Žižekova poruka Turskoj
Marksistički sociolog, filozof i kulturni kritičar Slavoj Žižek je putem Bulenta Somaja, člana Revolucionarne socijalističke radničke partije Turske (DSIK), poslao poruku protivljenja uništenju parka Gezi i solidarnosti s otporom policijskom teroru:
“Premda se na prvi pogled čini da su prosvjedi potaknuti borbom za zaštitu parka u srcu Istambula od uništenja u komercijalne svrhe, njihovo širenje na ostale gradove u Turskoj neprijeporno naznačuje da se radi o mnogo ozbiljnijem poremećaju.
Izbijanje tih prosvjeda u zemlji brzo rastuće ekonomije koja se šire percipira kao model “umjerenog islamizma” je ključni indikator onoga što uzrokuje ovaj poremećaj: srastanje devastirajuće neoliberalne ekonomije s religijsko-nacionalističkim autoritarizmom. Žrtva tih procesa je uvijek ista: nezavisno civilno društvo koje nosi duh solidarnosti i kulturalne tolerancije, duh koji čini okosnicu etičkog zdravlja neke nacije. Iz ovoga proizlazi da su ti prosvjedi živi dokaz da slobodno tržište ne implicira društvene slobode već da može čvrsto koegzistirati s autoritarnom politikom.
I to je pokazatelj da su prosvjedi dio iste globalne agitacije koja uzdrmava establishment diljem planete. Stoga, svi ljudi koji drže do sloboda i emancipacije bi trebali iskazati dobrodošlicu turskom narodu. Sada svi vodimo istu globalnu borbu! Španjoska, Švedska, Grčka, Turska... Imamo šanse samo ako se borimo zajedno!”
Izborni cirkus u vašem gradu
Lokalni izbori lokalna su pojava, a interesantnima ih čini, iznad lokalne razine, istovremenost održavanja. Kad tome dodamo apsurdnost zakonske regulative i obveze nacionalnih medija, dobili smo višetjedno zagušenje javnog prostora. Kampanja je bila osrednje logistički poduprta, premda dovoljno prljava ekvivalentno manjku sredstava, tako da su bila iritantnija izvješća i “specijalne emisije” tijekom i nakon izbornih krugova nego promidžba sama. Analizirati uspjeh, pobjednike i gubitnike, nesuvislo je po sebi, ali je očito nužno, nešto kao iznuđeni potez u šahu. Šahovska ploča izborne Hrvatske promijenila je poneku boju na ponekom polju, no crveno-plava ravnoteža ostala je stabilna. Splićani su se odrekli Keruma, Zagrepčani su reustoličili svog Svijetloga bana (nešto kao u Milčecovu Zvižduku s Bukovca: “Bandića za svijetloga bana!”), Istra je ostala IDS-ova, Vukovar SDP-ov, a Dubrovnik Vlahušićev,– periferni krakovi i centralna vodena glava nisu dodirnuti. Izlaznost: ekvivalentna brojnosti bizona u preriji, što je sjajno u usporedbi s europskim bizonom, istrijebljenim davno prije američkog.
U stranačkim vrhovima ne uzrujavaju se previše. Njima je to, kao i uvijek, trening za parlamentarne izbore, politička vojna vježba kalibriranja lokalnih podružnica, stranačke baze i rada članstva “na terenu”. Sve u svemu, malo pa ništa.
