GRČKO GRČENJE
Ako je itko još vjerovao u mitove o Europskoj uniji općenito i Eurozoni pojedinačno, nakon (dosad) posljednjeg kruga takozvanih “pregovora” o ekonomskoj (i inoj) budućnosti Grčke nitko iole razuman ne može kupiti priče o “demokraciji” i “solidarnosti” na europskoj razini. U sâmoj domovini europskih mitova (iako ne i mitova o Europi) demitologizacija se već dogodila, ako ne i ranije, onda najkasnije još u siječnju, porazom stranaka koje su podržavale “europsku” politiku mjera štednje – što je dodatno potvrđeno i rezultatima petolipanjskog referenduma.
To, međutim, nije bila Ciprasova, nego Pirova pobjeda. Ono što se događalo tjedan dana kasnije (a događa se još uvijek – ovaj tekst vjerojatno će već biti zastario do trenutka pojave Zareza na kioscima) pokazalo je da demokratsku odluku grčkoga biračkog tijela poništavaju neformalna (i nedemokratska) tijela, predvođena takozvanom “Eurogrupom”; da će se u “solidarnoj” Europi nejednakosti povećavati, a ne smanjivati; da je volja za moć jača od volje za razumom. Grčka kriza stvara grčeve po cijeloj Europi – države se svađaju jedna s drugom, a i unutar sebe sâmih, a politički savezi postaju sve osebujniji. Primjerice, nije čudo što politiku ne samo penalizacije, nego i ponižavanja, pa čak i uništavanja Grčke (čiji birači, eto, nisu svrgnuli s vlasti one koji se ne dopadaju Bruxellesu i Berlinu) provode “desni” političari, poput njemačke kancelarke i njezina ministra financija; začudno je (iako uopće nije!) da im u tome stranu drže i neki navodno “lijevi” političari – najglasniji su, recimo nizozemski “laburist” Jeroen Dijsselbloem i slovački “socijaldemokrat” Peter Kažimír. Kakve veze sa “socijaldemokracijom” imaju mjere koje uključuju i smanjenje radničkih prava, među ostalim i pravo na sindikalno udruživanje? Ili, kakve veze i sa čim, a pogotovo sa zdravim razumom, ima ideja da će se problem nezaposlenosti riješiti lakšim otpuštanjem radnika?
Ako je grčka kriza razotkrila sve ono što se o (među ostalim) demokratskom deficitu Europske unije zna već odavno, razotkrila je i svu bijedu europske “socijaldemokracije”, koja nije osobito demokratska, a socijalna je još manje. I ne trebamo pritom primjere tražiti ni u Slovačkoj ni u Nizozemskoj, jer ih imamo u Hrvatskoj. Navodno socijaldemokratski premijer se, naime, o Grčkoj ili uopće ne izjašnjava, ili se izjašnjava tako kao da i nije. U tom smislu, “desna” je predsjednica Grabar-Kitarović barem dosljedna – ona je tako prije samo par mjeseci izvoljela sugerirati da bi Hrvatska što prije trebala ući u Eurozonu. Pa ako Grčka iz Eurozone izađe, Hrvatska će rado preuzeti njezino mjesto. U svakom pogledu.
(Trpimir Matasović)
SREBRENICA - KAKO PAMTITI TRAUME?
U subotu, 11. srpnja, obilježili smo dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, događaja koji je svojom brutalnošću potresao cijelu regiju. Na isti je dan 1995. godine počeo pokolj bošnjačkog, mahom civilnog stanovništva od strane udruženih srpskih jedinica iz Srbije te iz Bosne i Hercegovine pod vodstvom generala Ratka Mladića. Pritom je, u svega nekoliko dana, ubijeno otprilike deset tisuća ljudi. Destruktivna snaga i bešćutnost opravdana nehumanom ideologijom prokazala je sav užas rata na ovim prostorima. Godine su prošle, strasti su se smirile. Što ratna stvarnost ima sa sadašnjošću? Možda ju je najbolje zatomiti, potisnuti i ostaviti. Ljepše je živjeti s amnezijom. Ali zaborav nikada nije dobro rješenje. Zato je genocid u Srebrenici interesantno promatrati iz perspektive kulture sjećanja koja postavlja pitanje o tome na koji se način sjećanje uopće formira, a zatim i živi u osobama koje su preživjele neko iskustvo. Drugi bitni segment je način na koji ćemo neko sjećanje prenijeti budućim generacijama, kako bi i one, posredstvom kulturalnih simbola i rituala, mogle učiti iz iskustva koje nije neposredno njihovo. Naša kultura više nije utkana u prošlost poput onih prije 19. stoljeća kada je svaka nova generacija predstavljala nastavak već dobro uhodanog niza sjećanja koja su ih spajala sa prošlošću. Danas više nema spontanog sjećanja. Uslijed