Izjava u povodu kölnskog incidenta
Svjedočili/e smo tijekom novogodišnje noći seksualnom nasilju kao i političkom nasilju protiv žena u Njemačkoj, nasilju koje osuđujemo, i želimo upozoriti da reakcije na događaje dodatno otežavaju položaj izbjeglica i migranata u Europi. Događaje u Njemačkoj treba ponajprije osuditi, ali ih i razumjeti u političkom kontekstu i usprotiviti se generaliziranju o nasilnicima koji su isključivo “mladi muškarci iz sjeverne Afrike ili arapskog prostora”. Reakcije ne samo u Njemačkoj već širom Europe u najmanju su ruku dvolične: isti oni koji rijetko osuđuju nasilje protiv žena u vlastitim sredinama danas se prikazuju kao “dušebrižnici“ i umjesto da osuđuju pojedince koji su počinili napade, a time i kaznena djela protiv žena, počinitelje poistovjećuju s muslimanskom zajednicom i time utječu na javno mnijenje spram rješavanja izbjegličke krize. Opasno je pritom svoditi seksizam i s njime povezano nasilje protiv žena na kulturalne razlike “došljaka“, ne postavljajući primjerice pitanja o socijalnom i društvenom statusu, o razini obrazovanja, o motivima takvog ponašanja itd. Poistovjećivanje grupe nasilnika s određenom religijom i etnicitetom nedopustivo je u demokratskim zemljama, a valja preispitati koliko je u zapadnoj kulturi i dalje duboko ukorijenjen seksizam, što je bilo vidljivo nakon napada na žene iz “uputa“ ženama kako da se ponašaju u javnom prostoru – pri čemu se odgovornost za neke buduće napade ostavlja ženama. Trebamo upozoriti na političke izvore seksizma, a ne one kulturalne, kao i preispitati izvore seksizma u svim religijama, jer u islamu je seksizam prisutan jednako kao i u katoličanstvu ili drugim religijama. Strukturalno nasilje u podlozi je svakog odnosa moći, kapitalizma i globalizacije, a nasilnici i zlostavljači iz Kölna građani su tog istog globalnog svijeta. Znamo da žene rijetko prijavljuju nasilje zbog brojnih nepovoljnih zakonskih odredbi, kako u Njemačkoj tako i kod nas, a nakon napada u Kölnu broj prijava seksualnog zlostavljanja i napada je povećan, što ukazuje na to koliko javna rasprava o seksualnom nasilju nad ženama ima ohrabrujući učinak, ali s druge strane uvelike zabrinjava činjenica što se ta rasprava rasplamsala upravo zbog podrijetla počinitelja od kojih većina nisu Nijemci te tobožnjih nepremostivih kulturalnih razlika. Pridružujemo se njemačkim i svjetskim feministkinjama u osudi napada u Kölnu i solidarno želimo ukazati i na globalni problem nasilja kojemu su žene svakodnevno diljem svijeta izložene bez obzira na dob, podrijetlo ili socijalni status. Ovom prilikom osuđujemo i nasilje nad ženama u Hrvatskoj – godina još nije ni počela, a već svjedočimo ubojstvima žena i zahtijevamo da i počinitelji budu kažnjeni bez obzira na podrijetlo ili socijalni status.
Centar za ženske studije
Ženska mreža Hrvatske
Inicijativa Dobrodošli
(Za Centar za ženske studije, Nataša Medved i Rada Borić)
Virtualna šetnja umjetničkim krajobrazima
Nekima će biti poznat projekt naziva Google Cultural Institute kojim digitalizirana svjetska kulturna baština postaje široko dostupna rasprostranjenoj internetskoj populaciji. Cyber-prostor ovakvog tipa omogućava drugačije iskustvo umjetnosti i nove načine prekoračivanja kulturnih i inih granica. U eteru je sve fluidnije. Google Cultural Institute je u suradnji s više od 1000 svjetskih institucija prikupio otprilike šest milijuna umjetničkih radova te isto toliko fotografija, videa, rukopisa i ostalih dokumenata s područja umjetnosti, kulture i povijesti. U ovu je zbirku 21. siječnja uvršteno i otprilike 290 umjetničkih djela iz Muzeja za umjetnosti i obrt u Zagrebu te 154 djela Galerije naivne umjetnosti Hlebine. Tako su i pojedini segmenti hrvatske kulture postali dijelom ove brojne cyber-obitelji. Muzej za umjetnost i obrt osnovan je 1880. godine na inicijativu Izidora Kršnjavog, tadašnjeg predsjednika Društva umjetnosti. Bilo je to tada jedna od prvih institucija u Europi koja je sabirala predmete svakodnevne upotrebe, odnosno funkcionalnu umjetnost, s ciljem očuvanja tradicionalnih vrijednosti narodnog obrta, ali i pružanju uzoraka novim generacijama primijenjenih umjetnika i obrtnika. Muzej je, dakle, htio imati istovremeno umjetničku, odgojnu i kulturnu funkciju. U 19. stoljeću bio je progresivna institucija, a možda bi to mogao biti i danas – potičući nove, internetske generacije na razmišljanje o značenju obrtništva u ovo doba sveopće i rapidne industrijalizacije. Osim izložaka Muzeja za umjetnost i obrt, Google Cultural uvrstit će u svoju virtualnu zbirku, vjerojatno na oduševljenje mnogih, i pojedina djela Galerije naivne umjetnosti Hlebine. Hlebinska škola zajednički je naziv za slikare naivnog izraza iz Hlebina kod Koprivnice te okolnih mjesta u Podravini. Pojava škole vezana je uz slavnog slikara Krstu Hegedušića, koji još 1920-ih ističe krucijalnu važnost hrvatske pučke umjetnosti kao samostalnog, nacionalnog i kritičkog izraza bez utjecaja sa Zapada.
