Naši i vaši
Jesu li prijepori, pa i prosvjedi oko uvođenja “dvojezičnosti” u Vukovaru političko, nacionalno ili nacionalističko pitanje? Odgovoriti na to pitanje u okvirima ponuđenih odgovora značilo bi (kao što to čini glavnina dnevnopolitičkih komentatora) zanemariti širi kontekst toga pitanja. Ono, naravno, jest i političko, i nacionalno i nacionalističko; nesumnjivo jest uvjetovano (i) međustranačkim (paradoksalno, tek u manjoj mjeri i međunacionalnim) sukobima; postavljanje ploča s “dvojezičnim” natpisima nesumnjivo jest intenzivna simbolička praksa, bez obzira (a i upravo zbog toga) što je se s jedne “strane” doživljava kao dokaz (ili barem pokaz) uvažavanja prava nacionalnih manjina, a s druge kao “provokaciju” braniteljima i žrtvama Domovinskoga rata.
Ono što se, međutim, sustavno zanemaruje jest da je, zapravo, riječ primarno o lingvističkom problemu – i to problemu koji je problemom postao upravo zato što ga se “rješavalo” (pitanje je je li ga se i “riješilo”) izvan lingvističke, u političkoj sferi. Naime politički (i nacionalno, i nacionalistički) uvjetovana secesija nekadašnjeg “hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog“, “hrvatskog i srpskog/srpskog i hrvatskog”, “hrvatskog ili srpskog/srpskog ili hrvatskog” jezika na četiri “razdvojena” i “samostalna” standardna” jezika nije, lingvistički gledano, poništila činjenicu da je srednjejužnoslavenski standardni štokavski interdijalekt i dalje pluricentričan jezik – s četirima različitim službenim standardnim registrima, ali i dalje jedan.
I nije to ništa neviđeno – svijet je prepun istih ili sličnih primjera pluricentričnih jezika, od kojih neki, usprkos postojanju više standardnih registara, nose isto ime (engleski, njemački, španjolski, portugalski, francuski), dok drugi, usprkos različitim imenima, često (ne i uvijek) priznaju svoju pluricentričnu narav (nizozemski/flamanski/afrikaans, katalonski/ valensijski/balearski, malajski/indonezijski, hindski/urdu, perzijski/dari/tadžik). Doduše, nije rijetko da u tim slučajevima postoji prijepori o razdvojenosti ili jedinstvu, kao što, s druge strane, nije rijetko da su pod istim imenom okupljene skupine, lingvistički gledano, različitih jezika (najpoznatiji su primjeri kineski i arapski).
Pojednostavljeno rečeno, kad bi politika, “nacija” i nacionalizam bili spremni priznati lingvističku realnost pluricentričnosti srednjejužnoslavenskoga standardnog novoštokavskog interdijalekta (bez obzira nazivalo ga se nekim od sad već povijesnih naziva, ili nekim u novije vrijeme iskovanim, kao što je prilično raširen “BHSC”) problema s “dvojezičnošću” u Vukovaru ne bi bilo – kao što ne bi bilo problema ni s digrafijom, koja je (nerijetko i kao trigrafija, pridodamo li glagoljicu) dijelom tradicije svih država na srednjejužnoslavenskom prostoru – koliko god bi neki stanovnici nekih od tih prostora to najradije zaboravili.
U krajnjoj liniji, ustrajanje na jezičnoj secesiji u današnjem je političkom kontekstu posve apsurdno – nakon političke secesije nijedan od četiriju srednjejužnoslavenskih standarda više ne “ugrožava” nijedan od preostalih triju, a još manje ijedan od dijalekata koji postoje na tom prostoru i koji – poput novoštokavskog – često, “politički nekorektno”, prelaze “nacionalne” granice.
Stoga, ako smo spremni biti iskreni prema sebi sâmima, priznali bismo da hrvatski standardni jezik i hrvatske dijalekte ne “ugrožavaju” ni srpski jezik, ni Srbi, ni Srbija – najveća im je prijetnja hrvatska politika, i to ne samo “nacionalna” i/ili nacionalistička, nego i (poglavito) jezična i obrazovna. Da, dijalekti nam odumiru, a standard se urušava; mediji su nam “nepismeni”, a ništa bolji nisu ni zakoni. I sve bi nas to, uz minimum političke mudrosti, “nacionalne svijesti”, pa čak doziranog nacionalizma, trebalo zabrinuti. No, jedno je sigurno – situaciju u vlastitom “jeziku” sigurno nećemo popraviti protjerivanjem ikojeg “drugog” jezika.
