"CRNI PETAK" ZA KNJIŽEVNOST
Ove je godine 19. veljače u književnom svijetu brzo nazvan Crnim petkom pisane riječi. Budući da su nas tog dana u razmaku od jedva dvanaest sati napustili Harper Lee (u Monroevilleu u američkoj saveznoj državi Alabami) i Umberto Eco (u Milanu), skloni smo ustvrditi da se ne radi o velikoj hiperboli. Činjenica da su Lee (r. 1926.) i Eco (r. 1932.) ukupno brojali preko stotinu i sedamdeset ljeta ne čini ovaj gubitak manje značajnim – tim više što se on upisuje u notorni niz manje-više nenadanih smrti poznatih osoba s početka tekuće 2016. (David Bowie, Alan Rickman, Dan Haggerty... na našim prostorima Žuži Jelinek, Srđan Dizdarević, Aleš Debeljak...)
U svome su stvaralaštvu ovo dvoje autora po mnogočemu bili antipodi. Lee je svjetsku slavu postigla kao autorica kultnoga romana Ubiti pticu rugalicu (To Kill a Mockingbird) iz 1960., koji je sve do prošle 2015. kad joj je objavljen drugi roman Idi postavi stražara (Go Set a Watchman), bio jedino njeno djelo objavljeno u formi knjige! Eco je pak jedan od najproduktivnijih zapadnoeuropskih autora druge polovice dvadesetog stoljeća, i jedan od rijetkih intelektualaca koji su se za života etablirali u anglosaksonskoj kulturi i akademiji, a da nisu pisali primarno na engleskome. Krimi bestseler Ime ruže (Il nome della rosa, 1980.) možda jest njegovo globalno najpoznatije djelo, no ništa manje zapažene nisu ni njegove teorijske, esejističke i druge nebeletrističke knjige, koje ostaju i kudikamo utjecajnije od kultnoga krimića (recimo, Otvoreno djelo/Opera aperta iz 1962. ili Lector in fabula iz 1979.). Dok je Eco bio iznimno prisutan u javnosti i medijima, te je među ostalim i značajno pridonio legitimaciji teorijskog proučavanja popularne kulture na globalnoj razini, Lee je dobar dio karijere proživjela izvan medijskoga fokusa. Ipak, ona nije sustavno bježala od javnog djelovanja, što dokazuju i oštri polemički istupi šezdesetih godina protiv konzervativnih snaga koje su njezin roman pokušavali stigmatizirati kao "književnost nemorala" i prognati ga iz školskih knjižnica.
Tvrdnja da su i Harper Lee i Umberto Eco, svatko u vlastitom registru književnog stvaralaštva, svojim pisanjem obilježili dvadeseto stoljeće, zvuči poprilično banalno. Banalnost je, čini se, neizbježna komponenta svakog posmrtnog slova i bilješke, kao što je u konačnici banalna i sama smrt. Kao kontrapunkt banalnosti, međutim, možemo se iznova dati na čitanje onoga što ostaje zapisano iza dvoje velikana – kako zbog njih, tako i zbog generacija i vremena koja dolaze.
(Dinko Kreho)
ZAOKRET IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Donošenje novog proračuna predviđeno je za 10. ožujka pa je bio red i da nova vlada, opterećena brojnim gafovima od trenutka kada joj je počeo mandat, izvadi svog asa iz rukava i progovori o “reformama“ i ekonomiji. Naravno, za taj govor odabrana je sigurna zona vjernog medijskog partnera: prvo je ministar financija Zdravko Marić dao intervju EPH-ovom Jutarnjem listu da bi nekoliko dana kasnije ista medijska kuća, zajedno s Hrvatskom gospodarskom komorom, organizirala konferenciju “Proračun zaokreta“. EPH se skoro doslovno može nazvati javnom medijskom kućom jer je zbog smanjenog poreza i predstečajne nagodbe riječ o najizdašnije javno financiranom tiskanom mediju, a i njegov vlasnik Marjan Hanžeković ostvaruje značajan dio prihoda kroz ovrhe, u suradnji s javnim institucijama. Naravno, razlika između službenih i neslužbenih javnih medija je što ovi prvi trebaju polagati račune i građanima, a ovi drugi mogu glumiti privatne poduzetnike, pa čak i prozivati “uhljebe“ s državnog proračuna te organizirati “nezavisne“ konferencije. No, kako ministar financija i njegovi kolege nemaju mnogo za reći van EPH-ove comfort zone, valja nam vidjeti što su izjavili na ovom prijateljskom okupljanju.
