Izbori za Europski parlament
Prvi izbori za hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu bili su obilježeni iznimno niskim odazivom birača – što je na razini Europske unije sve samo ne događaj bez presedana. To, međutim, nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Više iznenađuje što je i tih dvadesetak posto ukupnog broja birača uopće izašlo na izbore. Jer, i “vladajuće” i “oporbene” strukture poduzele su sve što se moglo da birači uopće ni ne primijete da se održavaju neki izbori. Prave kampanje nije bilo, a kamoli izbornih “tema”. Štoviše, kao i u slučaju referenduma u pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, elite se nisu potrudile čak niti objasniti biračima koga, kako, za što i zašto biraju. Da stvar bude još zanimljivija, čini se da to nije bilo jasno čak ni kandidatima, kojima su odreda – bili “lijevi” ili “desni” – usta bila puna varijacija na temu “obrane hrvatskih nacionalnih interesa u Europskoj uniji”. Što samo pokazuje da ili ne znaju – ili ne žele znati – da njihovi partikularni doprinosi ne mogu utjecati ni na što u Europskom parlamentu, niti rasprave i odluke u Europskom parlamentu mogu utjecati i na što u policiti Unije.
Usprkos svemu, izbori su ipak održani, a rezultati su glasove lijepo fifty-fifty raspodjelili na “lijeve” i “desne”. Usprkos svemu, birači su i bez da im je itko to objasnio, isprva shvatili u hrvatskom izbornom sustavu novi element preferencijalnoga glasa. Usprkos SDP-u, ali i HDZ-u, od toga je najviše profitirala Ruža Tomašić. I, što god itko mislio o njoj i politici koju zastupa, njen je uspjeh, zapravo, najveći uspjeh ovih izbora u cjelini. Svidio se nekom taj rezultat (kao i jedanaest preostalih) ili ne, on je posve legitiman. Naravno, upravo onoliko koliko je legitiman bilo koji rezultat ostvaren na izborima kojima se odazvala jedva jedna petina biračkoga tijela. (Trpimir Matasović)
Ići mići Ahmići
Predragu Luciću dogodilo se ono najbolje što se može dogoditi jednom političkom pjesniku: njegova pjesma izazvala je burnu emocionalnu reakciju čitatelja i potaknula javnu raspravu o njenom značenju, te o implikacijama tog značenja. Čitanje i interpretiranje poezije najčešće je ograničeno na pojedinačno iskustvo čitanja ili na književne večeri koje obično prođu u duhu laganog uživanja u poeziji i pijuckanju vina. To vrijedi čak i za Lucićevu poeziju koja veoma oštro i otvoreno govori o ratnim zločinima. Lucićeva mostarska izvedba satirične pjesme Ići mići Ahmići (o zločinima u bosanskom selu Ahmići) vjerojatno je tako izazvala srdačan smijeh i odobravanje publike, ali snimka te izvedbe izazvala je nelagodu i zgražanje Udruženja građana žrtava rata `92.-`95. “16. April”.
To Udruženje objavilo je reagiranje na pjesmu u kojoj je, ukratko, reklo da razumije šalu i namjeru, ali da im se bilo kakva šala sa zločinima u Ahmićima čini neukusnom. Nadalje, reklo je da ovakav zločin ne može biti predmetom satire, “posebice u okolnostima odbijanja suočavanja većine sa zločinom i odbijanja odgovornosti za zločine u ime većine”. U tome Udruženje griješi – upravo u takvoj situaciji potrebna je satira ovog tipa. U situaciji u kojoj se grozota zločina želi neutralizirati, a odgovornost raspršiti, potrebna je umjetnost koja će ubosti u bolno mjesto, koja će vratiti fokus javnosti na zločine te jasno i javno prozvati odgovorne. Upravo bolan smijeh Lucićeve poezije odličan je način da se o takvoj temi progovori. Činjenica što je pjesma uistinu uspjela ovako dirnuti nekoga i što sada javno govorimo o pjesmi i njenoj temi, pokazuje da Lucićeva pjesma itekako ima smisla. Nažalost, i dok je navedena udruga žrtava rata reagirala otvorenim reagiranjem, osobe koje su se našle prozvanima reagirale su osobnim napadima na Lucića i anonimnim prijetnjama smrću.
