RADNICE KAMENSKOG OSTALE U LIMBU
Nakon što je predsjednik Josipović darovao jednu (jednu!) šivaću mašinu, gradonačelnik Bandić ga je nadmašio s čak tri (tri!) darovane šivaće mašine. Hoće li radnice Kamenskog raditi u tri smjene? Hoće li imati zdravstveno, socijalno, mirovinsko osiguranje? Koliko uostalom košta jedna šivaća mašina i koliko ih se može pribaviti od samo jedne predsjedničke ili gradonačelničke mjesečne plaće?
Iz medija smo samo saznali da su zasad zaposlene svega četiri od stotina radnica Kamenskog, ali nikako nismo mogli propustiti socijalnu osviještenost naših “vođa”. Neki će reći da je predsjednik Josipović uostalom radnice Kamenskog posjećivao i za vrijeme njihovog štrajka, zgražajući se kako netko može raditi bez plaće. Izgleda da je predsjednikovanje s vremenom otupilo njegovu oštricu: o radnicama DTR-a koje su nešto manje stoički od žena iz Kamenskog podnijele neisplaćivanje plaća i mutne, nedorečene planove novih vlasnika – nije guknuo ni riječi. Radnice DTR-a se svakodnevno fizički i psihički iscrpljuju marševima, ne nasjedajući na priče novih vlasnika poučene iskustvom svojih prethodnica.
Prvi je podršku radnicama Kamenskog pružio Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu 21. rujna 2010. godine upozoravajući na licemjerje hrvatskog zakonodavstva: “Još jedna “uspješna” priča hrvatskog kapitalizma. Još jedna tvornica koja propada. Ovaj put je riječ o tvornici tekstila Kamensko u Zagrebu. Radnice te tvornice nisu primile plaću već pet mjeseci te su se, nakon što su vlast i institucije iskazale samo nemar, a sindikat nemoć i nevoljkost da se išta učini, odlučile same izboriti za svoja prava i tražiti ono u čemu vide svoj jedini spas – što skoriji stečaj tvornice. (...) Posebna se drskost kapitalističkog sustava i države koji omogućavaju ovakvo ponašanje prema radnicima vidi u tome što je posve moguće da radnice Kamenskoga ne prime plaću već pet mjeseci, ali je istodobno tim istim radnicama zabranjeno stupiti u štrajk u samoj tvornici. Radnicama se govori da su dužne po zakonu raditi, ali se pritom ništa ne spominje o tome da bi im taj isti zakon trebao jamčiti i pravo na plaću. Jasno je koga zakon štiti i tko je taj zakon pisao. Stoga je jasno i to da se radnice u borbi za svoja prava na te i takve zakone ne trebaju obazirati ni koliko je crno pod noktom. Radnici uvijek moraju imati pravo na štrajk – bez obzira na to što piše u zakonu. A pogotovo imaju pravo boriti se za svoja prava na koji god način znaju i umiju, nakon što već pola godine nisu primili plaću!“
Radnice Kamenskog od Grada su dobile na korištenje dva prostora na Knežiji: Rudolfa Bićanića 4 i Braće Cvijića 9. Organiziraju radionice i šivaju nadajući se da će moći zaposliti što više svojih nekadašnjih kolegica. Bilo kakva pomoć i prilike za rad su dobrodošli.
(Marija Ćaćić)
“Besplatna“ roba
U svom svečarskom bulažnjenju na koje su gotovo svi oguglali u ovo ceremonijalno vrijeme pred ulazak u Europsku uniju, premijer Zoran Milanović u neskrivenom neoliberalnom zanosu slavodobitno je zaključio “...kad govorimo o znanju: znanje je roba - znanje je najvrednija roba. Jer bilo je demonstracija i poruka: ‘Znanje nije roba’. Je!” Nije premijer stao samo na tome, spominjao je on konkurenciju, izvrsnost i sličan terminološki arsenal tržišne provenijencije podcrtavajući još jednom nakane trenutne vlade koja sve predložene modele plaćanja obrazovanja popularno voli nazivati – besplatnim. Paralelno s tim, studenti Filozofskog fakulteta u sklopu radne grupe za analizu i seciranje dokumenata pozabavili su se nedavno potpisanim Pilot-programskim ugovorima i po njima izrađenim Pravilima participiranja redovitih studenata u troškovima studija te pokazali kako će se ovakvi stavovi premijera i Vlade reflektirati na pristup visokom obrazovanju. Studentski izvještaj, koji se može pronaći na www.slobodnifilozofski.com pod naslovom “O recentnim odlukama koji se tiču studenata”, pokazuje koje se sve mjere u cilju komercijalizacije obrazovanja počinju primjenjivati na jesen. Osim što je posve jasno da je obrazovno polje samo jedno od onih sjecišta sukobljenih interesa u društvu, borbi za pravo na svima dostupno obrazovanje ne nazire se kraj niti u okviru sistema s trenutnom vladajućom strukturom na čelu.
(Jelena Ostojić)
Privatne škole žele slobodne ruke
Hrvatska udruga poslodavaca obrecnula se na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je donijelo odluku da se u srednje škole, bilo privatne bilo javne, svi upisuju pod istim kriterijima. HUP zamjera Ministarstvu da se time petlja u slobodu djelovanja privatnih obrazovnih institucija sa žarkom željom da zadrže autonomiju upisivanja svih onih koji mogu platiti da prođu kroz zlatne dveri do zemlje individualnosti, poduzetničkog duha, nepotizma itd.
Ministarstvo za promjenu nije išlo uz dlaku privatnim i poduzetničkim inicijativama, tako da su se HUP-ovci nesmotreno obrecnuli na petljanja nadležne institucije u obrazovni sustav otkrivši nehotice u kojem grmu leži zec; “Mi znamo nekog tko je dobivao trojke u osnovnoj školi zainteresirati za učenje, pretvoriti ga u odlikaša i omogućiti mu da završi fakultet i ima odličnu karijeru“, izjavila je Gordana Koludrović, voditeljica Koordinacije srednjih škola pri HUP-u i ravnateljica Zagrebačke umjetničke gimnazije.
Možemo pretpostaviti da privatne srednje škole zapošljavaju samo najizvrsnije od najizvrsnijih koje i iz ispodprosječnih učenika mogu učiniti ambicioznog menadžera u najboljoj hrvatskoj tradiciji. Jasno je tko pohađa privatne srednje škole, odnosno tko ih može priuštiti svojoj djeci. Javna je tajna da su takve škole kod nas još uvijek utočište potomcima imućnih i moćnih te da takve institucije reproduciraju elitu koja inače ne bi mogla upisati željeno srednjoškolsko i kasnije visokoškolsko usmjerenje jer naprosto ne može proći prag zadan za javne srednje škole (koji je sada, čuda li, snižen).
Sustav u kojemu bi privatne škole, za koje se postupno izdvaja sve više novca iz proračuna u skladu sa svjetskim trendom financiranja privatnih ustanova javnim novcem, imale potpuno odriješene ruke i istovremeno, kako one tako i njihovi učenici, uživale u svim pravima, nesputane ikakvim pravilima – očito ne bi bio pravedan prema ostalim učenicima. Na koncu, privatne škole su podložne istim zakonima, a njihovi učenici uživaju ista prava kao i učenici javnih škola.
(Marija Ćaćić)