Praznik demokracije, volja naroda i slične fraze tek kao retorički ukrasi nemuštih izjava dužnosnika, pomalo bezvoljno odrađenih, zajedno s bezvoljnim pitanjima novinara. U pozadini: mrtve trke bezidejnih lokalnih komunalnih programa dobivene za nekoliko stotina, ili tek nekoliko desetaka glasova razlike. Kad kažemo bezidejnih, to nije nužno nešto loše, jer za osigurati lokalne komunalne potrebe i ne trebaju neke velebne ideje, stvar je uglavnom opet u iznuđenim potezima glede specifičnih lokalnih potreba. U razumnom društvu tehničke stvari bi se rješavale tehnički, a ako su lokalne, lokalno i autonomno, i ne bi se od svega pravio nacionalni politčki cirkus. U društvu gdje visoki dužnosnici lijepe fete pršuta na čelo u napadu razdraganosti, gdje još vlada magija i vradžbina, pa se “kletva prvog predsjednika” povezuje s implementacijom njegovih spomenika kao uzrokom gubitka izbora (što je duhovit kolumnistički štos tako dugo dok ne uđe u aparat postizborne analitike), u takvom društvu ne možemo se žaliti na učmalost i dosadu političke scene, ali definitivno se ne možemo nadati ozračju racionalnih političkih koncepata razvoja i ekonomskog napretka. Ni lokalno, ni nacionalno. (Nenad Perković)
Sindikalna proslava svetog Nigdarjeva
Uz galamu koja se dignula oko svjetonazorskih problema braka i zdravstvenog odgoja, depresivna ekonomska pitanja neopravdano su pala u drugi plan. U tekstu Alena Sućeske u ovom broju možete pronaći jedno objašnjenje zašto je tome tako, ali na jedan trenutak ovog tjedna učinilo se da se situacija mijenja te da ćemo s “imena obitelji” napokon prijeći na “iznos plaće”. Naime, 11 sindikata javnih i državnih službenika najavilo je kolektivni štrajk i “blokadu zemlje” za 5. lipnja. Međutim, prvim pogledom na zahtjev sindikata i na reakciju vlasti možemo shvatiti u kolikom su dubokom glibu radnici – ne samo zbog stanja u kojem se nalaze, nego zbog cilja prema kojem streme.
Naime, sindikati su ultimativno zatražili od vlade da im se bruto plaća poveća za 3% jednom kada država zabilježi gospodarski rast. Prvo, uopće je apsurdno da treba zatražiti takvu stvar. Ako se radi o kriznoj mjeri smanjenja plaće, naravno da bi ta krizna mjera trebala biti ukinuta jednom kada ne budemo u krizi. Drugo, tužno je što sindikati nisu stali u zaštitu svojih sadašnjih prava (jer ljudi pate od posljedica krize sada, ne brinu se što će biti jednom kada država bude ostvarivala profit). Umjesto toga, sindikati traže povišicu u nekoj projiciranoj budućnosti neizvjesnog datuma. Drugim riječima, sindikati više ni ne traže bolje uvjete rada, nego od političara traže tek (prazna) obećanja da će im biti bolje.
Nikad bolje prilike za jednu vlast da izađe u susret sindikatima! Međutim, vladajuća koalicija i ovaj put pokazala je začuđujuću tvrdoglavost i odbila “ispuniti” zahtjev sindikata, tj. pristati na predloženo odgađanje povišice do daljnjega. Zašto, pobogu? Koalicija ionako, kao i svaka politička opcija, konstantno obećava izlazak iz krize i povišenje plaća. Zašto naprosto nisu ponovili standardni predizborni refren na zahtjev sindikata? Vjerojatno jer je odbijanje zahtjeva odozdo, neovisno o sadržaju tih zahtjeva, postala refleksna reakcija sadašnje vlade.
U zadnji čas ipak je postignut sporazum: vlada je pristala ne smanjiti plaće tijekom 2013. i povisiti bruto plaću za 3% jednom kada BDP države bude pozitivan u tri uzastopna tromjesečja. Ovo je jedna od rijetkih prilika u kojima su sindikatima ispunjeni zahtjevi, a da država za to nije izdvojila ni jednu jedinu kunu iz proračuna. Pirova pobjeda sindikata.
Odustajanjem od štrajka spašeno je i održavanje državne mature. Ministar Jovanović zadovoljno je obavijestio maturantsku nejač da se nema više razloga nervirati jer će mature ipak biti. Maturanti se, pak, nerviraju upravo zato što će državne mature biti, a imaju se i pravo nervirati kada pomisle što ih tek čeka nakon državne mature, u bližoj i daljoj budućnosti.
(L. Ostojić)