Logika konferencije bila je ukazati na tekuće probleme i iznijeti prijedlog “zaokreta“ koji bi se trebao ostvariti kroz donošenje novog državnog proračuna. Ono o čemu govornici nisu govorili (ili to nisu željeli) jest kako smo se našli u gabuli (tj. koji su uzroci sadašnjih problema), zašto bi trebali zaokrenuti baš u predloženom smjeru (tj. kako bi te proračunske mjere trebale riješiti uzroke problema), kako će doći do željenih benefita (većih ulaganja) i, na kraju krajeva, kako će ta veća ulaganja i smanjenje javnog duga konkretno koristiti široj populaciji. Recimo, predsjednik HGK-a Luka Burilović nezadovoljan je činjenicom što cijelu državu hrani četvrtina stanovništva koja radi u proizvodnji, premda se nije zapitao što je uzrok tome (hint: uništenje proizvodnje privatizacijskim procesima), a guverner HNB-a Boris Vujčić ustvrdio je da nam cilj mora biti što prije usvojiti euro (bez objašnjenja zašto) i zabrinuto dodao da smo “jedina mala zemlja EU koja nije uvela euro“ (čime je sugerirao da nam monetarna politika treba biti - konformizam).
No, najvažnije je što o temi imaju reći ljudi koji će svojim potpisom donositi politiku: premijer i ministar financija. Orešković je najavio “aktiviranje mrtvog kapitala“ (tj. privatizaciju javnog vlasništva), poticanje poduzetništva te reforme u javnoj upravi i zdravstvu. Nemaštovite neoliberalne ideje dopunio je najavom da će ustanoviti novu funkciju chief integration officer, što je šik termin iz svijeta biznisa, a što bi na zdravoseljačkom jeziku bio vladin oficir za vezu. Ministar Zdravko Marić, donedavni zaposlenik EPH-ovog najvećeg oglašivača i distributera Ivice Todorića, najavio je da neće bitno mijenjati poreze (jer investitori ne vole porezno nestabilna tržišta), ali će pri donošenju proračuna obratiti pozornost na stavke koje, citiramo, “strše“. Prema tom odokativnom estetskom kriteriju Marić je izdvojio “rashode za zaposlene, materijalne troškove i subvencije“. Bi li te stavke trebalo rezati progresivnim smanjenjem plaća ili otpuštanjem javnih službenika? Ako otpuštanjem, po kojem će se kriteriju to raditi? Kako će se nadomjestiti materijali i aktivnosti koje se materijalnim troškovima i subvencijama plaćaju (jer je uglavnom riječ o aktivnostima koje nevladine udruge rade umjesto države, samo po nižoj cijeni)? Progresivno rezanje mobiliziralo bi brojne građane koji već sada, blago rečeno, nisu oduševljeni radom nove i relativno krhke koalicijske vlade. Selektivno rezanje, pak, moralo bi se legitimirati nekim vrlo jasnim i uvjerljivim, dakle ideologiziranim putem. Očekuje li nas stoga “da u narednom razdoblju fiskalni konzervativizam i nacionalizam stupe, ako ne već u brak, a onda u životno partnerstvo“, kako je to sugerirao Mislav Žitko za Bilten? Ili će se potvrditi što svi već slute, da iza famoznih “reformi“ ne stoji nikakav konkretan sadržaj? Konferencija nam nije dala mnogo odgovora, što joj je vjerojatno, naposljetku, i bio cilj.
(Luka Ostojić)