PRVI MEĐU MARGINALIZIRANIMA
Slobodni novinar Saša Leković izabran je za novog predsjednika Hrvatskog novinarskog društva na izbornoj skupštini održanoj u subotu u Novinarskom domu u Zagrebu. Među nominiranima su bili i novinarka Novoga Lista Ana Raić Knežević, novinar Večernjeg lista Anton Filić, urednik HTV-a Nikola Kristić, slobodni novinar Gojko Marinković i urednik portala dalje.com Tomislav Galović, dok je slobodna novinarka Nataša Škarićić povukla svoju kandidaturu.
Saša Leković radi kao profesionalni novinar 32 godine. Osamdesete je proveo u novinama i na radiju, 1990-ih i 2000-ih radio je u EPH-ovim izdanjima (Arena, Globus, Jutarnji list), da bi posljednjih osam godina radio kao predavač i trener istraživačkog novinarstva. Kao novoizabrani predsjednik HND-a, istaknuo da je novinarska profesija u Hrvatskoj devastirana, novinari marginalizirani, a medijska scena kaotična. Predložio je pokretanje inicijativa za predlaganje zakona i zakonskih izmjena za transparentnije medijsko vlasništvo, jasniju i efikasniju zaštitu novinarske struke i bolji položaj novinara. Na prvi pogled – ništa novo. S obzirom na ograničene mogućnosti HND-a, možemo se u najboljem slučaju nadati da će HND pokušati doprinijeti rješenju navedenih problema.
Ubrzo nakon imenovanja predsjednika, dodijeljene su i godišnje nagrade HND-a. Novinar godine je Branko Mijić, bivši urednik Novog lista, koji je nagradu zaslužio javnim istupanjem u zaštitu svojih novinara i suprotstavljanjem vlasničkoj strukturi Novog lista. "Prošle godine zapravo nisam napravio ništa posebno. Samo sam htio sačuvati dignitet Novog lista i dignitet cijele novinarske profesije. Ako želimo biti pravedni i zastupati druge, dužnost nam je da pišemo i o problemima u vlastitim redakcijama“, izjavio je Mijić. Nagradu za životno djelo dobio je Drago Hedl, novinar Jutarnjeg lista i bivši novinar Ferala, za svoje hrabro i temeljito istraživanje ratnih zločina. Podijeljene su nagrade i u ostalim kategorijama, a valja primijetiti da je neprofitnim medijima, koji posljednjih godina bilježe ozbiljan rast u produkciji i publici, dodijeljena samo jedna nagrada – ona Veroniki Rešković (Forum.tm) u kategoriji internetskog novinarstva.
(Luka Ostojić)
TKO PREŽIVI, ŠUTJET ĆE
U povodu Praznika rada njemački portal taz.de, virtualna ispostava progresivno-zelenih dnevnih novina Die Tageszeitung, prenosi tekst Aidina Halimija Asla, blogera i studenta književnosti na Humboldtovom sveučilištu. Aidin, rođen 1981. u Iranu, odgovara na učestale prozivke o pasivnosti i društveno-političkoj neangažiranosti mlade generacije: “Zašto nas se proglašava malodušnima? Zato što smo odlučili sumnjati u temelje uvriježenog mišljenja. Skeptični smo prema svemu što je u opasnosti da bude obojano u crno-bijelo. Razlika prijatelj-neprijatelj pripada prošlom stoljeću, mi se posvećujemo jednakosti prijatelj-prijatelj. Ideologije, religije i doktrine tek su dio cjeline. Apsolutne istine nikad se ne obistinjuju. Za nas ne postoji jedan jedini mogući smjer. Pohabana je stara lira modernog čovjeka koji je žudio za jasnim svjetonazorom. Dječje cipele postale su pretijesne. U to smo sigurni.“
Siguran sam da svakoga od nas stotinjak stiješnjenih u ovoj maloj barci s druge strane čeka dostojanstven posao. Ne bi bilo loše raditi u struci. Kreativni angažman u nekom berlinskom studiju, pa makar i na određeno. Za pivo u otkačenim barovima Friedrichshaina i Prenzlauer Berga već će se naći...
“Kapitalizam, marksizam, anarhizam, liberalizam samo su dio teorijskog kolača iz kojeg izabiremo ono što nam je, svakom ponaosob, najukusnije. Ne sramimo se međusobno povezivati različite sustave mišljenja. Bankar koji vježba jogu, večera perzijska jela i smatra da Brecht nije baš tako loš? Da! Zašto ne?“
Ionako već pet dana nitko od nas nije okusio ništa osim malo suhe pogače.