Stoga su javno reagirali Hrvatsko društvo pisaca i PEN centar koji su osudili progon Lucića. Dok je njihova reakcija dobrodošla kao zalaganje za kolegu književnika, loše je što se ta reakcija može vidjeti i kao pokušaj utišavanja bilo kakve reakcije na pjesmu. Njihovo priopćenje tako kaže da je Lucićeva pjesma “satira koja je usmjerena na odnos prema zločinu, a ne na žrtve zločina, kao što mu se pokušava podmetnuti. To je uostalom nedvosmisleno artikulirao i sam Lucić”. Dok valja spriječiti podmetanje “genocidnosti” Luciću, ovakva politička pjesma, koja sama po sebi zahtijeva reakciju i raspravu, ne smije nikako biti svedena na “nedvosmislenu artikulaciju”. Upravo zato što je nakana satire, kako navodi isto priopćenje, “otvoriti prostor pomirbe”, potrebno je pustiti i potaknuti javnu diskusiju o pjesmi. Jer prostor pomirbe je javna sfera unutar kojeg bi razne strane trebale otvoreno iznijeti svoje emocije, refleksije i različite “istine” i “laži”, e da bi se mogle eventualno pomiriti. U tom smislu, šutljivo odobravanje Lucićeve pjesme jednako je jalovo kao i šutnja o zločinima u Ahmićima. Tek otvorena reakcija, pa i ona koja nam se može činiti krivom, otvara prostor diskusije i eventualni prostor pomirbe. Pjesma tu služi tek kao poticaj. (Luka Ostojić)
Portal za vizualnu kulturu
Prošli ponedjeljak, 22. travnja, oko 14 sati, u regionalno govorno područje Interneta lansiran je novi “portal za jačanje vaše (a mi ćemo reći, i naše) vizualne kulture” – vizkultura.hr, iza kojega stoji tim entuzijasta predvođen Ivanom Dorotićem, nekadašnjim pokretačem vrlo čitanog, a i danas relevantnog portala pogledaj.to, te fotografom i publicistom u području vizualnih umjetnosti, dizajna i arhitekture. Novi portal, koji već sadrži zamjetnu količinu zanimljivih tekstova, intervjua i različitih priloga, fokusirat će se na suvremene vizualne umjetnosti, dizajn, fotografiju i arhitektonsko-prostorne projekte, za sada uglavnom u domaćem kontekstu, s ciljem intenzivne promocije domaćih autora i “kreativaca”. Prioritet redakcije bit će popuniti nišu između sve banalnijeg, estradnog mas-medijskog prenošenja recentnih dostignuća u ovim područjima, i relativno elitističkog, opskurno-sofisticiranog kritičarskog diskursa prisutnog u specijaliziranim tiskovinama sve manjih naklada i sve sporijeg ritma izlaženja. To podrazumijeva, nadamo se, čitke, jasne, te znalački i profesionalno napisane tekstove bez mistificiranja i senzacionalizma, pristupačne širim slojevima čitateljstva i intrigantne stručnoj publici. Dizajn portala racionalan je i dopadljiv, orijentiran prema tekstu s prikladnim rasporedom vizualnih materijala, te kao takav zasigurno ima potencijal za pravilan i plodan razvoj ove stranice. Preostaje nam uredništvu poželjeti sreću u daljnjem radu, koja će im u nezahvalnom svijetu hrvatskih medija ipak trebati, a naravno i pratiti nove priloge na vizkultura.hr, te ih “šerati” kako, gdje i kada stignemo. (Bojan Krištofić)