pojačane alijenacije pojedinaca i krize svakodnevne komunikacije, naša sjećanja dolaze u opasnost. Malo čega se moderan čovjek toliko boji kao zaborava. Zato stvara mjesta sjećanja, koja mu pomažu da se prisjeti svoje prošlosti, svojih korijena. Osvrnimo se najprije na komemoracije, kojima se obilježavaju ratni gubici velikih razmjera. Primjećujemo kako su one često samo pozornica na kojoj se odigravaju političke drame, ili bolje groteske sa tragičnom notom. Tako ispolitizirane, prestaju služiti svojoj svrsi – povezivanju među ljudima koji su dionici istog, često vrlo bolnog iskustva. Komemoracije bi trebale ublažiti težak udarac i pospješiti psihičko iscjeljenje. Nažalost, politički sukobi često ometaju taj proces. Umjetnost odigrava nešto drugačiju ulogu unutar kulture sjećanja i njezinog komemorativnog aspekta. Umjetnost dokumentira, propituje, mijenja perspektivu, reinterpretira. U ovom tonu, te u povodu tužne obljetnice masovnog zločina u Srebrenici, “Documenta – centar za suočavanje s prošlošću“ i “SENSA – centar za tranzicijsku pravdu Pula“ u Klovićevim dvorima ovoga ljeta otvaraju izložbu fotografija britanskog fotografa Tima Lovlessa pod nazivom Snapshot/brzo okidanje – Srebrenica. Izložba će objediniti snimke nastale za vrijeme izvršavanja zločina, priče svjedoka koji su preživjeli masakr, te video materijal sudskog procesuiranja srebreničkog zločina u Haggu. Konkretno, fotografije Tima Lovelessa će prikazivati snimke posmrtnih ostataka žrtava. Izložba će na svoj način doprinijeti kulturi sjećanja. Već sam opis ove izložbe šokira svojim sadržajem, budući da će gledatelja suočiti sa neizbrisivosti nastale tragedije. Ona je također i jasna poruka onima koji negiraju genocid ili nastoje zatomiti glasove svjedoka. Za kraj, ona će također educirati one koji su neinformirani, sa nadom kako se ovakva tragedija neće ponoviti.
(Greta Grakalić Rački)
PLANET, ZVIJEZDA ILI PAS?
Unatoč tome što proteklih tjedana po netu kruži fotomontaža Plutona koji pobjedonosno izjavljuje: “I’m back, bitches!”, Plutonu još uvijek nije vraćen status planeta, što dotičnu fotomontažu razotkriva kao očigledni fejk. Da bi se celestijalno tijelo klasificiralo kao planet, mora zadovoljavati tri kriterija: mora kružiti oko Sunca, mora imati dovoljno mase i vlastite gravitacije kako bi se zaokružilo, te mora počistiti susjedstvo oko svoje orbite. Pošto su znanstvenici zaključili da iste kriterije zadovoljava i Anto Đapić (a Plutonu manjka kriterija br. 3), Pluton su odavno odlučili klasificirati kao “patuljasti planet“, što je potreslo mnoge astronome ali začudo – nijednog astrologa. Astronomi su nekoć Pluton smatrali planetom jer je bio najupadljivija stvar iza Neptuna, no pošto već godinama pronalaze slične objekte u tom pojasu, zaključili su da je bolje iz udžbenika izbaciti jedan planet, nego dodavati nepredvidljive količine novih planeta, vjerojatno zato što ne postoji toliko Disneyjevih likova, a Ujak Tvrdica je već rezerviran za slučaj preimenovanja Saturna. Clyde Tombaugh, čovjek koji je otkrio Pluton, nije bio dostupan za komentar zbog vlastite smrti koja je nastupila 1997., a njegov pepeo ovih dana, za kaznu, izbacuju iz Sunčevog sustava. Ali nije sve izgubljeno! Kuloari bruje o mogućnosti da se patuljastoj planeti vrati njen izgubljeni status, vjerojatno kako bi se nama vratilo povjerenje u naše djetinjstvo, a nekoj novoj, aktualnoj djeci dodatno skresalo povjerenje u “službenu verziju istine“ (kao da im nije dovoljan “Mr. Robot“) , i dodatno ih se navuklo na ono što Lovro Čepelak zove truth porn, a ja vidim kao traženje “prave istine“ u bijegu od suočenja s mogućnošću da je stvarnost koju nam nude uistinu stvarna, jer bi ta mogućnost život učinila gotovo nepodnošljivim. U međuvremenu, zahvaljujući letjelici New Horizonts, dobili smo najbolje slike Plutona do sada i ponovno se čini da je Pluton vjeroatno druga najveća stvar nakon Neptuna. Objekt je kremasto mjesecaste boje, ugodno okrugao, sa zanimljivim reljefima na površini. Interstellar fashion police ocjena: planet or not, a star is born!
(Zorko Sirotić)