Komikaze na svjetskim strip-visinama
Jedna velika i važna vijest prošlog tjedna nije prošla baš u potpunosti “ispod radara” javnosti, ali nije zgorega još jednom je prenijeti. Međunarodna strip-udruga Komikaze, pokrenuta u Hrvatskoj i posvećena tzv. alternativnom stripu već duže od desetljeća, na ovogodišnjem je festivalu stripa u francuskom Angoulemeu – najvećem na svijetu i punog naziva “Festival international de la bande dessinée d’Angoulême” – nominirana za svoj posljednji album Komikaze #13 u kategoriji najboljeg alternativnog stripa. Nominacija je sama po sebi velik uspjeh ne samo u europskim, nego i u globalnim razmjerima, jer je francusko-belgijska strip-scena uz američku i japansku najrazvijenija u svijetu. Komikaze svoje kolektivne strip-albume objavljuju u principu jednom godišnje, a uvijek je riječ o tiskanom objavljivanju stripova koji su prethodno već objelodanjeni na njihovoj web-stranici www.komikaze.hr, otkud je cijeli projekt odavno i potekao. U aktualnom albumu, kojim se otklanja zabluda o broju trinaest kao nesretnom, zastupljena je cijela niska više ili manje poznatih međunarodnih autora i autorica, među kojima će se za neke tek češće čuti. Oni su Amandine Meyer, Bojana Bogavac, Nils Bertho, Davor Gromilović, Harukichi, Alfret Asperatus, Chintis Lundgren, Damir Steinfl, Bernarda Xilco, Miro Župa, Ena Jurov, Amanda Baeza, Berliac i drugi... Od samih svojih početaka, Komikaze su kao agilna regionalna strip-grupa rođena u okrilju scene okupljene oko zagrebačkog Attack!-a ulagale velike napore u pronalaženje i poticanje mladih strip-autora i njihovog stvaralaštva, pružajući im prostor za izražavanje van tržišnih i politikom korumpiranih sfera. U tom smislu, njihova je frenetična aktivnost već godinama pravi kontrapunkt uvriježenim metodama djelovanja u izdavaštvu, i to ne samo u kontekstu strip-scene, a čvrsto povezivanje “domaćih” članova udruge s kolegama diljem južnoslavenskog prostora samo je iz godine u godinu potvrđivalo njihov kozmopolitizam, koji ionako nikada nije bio upitan. Kako god definirali alternativni strip, estetski ili ekonomski neovisan o kanonima “mainstream” produkcije, čija je kontekstualizacija u regionalnom okruženju također vrlo varljiva, činjenica je da se na online i offline stranicama Komikaza uvijek mogu pronaći autorski hrabri i beskompromisni stripovi, čija je misija prvenstveno nesputana i ničim ograničena komunikacija, koliko god se na momente činilo suprotno. Naime, ponekad smo skloni stripove prožete neuobičajenim pristupom pripovijedanju odbaciti kao hermetične, no u biti je riječ o tome da kvalitetne primjere odbacivanja žanrovskih, odnosno izdavačkih idioma valja podržati, jer upravo to kuca na vrata prostora slobode, koja tako često želim otškrinuti. Francuska nominacija za Komikaze ukazuje da je ta sloboda u umjetničkom smislu moguća.
Mnogo ju je teže, naravno, održati u ekonomskom smislu. Komikazama je, naime, u protekloj 2014. godini financijska potpora Ministarstva kulture RH nažalost uskraćena, pa je izdavanje trinaestog albuma potpomogao Grad Zagreb, kao i sami članovi udruge. Zbog tako otežanih uvjeta za rad i stvaranje, ali ne samo zbog toga, drago nam je što kao redakcija možemo urednici Komikaza Ivani Armanini i njezinim suradnicima čestitati na još jednom izvrsnom strip-izdanju.
(Bojan Krištofić)
Kemal Monteno (1948. – 2015.)
Nikada nisam bio revni slušač glazbe Kemala Montena, no ipak me rastužila vijest o njegovoj nenadanoj smrti, na trenutak čak i potresla, i to ne zbog toga što je u pitanju “netko poznat” (zapravo, ponajmanje zato). Štoviše, jedina pjesma sa njim u glavnoj ulozi koja mi se nepovratno usjekla u srce je Nekako s proljeća od Crvene jabuke, u kojoj se pojavljuje u ulozi gitarista i glavnog vokala. Baš zbog tog njegovog glasa, istodobno melodično istančanog i svakodnevno uvjerljivog, stihovi o nekoj čežnji tamnoj i tihoj mudrosti davnoj, koje dolutaju nekako s proljeća, pogađaju bit. Tu je i stihovani vrhunac pjesme, ona laka i prijemčiva, ali efektna metafora o mom kaputu koji baš je težak, najdraža, a koji ne bi bio tako težak i tako star da ga Kemal Monteno nonšalantno ne nosi skupa sa mnom, slušateljem. Slušali smo tu pjesmu opetovano cijelu noć prošlogodišnjeg Uskrsa, nas nekoliko na divanu, u ono divno vrijeme kad je proljeće usprkos kalendaru još uvijek sramežljivo, pa svoj slatkast miris od kojeg treperi utroba tek polako širi povremenim toplim valovima, što migolje kroz rolete. Znam da će mi ove i svake sljedeće godine pjesma nekako s proljeća opet navrnuti, a Kemalov glas ispunit će stanične jezgre umorne od zimskog sna, prostrujiti mi kroz udove, prodrmati mi glavu i osoviti me na noge. Zvuči klišejizirano i pomalo patnički, kao da mazohistički uživam u veltšmercu kasne adolescencije, no što sam stariji sve više cijenim numere južnoslavenskih šansonijera, majstora koji su francuske i talijanske, jednom riječju mediteranske utjecaje svojim talentom i vještinom sretno spojili sa slavenskom dušom, koja preživljava kako zna i umije, kad god i gdje god može. Arsen Dedić, Ibrica i Đelo Jusić, Momčilo Popadić i Zdenko Runjić, Jadranka Stojaković, pa i vječiti autsajder Toma Bebić... Kemal Monteno punokrvni je član ovog složnog bratstva-sestrinstva, danas gotovo posljednjih Mohikanaca među kojima su neki već otišli, a drugi polako uzmiču pred svijetom koji nema više toliko vremena za takav đir. Što ne znači da ga nekad neće opet naći. Za to vrijeme, Kemal Monteno strpljivo će snatriti negdje kraj šedrvana, znajući da ćemo prije ili poslije poželjeti čuti neku njegovu pjesmu. Njemu se, nažalost, naposljetku više nigdje ne žuri.
