je odakle puše politički vjetar, te je iskoristio navijačku gestu da bi upozorio na loše stanje u Hrvatskom nogometnom savezu. I onda je odjednom Hajduk odlučio bojkotirati veliki derbi. Povod je još jedan od posljednjih Dinamovih bisera – zabrana puštanja splitskih navijača s misteriozne “crne liste“ na sablasno prazni Maksimir – ali nije mogao doći u bolje vrijeme. Od tada kreće kontinuirani svakodnevni pritisak na predstavnike HNS-a.
Da je riječ o pravoj krizi, pokazuje nam niz detalja: izostala je agresivna i bahata retorika iz HNS-a, čak je i Zdravko Mamić zamuknuo, predsjednik HNS-a Davor Šuker je doslovno nestao (iz HNS-a su prvo rekli da je u Bangkoku, potom da je u Londonu, premda nije jasno što bi radio u ijednom od tih gradova), a Jutarnji list – uvijek sklon ići uz aktualnu političku struju – počeo je redovito objavljivati odlične kritičke tekstove Aleksandra Holige usmjerene protiv trenutnog HNS-ovog režima. U utorak je uhapšen i Reno Sinovčić, “nedodirljivi“ zadarski moćnik i prvi čovjek NK Zadar. Događaji upućuju ne samo da su ugrožene pozicije Mamića i njegove garniture u HNS-u i Dinamu, nego da im je ugrožena i sloboda.
Nakon mnogo godina, postoji realna šansa da dođe do prave smjene u nogometnom vrhu i do demokratizacije najvećih hrvatskih klubova. To nije samo na dobrobit navijača – koji će i uz predstojeće financijske rezove uživati jer će rezultati biti odraz njihovog kluba – nego na dobrobit svih građana budući da su deseci milijuna eura godišnje nestajali u vrtlogu javnog subvencioniranja nogometa, sponzorstva firmi u državnom i gradskom vlasništvu, neplaćanja poreza, lihvarskih menadžerskih ugovora, nestalog novca od transfera i misterioznog kolanja novca unutar klubova i saveza. S našim novcem koji je dosad utajen – kao i s našim resursima koji su nestali u privatizacijskoj katastrofi –ipak ćemo se morati pozdraviti.
(Luka Ostojić)
ŠTRAJK DILJEM EUROPE
Krenimo na put oko Europe od istoka prema zapadu. U Moskvi možemo prije odlaska svjedočiti jednom od rijetkih velikih prosvjeda: više od 3000 građana prosvjeduje protiv zdravstvene reforme zbog koje će više od 7000 liječnika završiti na burzi. Srećom, izbjeći ćemo Izrael koji je problematičan, ne toliko zbog rata, koliko zbog najave općeg štrajka koji će stopirati promet avionom, vlakom i brodom. Put nas vodi prema Ateni gdje dolazimo do prvog većeg zastoja: u Grčkoj se održava trodnevni generalni štrajk, a stotine domaćih i inozemnih letova otkazani su zbog štrajka pilota. Nekako dolazimo do Bosne gdje, avaj, u Tuzli opet imamo zastoj jer je stotine prosvjednika blokiralo dvije glavne prometnice. Nekako uspijevamo izići iz Bosne i doći do Njemačke gdje, pretpostavljamo, nositelji “njemačkog mentaliteta“ neumorno rade. Ali ne! Piloti Lufthanse štrajkaju, opet čekamo na aerodromu. Planiramo čim prije izići iz Njemačke i doći do malene, simpatične Belgije, poznate po pivu, siru, samostanima i mirnom narodu. To ne uspijevamo 24.11. jer nijedan vlak ne ulazi u zemlju, niti izlazi iz nje. Dolazimo u Belgiju, ali ostajemo na suhom jer brodovi i vlakovi ne voze. Ostajemo u Brusselsu, pijuckamo pivo i promatramo velike, krvave sukobe. Dolazimo do Londona i, umorni od nevolja, odlazimo u metro kako bismo što prije vidjeli Big Ben. Nailazimo na zatvorenu postaju i natpis koji nam ljubazno objašnjava da su radnici podzemne željeznice u štrajku. Siti od europskih problema, odlazimo na odmor na drugi kraj svijeta, u Šri Lanku – tamo zajedno s 2000 putnika ostajemo sjediti u dobro poznatom, generičkom interijeru aerodroma, dok čekamo da prestane štrajk pilota. Premda se navedeni štrajkovi odvijaju unutar perioda od dva tjedna, podvig Phileasa Fogga danas bi vjerojatno ipak ostao neostvariv. Zašto toliki transportni radnici štrajkaju diljem svijeta?
Nekad je fizičko putovanje bio najsigurniji način prenošenja informacija. U suvremenom “umreženom“ društvu Interneta i “univerzalnog“ engleskog jezika, fizički transport informacija naizgled je izgubio svako značenje. Međutim, ovaj niz štrajkova pokazuje nam dvije stvari: u cijeloj Europi prosvjeduju nezadovoljni radnici, i to ne samo u poznatim “problematičnim“ državama poput Grčke, nego ravnomjerno diljem Zapadne i Istočne Europe. Drugo, o mnogim prosvjedima nismo mogli znati ništa jer tiskani i virtualni mediji na engleskom govornom području uglavnom nisu izvještavali o njima. Dobri, stari transport, odnosno nemogućnost transporta, tako je opet poslužio kao pouzdana metoda prenošenja informacija o sveopćoj krizi koja nas prati kamo god pokušali pobjeći.
(Luka Ostojić)