ma li stjuardesa u avionu?
Tijekom svibnja se odvijala još jedna borba između interesa kapitala i radnika za osnovna radnička i ljudska pravima ovoga puta u Croatia Airlinesu. Zaposlenice i zaposlenici Croatia Airlinesa tijekom borbe za pravo na rad, plaću i bolovanje bile su pod snažnim pritiskom uprave tvrtke koja po već dobro uigranom scenariju koji se sastoji od najave restrukturiranja poduzeća i otpuštanja osoblja i neispoštivanja njihovog prava na dostojanstven i smislen rad. Osim kršenja ljudskih i radničkih prava taj štrajk radnika i radnica CA rezultat je višegodišnje devastacije tvrtke nesavjesnim poslovanjem koje je usmjereno uništavanju zajedničkog, javnog dobra, a sve u pripremi za izglednu skoru privatizaciju rijetkih preostalih neprivatiziranih dijelova hrvatske privrede. Koristeći sva raspoloživa sredstva u prokazivanju radnica i radnika u štrajku, iz CA neprestano ističu gubitke koji se stvaraju štrajkom – no u isto vrijeme prikrivaju činjenicu da je taj iznos posve nesrazmjeran gubicima koje je uprava firme stvorila neodgovornim poslovanjem i zapošljavanjem nekabinskog osoblja, a koji se sada pokušavaju sanirati rezanjem plaća i otkazima radnicima bez kojih opstanak firme ne bi bio moguć. Čelnici Novog sindikata ističu da je u ovom slučaju krajnji dokaz o pokušaju slamanja ne samo radničkih nego i ustavom zagarantiranih prava najava ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića na zajedničkom sastanku sindikata i Uprave održanom 7. svibnja 2013. godine da će potencijalni štrajk letačkog osoblja CA biti proglašen nelegalnim i prije nego što je započeo. Takva demonstracija sile i zastrašivanja kabinskog osoblja koje provode Vlada RH i Uprava CA oduzimajući im pravo na štrajk, bolovanje i sindikalno organiziranje, zahtijeva najoštriju osudu, dok izostanak urgentnog i solidarnog djelovanja znači etabliranje takvog modusa operandi u svim budućim slučajevima radničkog otpora te izravno utiranje puta potpunom slamanju radničkih prava u javnim i privatnim poduzećima u Republici Hrvatskoj, smatra Novi sindikata.
Već je dogovor postignut sa Sindikatom pilota nešto ranije nagovijestio kraj štrajka, koji se nedugo zatim i okončao od strane kabinskog osoblja koje potom našlo u nezahvalnoj poziciji. Na kabinskom osoblju ostvarene su najveće uštede, a prekidom štrajka pristali su na smanjenje plaće i ukidanje kojekakvih prava.
Treba napomenuti i da je štrajk koji su 2011. organizirali radnici CA bio proglašen nezakonitim što se lako može tumačiti politički motiviranom voljom suda, nakon čega im je onemogućeno ustavno pravo na štrajk.
(J. Ostojić)
Sumrak muzeja
Međunarodni dan muzeja i Europska noć muzeja obilježeni su 18. svibnja. Ovaj praznik bio je poseban i za Bosnu i Hercegovinu - 35 muzeja održalo je poseban noćni program – ali način na koji je zatvoreni Zemaljski muzej BiH obilježio ovaj datum proizveo je najglasniji i najtužniji odjek.
Zemaljski muzej osnovan je 1888. kao državna muzejska i znanstvena ustanova u kojoj se njeguju različite znanstvene discipline: povijest, geografija, arheologija, etnologija, povijest umjetnosti i razne prirodne znanosti. Muzej je preživio oba svjetska rata, kao i značajna ratna razaranja tijekom 1990-ih. Međutim, nakon jednogodišnjeg kašnjenja plaće i drastičnog rezanja budžeta, muzej je 4. listopada prošle godine, na godišnjicu otvaranja, odlučio zatvoriti vrata.
Na Međunarodni dan muzeja u 12:05 održana je konferencija za medije na kojoj je Zemaljski muzej, eto, podsjetio da je i dalje zatvoren. Od 20 do 22 sata muzejska su svjetla bila upaljena kako bi podsjetila prolaznike da i dalje postoji. Nakon 22 sata, dok su drugi muzeji otvarali vrata brojnim posjetiteljima, Zemaljski muzej je opet utonuo u mrak.