U djelovanju škole postoje ipak dva posve različita stilsko-tematska razdoblja: do 1941. godine prevladavaju socijalno-kritički sadržaji, a potom jača lirska idealizacija života na selu. Promjenu karaktera naivne umjetnosti vjerojatno trebamo tražiti u sveopćoj komodifikaciji umjetnosti i samoorijentalizaciji hrvatskog selskog umjetnika koji se sve više pokušava prilagoditi zapadnom oku. Ovaj negativni trend, koji guši revolucionarni potencijal naivne umjetnosti, nastavlja se do dan danas, posebno zbog porasta turizma koji postaje ruka koja nas hrani i kojoj ćemo se stoga bespogovorno i pokoriti.
Kako shvatiti Hlebinsku školu na Google Cultural Instituteu? Nesumnjivo će se mnogi turisti ovdje informirati o naivnoj umjetnosti prije dolaska u Hrvatsku i dobiti će zapravo točne informacije – ali nepotpune, budući da zbirkom dominiraju autori drugog razdoblja. Google Cultural naivu dakle ipak prezentira kroz Zapadno očište – kroz ono što stranac očekuje da će pronaći pod ‘pučkom umjetnošću’ kad stigne u Hrvatsku – a to zasigurno nije kritika postojeće socio-političke hegemonije Zapada i njega samoga.
(Greta Grakalić Rački)
Branko Vučičević (1934 – 2016)
“Moj rad je vrlo skroman“, napisao je Branko Vučičević 1966. na poziv Georgea Maciunasa da sudjeluje u međunarodnom umjetničkom pokretu Fluxus, i nastavio: “Sastoji se od činova izvedenih u svakodnevnom životu koji bi trebali ostati anonimni, neponovljivi i nesnimljeni.“ U sličnom je duhu prošla i smrt ovog znamenitog jugoslavenskog avangardnog umjetnika, scenarista, kritičara i dizajnera čiji prilog jugoslavenskoj filmskoj kulturi daleko nadilazi javnu pozornost koju je Vučičević uživao u širim krugovima. Vučičević je kao suscenarist surađivao s Dušanom Makavejevim (među kojima su istaknuti filmovi Ljubavni slučaj ili tragedija službenice P.T.T. i Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji), Želimirom Žilnikom (Rani radovi), Karpom Godinom (Splav meduze)… Objavio je više knjiga o avangardnom filmu i preveo niz teorijskih, znanstvenih i beletrističkih knjiga (Malinovski, Twain, Vonnegut, Bettelheim…) Vjeruje se da je surađivao i anonimno na scenarijima, primarno zbog jugoslavenske cenzure, ali i zbog svjesnog guranja vlastitog, individualiziranog potpisa u sporedni plan filma. “Bio je to neprimetan čovek, a snažnih, radikalnih uverenja, za koja je umeo da se bori, nikada uplašen ili u sumnji", izjavio je Lazar Stojanović dodavši da "će ocena njegovog značaja za ovu kulturu, poštovanje i ljubav prema njemu, vremenom rasti i narasti do velikih razmera." Branko Vučičević preminuo je u 82. godini tijekom rada na adaptaciji svog romana Neobični doživljaji gospodina Benjamina u zemlji boljševika za novi film Karpa Godine. Vučičevića više nema, ali njegovi radovi srećom nisu ostali anonimni ni nesnimljeni.
(Luka Ostojić)