(Bojan Krištofić)
Pismo podrške akademskoj zajednici u Makedoniji (20.12.2014.)
Mi, naučni radnici i profesori iz zemalja širom sveta, potpisani ispod ovog pisma,ovim izražavamo najdublju zabrinutost zbog skorašnjih mjera preuzetih od strane Ministarstva za obrazovanje i nauku Republike Makedonije u pravcu promjene Zakona o visokom obrazovanju. Želimo da izrazimo našu solidarnost sa studentima okupljenim oko Studentskog plenuma i sa njihovim profesorima, kao i sa svim makedonskim građanima koji ih podržavaju.
Svaki politički sistem koji se želi predstaviti kao demokratski ne smije zadirati u autonomiju institucija visokog obrazovanja. Upravo u tim se institucijama može izvoditi kritička refleksija na karakter društva - na njegovu politiku, ekonomski sistem, moć i kulturnu produkciju - i to na rigorozan i kreativan način od onih koji će učestvovati aktivno u tom društvu. Kada institucije visokog obrazovanja postanu predmet državne kontrole, kritička refleksija postaje talac onih koji diktiraju s pozicija vlasti. Niti jedno društvo se ne može razvijati u ovakvim uvjetima. Kreativnost je zagušena, kritika je zauzdana, nezavisna misao je pogažena.
Predloženi amandmani na zakon o visokom obrazovanju, zajedno s drugim mjerama preuzetih od strane Ministarstva obrazovanja i nauke, ne samo da narušavaju autonomiju univerziteta - one je sasvim satiru. Naime, Ministarstvo predlaže uvođenje državnog ispita u drugoj i četvrtoj godini studija i to iz svakog predmeta koji se izučava, a koji neće biti u ovlasti onih koji predaju, nego u rukama samog Ministarstva preko (od njega imenovanog) Povjerenstva za akreditaciju i evaluaciju. Na taj način, država pokušava da u svoje ruke preuzme ovlaštenje da izda sveučilišnu diplomu, odnosno onemogućava da to rade sveučilišta. Ukoliko se ovi amandmani usvoje, visoko obrazovanje u Makedoniji će, i u pogledu sadržaja i u pogledu ocjenjivanja, biti ovisno o željama onih koji imaju kontrolu nad državnim aparatom na najvišem nivou.
Deklarirani cilj ovih amandmana je da adresiraju pitanje kvaliteta sveučilišnog sistema. Međutim, kao što je i Studentski plenum već naglasio, kvaliteta sveučilišnog obrazovanja je pitanje o kome moraju zajedno odlučivati svi činitelji, a ne vanjski faktori moći koji nastoje ograničiti nezavisnost sveučilišta. Pored toga, nedavne akcije preuzete prema profesorima koju su se priključili protestima protiv ovih amandmana, odaju priču o opresiji, a ne o brizi o kvaliteti obrazovanja. Razlozi za uključenje profesora u protestima nalaze se u prijedlogu prema kome Ministarstvo mora odobriti sastav recenzentskih komisija za izbor u akademska zvanja i za ocjenjivanje/obranu teza. Ovo se ne može drugačije tumačiti osim kao pokušaj da se izvrši zastrašivanje nad fakultetskim kadrom, pošto se u ovakvim mjerama ne može vidjeti ništa što bi služilo edukativnim ciljevima.
Izražavamo respekt za Studentski plenum i za profesore, kao i za građansku podršku koju su oni dobili, i stojimo uz desetak hiljada učesnika protesta koji su marširali u Skopju u znak odbrane autonomije univerziteta u Makedoniji. Osim toga, zahtijevamo da Ministarstvo obrazovanja i nauke odustane od pokušaja da eliminira sveučilišnu autonomiju i da vrati kontrolu nad sveučilištima onima koji educiraju i onima koji su educirani u njima.
Potpisani,
Professor Todd May, Memorial Professor of Philosophy at Clemson University
Mark Lance, Georgetown University, Washington, DC USA
Svetlana Slapšak, Ljubljana
Ed Kazarian, Rowan University
Jacques Ranciere, Emeritus Professor of Philosophy at the University of Paris (St. Denis)
Cathrine Malabou, Professor Of Modern European Philosophy, Kingston University London
Simon Critchley, The New School New York
Nina Power, Roehampton University London
Gal Kirn, Humboldt University Berlin
Anthony Paul Smith, DeSales University
Jelisaveta Blagojevic, Faculty of Media and Communications Belgrade
Gil Anidjar, Columbia University NY
Michael O’Rourke, Dublin
Gianni Vatimmo, University of Barcelona
Santiago Zabala, University of Barcelona
Andrej Grubacic, University of San Francisco
Alain Badiou, Ecole Normale Superieure