Nasukani pirati
Prije desetak dana uhapsilo The Pirate Bay, dežurnu babarogu filmske i glazbene industrije. Zahvaljujući tom nesretnom događaju, imao sam prilike povesti nekoliko neugodnih razgovora s ljudima iz miljea proizvodnje kulture.
Iznenađujući broj autora ne razumije da ljudi koji “skidaju” stvari s Interneta nisu jednostavno protuhe koje ne žele platiti za njihov rad. Neću se ovdje previše baviti mafijaškim organizacijama koje bi ubile babu za dva eurocenta, već su mi zanimljiviji žestoki protivnici piratstva među autorima, a takvih ima dosta.
Kada bih ja bio autor, uzeo bih u obzir da se ljudi, koji su zainteresirani da vide ili čuju moj rad, mogu podijeliti u više skupina. Dobrim dijelom su to ljudi koji ne mogu platiti da ga vide ili čuju. Ta skupina neće platiti, taman i da želi. Drugu skupinu čine oni koji mogu platiti, a ne žele. Ako ti koji ne žele fakat ne žele, od njih pak ionako ništa ne bih dobio, s piratima ili bez njih. Treća vrsta su oni koji žele i mogu platiti; ti su pak u manjini, a ako još plaćaju sa zadovoljstvom, onda su u zaista velikoj manjini.
Kada bih bio autor, primarno bi me zanimale prve dvije skupine, nemogućiša i neželjoša. Malo bih promislio i moglo bi mi pasti na pamet da – kada netko tko ne može, odnosno ne želi platiti, skine moje djelo – ja ne gubim ništa. Primjer iz života: neželjoša i nemogućiša su se ušuljali u kino i sjeli na mjesta koja bi i ovako i onako zjapila prazna. Iduće pitanje koje bi mi se nametnulo: polažu li nemogućiša i neželjoša jednaka prava na šuljanje po projekcijama mojeg djela?
Kad je nemogućiša u pitanju, srce mi se para prilikom samog teoretiziranja o njegovim razlozima, pa bi mi na piku najvjerojatno primarno bio neželjiša. U mokrim snovima mafijaških kompanija, ukidanjem mogućnosti skidanja neželjoša odjednom postaje željoša koji će platiti bilo koju cijenu da dođe do robe. Ali neka se i autor i kompanija zapitaju: ako taj trik ne upali (u najvećem broju slučajeva neće), ne gube li i autor i kompanija neželjošu, koji bi u nekim drugim okolnostima mogao biti željoša? Ne treba li imati na umu da dotični neželjoša, u ovom varljivom svijetu, oblik neželjoše možda zadržava samo privremeno? Potom bi se zapitao zašto neželjoša zadržava taj odbojni oblik. Možda je neželjoša to što jest upravo zato što ga prisilno pokušavaju učiniti željošom, u vrijeme u kojem on to više – zahvaljujući anonimnim piratima – nije primoran biti. Agenti grupe Iron Maiden prate tko skida njihove stvari s Pirate Baya, ali ne da bi nekog kazneno gonili, već da bi saznali u kojim zemljama žive ljudi zainteresirani za njihovu glazbu. Ako zainteresirani ne potroše milijun novčanica na CD, vjerojatno će im ostati za koncert, što ih automatski vrlo vjerojatno pretvara u željoše.
Trebali bi se autor i kompanija zapitati: da nije i neželjoša (uz nemogućišu) to što jest, upravo zato što je roba preskupa?
Nedavno mi je jedan autor rekao: “Zašto bi moj film bio besplatan? Ako čovjek može platiti mlijeko u dućanu, zašto ne bi platio da vidi moj film?” Postoji više odgovora. Naime, postoje dobre šanse da već i previše plaćam samim činom gledanja, i to nečim vrlo dragocjenim – svojim vremenom. Čak i u slučaju da film nije gubitak vremena... Onaj koji mora birati između mlijeka i filma, zasigurno će odabrati mlijeko. Pravo pitanje je zašto mu ne bi bilo omogućeno oboje. I na koncu: kad se u distribuciji kulture ne bi koristila ZET-ovska gulikožna logika, ne bi li se mnogo više ljudi češće provozalo tramvajem, ravno do kina?
(Zorko Sirotić)
Karneval demokracije
U ovoj zemlji, eufemistički rečeno, “mlade demokracije”, funkcija predsjednika (kao i svaka druga javna funkcija) labavo je definirana i konstantno se mijenja, ovisno ponajviše o osobi koja tu funkciju vrši, a bitno manje o biračima koji odlučuju o vršitelju. Autoritarnog predsjednika Franju Tuđmana tako je zamijenio Stipe Mesić koji se, za zlo ili dobro, širem biračkom tijelu predstavljao više kao šarmantni komentator zbivanja nego kao donositelj važnih državnih odluka. Mesića je naslijedio Ivo Josipović koji je, s manje vica, nastavio u sličnom tonu, pokušavajući u što manje prilika zauzeti jasan politički ili bilo kakav iole kontroverzan svjetonazorski stav. I dok se Josipoviću često zamjera manjak stava, činjenica da je s takvim bezličnim pristupom uvjerljivo dobio prve izbore, te da je izraziti favorit za nadolazeće izbore, govori o tome da šire biračko tijelo trenutno ni ne očekuje mnogo više od predsjednika države.