Zbog čega Zemaljski muzej nije javno financiran? Svakodnevni rad ove institucije košta 118.000 konvertibilnih maraka mjesečno (oko 450.000 kuna mjesečno), što nije toliko značajna svota budući da je riječ o jednom od najstarijih i najvećih državnih muzeja. Međutim, muzej ne dobiva praktički nikakvu potporu, budući da federalna država, sarajevski kanton i gradska vlast Sarajeva igraju ping-pong s muzejem, tj. ne žele preuzeti odgovornost za njegovo financiranje. Umjesto financija, muzejsko vodstvo dobilo je savjet da se pokuša snaći na tržištu: osnivanjem kafića, iznajmljivanjem prostora ili iznajmljivanjem/prodajom dragocjene sarajevske Hagade, jedne od najljepših svjetskih knjiga ove vrste. Čak i kad bismo prihvatili priču da bi se muzej trebao financirati na načine koji nemaju veze s njegovom osnovnom djelatnošću, teško je vjerovati da bi muzej u gradu ove veličine uopće mogao održati egzistenciju radom kafića ili rentanjem prostora firmama.
Opet, zbog čega javni servis trenira strogoću baš na Zemaljskom muzeju? Je li stvar u tome što muzej ne pripada nijednom etničkom etnitetu? Ili je riječ o tome da vlasti žele unovčiti njegove vrijednosti? Ili je problem u nekom internom sukobu? Tko to može znati.
Bilo kako bilo, muzej ne može funkcionirati bez plaćanja stalnih radnika. Zatvaranje je stoga neizbježan potez, ali i namjerna gesta koja je trebala isprovocirati javnu reakciju i pritisak na vlasti. Međutim, ni zatvaranje muzeja, ni razne javne akcije, ni prosvjedi, ni natpis na muzeju “Zar vam ne nedostaje posjeta Zemaljskom muzeju BiH?“ nisu izazvali reakciju vlasti. Zbog volonterskog rada manjeg broja radnika, muzej i dalje nije propao, ali stalno objavljuje svoj kraj. I ovu odjavu stoga posvećujemo muzeju kojem je svaki dan “noć muzeja” i koji svako toliko ponavlja vlastitu odjavu, pri čemu bi jedna od njih mogla biti i konačna.
(L. Ostojić)
Štrajk pred stogodišnjicu tvrtke
Radnici DTR-a, odnosno Domaće tvornice rublje d.o.o., ušle su u treći tjedan štrajka. Štrajk su započele 7. svibnja 2013. godine zbog neisplaćenih plaća, naknade za prijevoz, božićnica, regresa, uskrsnica i jubilarnih nagrada. Radnice tvrtke koja će uskoro proslaviti stogodišnjicu svog osnivanja dobile su od početka štrajka jednu zaostalu plaću i susret s ministrom rada Mirandom Mrsićem koji je ostavio gorak okus u ustima. Pedesetak radnica DTR-a prolazi svakodnevnu torturu beskonačnoga dana koji su već iskusile tisuće hrvatskih radnika i radnica: prazna obećanja, prijetnje, krivljenje štrajkaša za uništavanje proizvodnje i povlačenje naručitelja što bi dovelo do nenadoknadive materijalne štete i gubitka velikog broja radnih mjesta. To što radnice već mjesecima kasne s otplaćivanjem kredita što ih dovodi u neizvjestan položaj, jedva sklapaju kraj s krajem jer im kasne plaće, izgubljeno vrijeme i neplaćeni prekovremeni te činjenica da bi morale pribjeći švercanju ako bi uopće željele doći do radnog mjesta – očito je od zanemarive važnosti. Nad DTR-om je u ožujku otvoren postupak predstečajne nagodbe zbog nelikvidnosti jer tvrtka kasni sa svim svojim obavezama. Hrvatska tekstilna industrija praktički više ne postoji, a ono malo radnica (jer velika većina jesu žene) prisiljeno je raditi za minimalac, u neadekvatnim radnim uvjetima, bez plaćanja prekovremenih sati te bi još trebale šutke sjesti za mašine kada mjesecima ne dobivaju plaće, a kamoli dodatke na nju. Srećom ili nesrećom, svjesne primjera drugih radnica u tekstilnoj industriji, znaju da moraju izaći na ulice i vršiti svakodnevni pritisak. Jedini problem je što nijedna od prethodnih borbi u tekstilnom sektoru nije završilo dobro po radnice koje su se našle na ulici nakon postupaka stečaja u kojemu su zadnja rupa na svirali kada dođe do razdiobe preostale imovine tvrtke.
(M. Ćaćić)