O referendumu o referendumu
Najnovija inicijativa u valu željenih referenduma upravo je ona koja se bori za to da ne bude posljednja. Radi se o prikupljanja potpisa za referendum s dva pitanja – prvim se traži da za raspisivanje referenduma bude dovoljno 200.000 potpisa hrvatskih birača (umjesto dosadašnjih 10% ukupnog broja birača, odnosno između 350 i 400 tisuća), a drugim da prikupljanje potpisa bude omogućeno na svakom mjestu na kojem je moguće održati javno okupljanje. Time se pokušava osujetiti namjera da se prikupljanje potpisa ograniči samo na prostore koje bi odredilo predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave (koje bi moglo praktički minirati svaku referendumsku inicijativu). Uz to, ukoliko bi odgovor na prvo pitanje bio potvrdan, bilo bi bitno jednostavnije direktno uključiti birače u odluku o pojedinim političkim temama. Naime, ovime bi se referendum raspisao na zahtjev oko 5% hrvatskih birača, što je značajno manje nego sada (10% za 15 dana), ali više nego u Švicarskoj (1,95%), Italiji (1,06%) ili “autoritarnoj“ Mađarskoj (gdje u 120 dana treba prikupiti potpise 2,63% birača).
Prikupljanjem potpisa bavi se građanska inicijativa “Za referendum!“ u koju je udruženo 15 sindikata i 7 udruga civilnog društva koji zajednički traže raspisivanje referenduma za izmjenu Ustava. U inicijativu su uključene uglavnom udruge lijeve orijentacije. Ipak, sudeći po odazivu glasača na konzervativnu referendumsku inicijativu notorne udruge “U ime obitelji“, tema bi trebala biti zanimljiva i desnim biračima. Hoće li desni glasači reagirati na ovu inicijativu, te hoće li ih organizatori uspjeti mobilizirati (što, sudeći po motu inicijative “Nećete bez naroda!“, djelomično pokušavaju), ostaje nam za vidjeti. Trud inicijatora u tom pogledu ovisi i o ograničenim financijama te pristupu masovnim medijima, što su mahom problemi s kojima se inicijativa Željke Markić nije susrela. Kad smo kod toga, dodajmo da se crkva u vezi ovih referendumskih pitanja nije izjasnila.
Prikupljanje potpisa počelo je 30. svibnja i traje do 13. lipnja, a potpisi će se skupljati na 168 lokacija u 86 gradova. Eventualni uspjeh bio bi tek korak u borbi za direktnije uključenje birača u odluke o važnim političkim zbivanjima koja se tiču svih nas, dok bi neuspjeh označio izvjestan kraj valu referenduma koji su se nenadano pojavili kao znak da je šire biračko tijelo nezadovoljno svojim predstavnicima i da želi biti uključeno u donošenje političkih odluka. Referendumi bi tako došli do kraja, ali nezadovoljstvo i angažman bi nastavili postojati i rasti, premda je nemoguće predvidjeti kojim bi se putem i kako točno artikulirali. Dodatni detalji o ovoj inicijativi mogu se naći na stranici necetebeznaroda.hr.
(Luka Ostojić)
Neobranjena Branimirova
Dok su se pod okriljem noći, ali pred budnim očima javnosti, hrvatski "branitelji" junački obranili od hrvatske policije spontano utekavši pod sigurne svodove Crkve svetoga Marka, nepoznat netko pod okriljem je iste kasnosvibanjske noći, sigurno sve samo ne spontano, srušio čitav jedan zid u nebranjenoj (pa onda i neobranjenoj) Branimirovoj ulici u Zagrebu. Pa što onda? Reći će netko da je zid bio ružan, nestabilan, pa čak i da je ugrožavao sigurnost građana te da kao takav i bolje da je srušen. No, nije to bio bilo kakav zid, nego "platno" nekoliko naraštaja zagrebačkih grafitera, koji su u osnovi bezličnu sivu površinu višekratno bili razigrali svojim često lucidnim, ili barem dražesno luckastim intervencijama – prve su se, i to uz blagoslov gradskih vlasti, pojavile još uoči Univerzijade 1987. Zida, međutim, više nema, a inače prilično sivu vizuru Branimirove ulice sada, umjesto razigranih slikarija rese sterilni reklamni panoi. Koji, međutim, Gradu donose prihod, za razliku od grafitera, koji, ako i nisu trošak, nekome očito jesu – gnjavaža. Pojam street arta očito je nešto što ni Gradu Zagrebu ni Hrvatskim željeznicama (koje odgovaraju za rečeni zid) nije poznato, ili barem nije bitno. Pa ako nam je sadašnjica ionako siva, nema smisla da tu nekakav zid unosi neke boje – ili, još gore, neku živost u svakidašnji jad i čemer.
(Trpimir Matasović)
Trava je zelenija u Irskoj
Hrvati vole pričati da su nam Irci “braća“ jer također žive u malenoj državi, jer u UK-u imaju “istu sudbinu“ kao Hrvatska u Jugoslaviji i, vjerojatno, jer vole pivo. Tome možemo pribrojiti još jednu sličnost, a ta je da su u isto vrijeme putem referenduma odlučivali o statusu istospolnih brakova. I tu svaka sličnost prestaje. Dok su hrvatski birači direktnim putem odlučili ustavno ograničiti brak na heteroseksualne parove, Irska je postala prva svjetska država koja je legalizirala istospolne brakove putem referenduma. U petak 22. svibnja otprilike dvije trećine irskih glasača izašlo je na referendum, a njih 62% glasalo je za legalizaciju.
U centru Dublina održana je velika proslava, aktivisti s pravom ističu ovo kao značajnu pobjedu u borbi za jednakost, a strani građani i političari sada pokušavaju iskoristiti trenutak i potaknuti promjenu u svojoj državi (npr. u Australiji). Crkva je, pak, bez previše razmišljanja i iznenađenja osudila rezultat, a vatikanski kardinal Pietro Parolin izjavio je da su rezultati ovog referenduma “poraz čovječanstva“.
Među kritičarima ovog referenduma ipak se ističe komentar Saaeda Kamalija Dehghana (The Guardian, 22.5.2015.) Dehghan je prije objave rezultata naveo da referendumi nisu mjesto na kojem se treba odlučivati o pravima manjina. Prava proizlaze iz potrebe da se u svakom slučaju zaštite pojedinci i pripadnici manjinskih grupa, a ne iz volje većine. Postoje pitanja koja se tiču svih građana i o kojima onda građani trebaju zajedno odlučiti (zato su referendumi potrebni), ali postoje i prava pojedinca koja nitko, neovisno o moći ili brojnosti, ne bi smio otuđiti. Stoga, iako je lijepo vidjeti da većina birača podržava jednakost građana, ona treba biti garantirana neovisno o stranci na vlasti ili rezultatima izbora.
Koncept ljudskih prava i time je doveden u pitanje jer, unatoč nadnacionalnim i potpisanim konvencijama, unatoč ustavima, o jednakosti na kraju ipak odlučuju građani zemlje na izborima, radilo se tu o Irskoj ili Hrvatskoj. Srećom, za razliku od hrvatskih “partnera“, irski muževi i žene ipak zasada nemaju razloga za brigu.
(Luka Ostojić)