Uz tako niska javna očekivanja, izbori za predsjednika privlače još manje pozornosti od parlamentarnih izbora. Tako i same kampanje prolaze u znatno neozbiljnijem tonu, što se naročito osjetilo na izborima 2005. i 2010. koji su nam “podarili” kandidate Ljubu Ćesića Rojsa, Borisa Mikšića, “bana” Slavena Leticu, Ćiru Blaževića i razne druge likove koji su ionako neozbiljne izbore potvrdili kao “karneval demokracije”. I ovogodišnja kampanja pokazuje da se funkcija predsjednika neće promišljati, a da budući predsjednik neće biti relevantna politička instanca. Recimo, HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović u programu iznosi plan u pet točaka: sve točke se sastoje od sazivanja sjednice Vlade, tj. u poticanju druge instance da donese političku odluku. Bivši HDZ-ov kandidat Milan Kujundžić u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju (14.12.2014.) navodi da mu je cilj “zahtijevati suglasje Vlade i oporbe o Nacionalnom strateškom sporazumu” – opet odgovornost za tu akciju leži na saboru. Ivo Josipović tvrdi da će predlagati promjene Ustava. Jedini kandidat koji čini političku alternativu je mladi, nestranački kandidat Ivan Vilibor Sinčić koji je iznenađujuće skupio potreban broj potpisa. Sinčić ima znatno manju medijsku prisutnost od ostalih kandidata, a i kad se pojavi u medijima, prikazuje se (često opravdano) kao redikulozni kandidat bez jasne vizije – međutim, nije jasno po čemu su ostali kandidati u tom smislu bolji. Sinčićev program vrvi utopističkim, nedorađenim, čak i suludim idejama koje trenutno nisu u nadležnosti predsjednika – ali njegov program barem potiče na promišljanje što bi predsjednik mogao ili trebao biti. I zato bi Sinčićevu predsjedničku kandidaturu trebalo shvatiti ozbiljno, jer je to jedini način da se predsjednička funkcija ikako promisli van trenutnih okvira. Međutim, prvi krug je već 28. prosinca, izbori će proći u blagdanskom drijemežu i budući će predsjednik sigurno, neovisno o imenu, biti osoba koja uglađeno i na nekoliko stranih jezika zna izraziti nedostatak vlastite supstance.
(Luka Ostojić)
Koje nagrade treba nagraditi?
Dolazi kraj godine, a s njim i mnoštvo sitnih, “veselih”, napornih obaveza koje treba riješiti kako bi se na miru mogle donijeti novogodišnje odluke koje će se tijekom 2015. uglavnom pretvoriti u puste sanje ili u obaveze koje ćemo s mukom rješavati krajem iduće godine. Ovdje spada i pitanje što valja izdvojiti iz prošle godine, a što baciti u lavu zaborava, u ropotarnicu povijesti, u arhivu kojom će se za desetak godina baviti tek marni arhivari i hipsteri koji traže vintage umjetnost iz 2010-ih. Tim se pitanjem bave i godišnje nagrade koje se, logično, redom pojavljuju na kraju godine, a iz mora većih i manjih nagrada posljednjih su se dana izdvojile Europske filmske nagrade, Nagrada Kiklop i nova književna nagrada “Janko Polić Kamov”.
Europska filmska nagrada, znana i pod nadimkom “europski Oscar”, doista pokušava biti protuteža popularnoj američkoj nagradi, u smislu imitacije glamuroznosti manifestacije, ali i poticanju drugačije, europske filmske poetike. Međutim, postavka da je kvaliteta pojedinog djela određena pripadnošću određenoj poetici je pogrešna: ako nagrada odlazi lošem djelu koje tek odgovara konvencijama europske festivalske drame, onda je to doista samo irelevantni Oscar u drugom pakovanju. Shodno tome, navedimo da je film Ida osvojio nagradu za najbolji film, a njegov autor Pawel Pawlikowski nagrade za najboljeg redatelja i najboljeg scenarista. Što o Idi misli mlada kritičarka Maja Valentić, možete pročitati u ovom broju Zareza u filmskoj rubrici.
Nagrada Kiklop dodijeljena je u 11 od 12 kategorija – nagrada za životno djelo nije dodijeljena jer, navodi službeno obrazloženje, nije dovoljno definirana (doista, što je život?). Široko biračko tijelo u ostalim je kategorijama dodijelilo nagrade koje uglavnom osnažuju već potvrđena imena: tako su Kiklopi za najbolje poetsko i prozno djelo te knjigu eseja otišli etabliranim autorima, Ireni Vrkljan za Koračam kroz sobu, (posthumno) Mirku Kovaču za Vrijeme koje se udaljava i Viktoru Žmegaču za Europa x 10. U tom smislu, više vrijedi osvrnuti se na upravo osnovanu nagradu “Janko Polić Kamov” koju je Hrvatsko društvo pisaca dodijelilo prvi put. Nagrada za najbolje književno djelo otišla je Luki Bekavcu za njegov drugi roman Viljevo koji je bio izrazito hvaljen zbog neobične tematike te vještog i krajnje nekonvencionalnog stila – ali koji vjerojatno iz istih razloga nije dobio nijednu drugu veću nagradu. Dobro je vidjeti da je Bekavac naposljetku ipak zaradio zasluženi simbolički (i ekonomski) kapital. Nadajmo se stoga da ta nagrada neće u idućim godinama pasti u zaborav ili u prosječnost, a Nagradi Kiklop poželimo bolje dane u 2015. godini.
(Luka Ostojić