“Vjerujemo u različitost, čak i ako Merkel i Sarrazin proglašavaju neuspjeh njene ideje [op. a.: potonji je SPD-ovac (!) i financijaš, autor protuimigrantske studije Deutschland schafft sich ab (Ukidanje Njemačke) iz 2010.]. Deprimiraju nas tradicionalne granice. Bubri nova, intuitivno organizirana internacionala. Svijetom kruži bauk koji pleše, pjeva, veseli se i smije. Želimo se vratiti korijenima čovječnosti. Naša je maksima ‘živjeti i dopustiti drugima da žive zajedno s nama’. Želimo društvenu pravdu bez da se moramo pozivati na Marxa. Mi smo istinski demokrati, neovisni o potrebi da uvjerenje osvjedočujemo izborom. Naš se politički spektar nalazi onkraj podjele na ljevicu i desnicu. Mi svoje ideale nećemo izdati u ime ideologije. Zbog toga se držimo horizontalnih hijerarhija. Zbog toga ćemo radije odustati, nego da humanost zapakiramo u teoriju.“
Ne smiješ odustati! Plivaj još malo... Plivaj za Aidina i Nabilu! Ako Bog da, evo njih za šest mjeseci avionom k tebi!
“To je razlika u odnosu na generacije prije nas. Mi smo jedno, a ipak smo mnogi. Dovoljno ste skeptični, da ovaj tekst ismijete kao patetičan. Dovoljno ste miroljubivi, da pjesnika ne izbatinate. Iz sve snage kažem – mi.“
[Citirani pasusi preuzeti iz teksta “Ne vrijeđajte moju generaciju“ (“Beleidige nicht meine Generation“), http://taz.de/Blogger-ueber-Protestformen/!159105/; preveo: L. J.]
(Luka Jakopčić)
MAJ I PAKAO
Svibanj, za prijatelje maj, mjesec je pobjede nad fašizmom, a ovogodišnji maj naročito je lijep jer se obilježava 70. obljetnica kraja Drugog svjetskog rata. Bilo bi najljepše kad bi ta obljetnica prošla lijepo i nezapaženo, poput gay parade u Bruxellesu: da se okupi šačica preživjelih stogodišnjih veterana Drugog svjetskog rata i ljubitelja povijesti, a da većina populacije odmahne rukom i kaže: “Protiv čega se ovi bore...“ No, ovogodišnja proslava antifašističke borbe prošla je poput prve beogradske gay parade – ne toliko u smislu razbijenih glava, koliko u smislu spoznaje da borba protiv antifašizma i dalje traje, i trajat će još dugo.
Prvo smo mjesec dana mogli pratiti peripetije vezane uz proslavu staljingradske pobjede. S jedne strane imali smo Rusiju koja se već desetljećima ističe unutarnjim i vanjskim političkim potezima koji graniče s fašizmom, te koji čine proslavu pobjede nad nacizmom, blago rečeno, ironičnom. S druge strane imamo jake zapadne sile “slobodnog svijeta“ koje su iskoristile proslavu pobjede nad fašizmom (u kojoj su mnoge od njih bili pobijeđeni) za dnevnopolitičko koškanje s Rusijom i jačanje imaginarnih sukoba koji tenzije sele sa svakodnevne i ekonomske razine na apstraktnu i nacionalnu.
Imamo i lokalne probleme: između proslava Praznika rada i Dana oslobođenja Rijeke (3.5.) i Zagreba (8.5.) ubacili su se nacionalistički prosvjedi “šatoraša“, koncert rehabilitiranog Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, garniran ustaškim pozdravima, te nejasan i samim time jezivi ultimatum Đure Glogoškog vladi da odluči “je li spremna sudjelovati u zajedništvu ili nije“ – ako nije, prosvjednici će doći 30.5. na Trg svetog Marka “pozvati“ ih da odstupe. Jednostavnije rečeno: “ili ste s nama ili ste protiv nas“.
Prosvjed branitelja dijelom je utemeljen na neriješenim frustracijama i nepravdama kojima su izloženi brojni sudionici rata, a dijelom na opasnim namjerama ambicioznih i mutnih ljudi koji su čekali pravi trenutak za kanaliziranje te frustracije prema stvaranju političke i demokratske krize. Nažalost, oni su svoj trenutak dočekali, što znači da antifašizam danas ne može biti pitanje folklora, nego samo odgovor na aktualno stanje.
(Luka Ostojić)