(Trpimir Matasović)
Sud neće ugasiti požar
Dražen Slavica, bivši šibenski zapovjednik vatrogasaca i jedini optuženi za smrt dvanaestorice vatrogasaca i teško ranjavanje Frane Lučića na Kornatu 30. kolovoza 2007., oslobođen je optužbi na Županijskom sudu u Zadru. Stoga, pravno gledano, nitko nije odgovoran za navedenu tragediju.
Sud je tako implicitno zaključio da krivnja ne leži na pojedincu, nego ili na cjelokupnom sustavu gašenja požara ili na okrutnoj sudbini koja je, eto, jača i od samog sustava. Je li problem u sustavu?
Predsjednik Sindikata vatrogasaca smatra da je upravo sustav kriv za tragediju i, još gore, da se ista situacija može ponoviti. “Sustav se raspao 2007., ali ništa iz toga nisu naučili, niti je ijedna Vlada išta napravila“, kaže Magdić. Među probleme sistema spada i apsurdna činjenica da upravljanje kanaderima nije u nadležnosti vatrogasnog sustava.
S druge strane, Vinko Prizmić iz Hrvatske gorske službe spašavanja smatra da je sustav danas u redu, a da je problem u lošoj provedbi. “Nitko nije razmišljao o tome da bi na tom kamenu s niskim raslinjem moglo doći do onoga što se dogodilo - spleta najmanje 20 okolnosti koje su se posložile na najgori mogući način“, kaže Prizmić. (Mada bi sustav, doduše, trebao i postojati zato da bi se ovakav slučaj mogao predvidjeti.)
Međutim, na kraju se postavlja pitanje tko je taj tko će prosuditi leži li odgovornost na sustavu. Prizmić smatra da nije došlo do nužne objektivne analize jer “se išlo u potragu za krivcima, a ne za greškama“. Posao suda je prosuditi je li netko konkretan kriv za tragediju, a ne identificirati greške u samom sustavu spašavanja (za što suci, osim ako ne pripadaju lokalnom DVD-u, nisu ni mjerodavni). Stoga bi se, umjesto traženja katarze zbog pronalaženja odgovorne osobe (neovisno o mogućoj krivici dotičnog Slavice), ipak trebali primarno posvetiti tome na koji će način vatrogasni sustav u budućnosti spriječiti sličnu tragediju.
(Luka Ostojić)
Je li gora kemija ili fizika?
Usprkos svom trudu američkih medija samo 33 posto Amerikanaca želi da Kongres odobri napad na Siriju. No nije nimalo iznenađujuće da više od 60 posto američkih građana smatra da postoje dokazi da Sirija ne samo da posjeduje kemijsko oružje, već da ga i rado upotrebljava. Koji zaključak treba izvući iz toga? Sasjeći vlasnike kemijskog oružja u pupoljku očito više nije moguće, a kažu da je već gotovo 1500 ljudi pobijeno istim. Postavlja se još samo pitanje treba li u svrhu zaključivanja je li nužno napasti Siriju (službenu) uposliti medije, doduše ne one koji već dvije godine rade na konstruktu zvanom “neminovnost vojne akcije protiv Sirije“ gdje se između vojne i humanitarne akcije stavlja znak jednakosti (tako nestaje i posljednja razlika između američkih bombi i “američkih jaja“ iz dječjih pjesmica, tih postapokaliptičnih humanitarnih deus ex machina u obliku “Trumanovih jaja“, koja su padala iz aviona nakon Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, dok su ih djeca radosno skupljala i vikala em-aj-es-es-aj es-es-aj-pi-pi-aj). Umjesto tih medija, koji su se već dobro oznojili na teškom fizičkom radu izgradnje golemog narativa naziva Zle sirijske vlasti protiv jadnih pravdoljubivih i čestitih pobunjenika, treba zaposliti možda prave medije, one koji razgovaraju s mrtvima. Mediji trebaju provesti istraživanje po kosturnicama s pitanjem “je li vam bilo gore umrijeti od kemijskog oružja ili kad bi vam granata otfikarila glavu i istopila vam kosti u kašicu?“ Ako većina mrtvih odgovori da im je gore ono prvo, onda više nema nikakvih upitnika nad nužnošću vojne akcije Amerike i saveznika im, od kojih je jedan od najglasnijih Francois Hollande koji pošto poto želi sprati ljagu nesudjelovanja u akciji protiv Iraka, čime bi osigurao i da “french-fries“ više nikada u SAD-u neće biti preimenovan u “freedom fries“.
No, nekako baš kada se činilo da nam slijedi novi rat protiv oružja za masovno uništenje došlo je do prevrata u diskursu, pa su tako i Obama i John Kerry u samo nekoliko sati pustili retoričke golubice mira, što su odletjele dovoljno visoko da ih više ni američki neo-con jastrebovi ne mogu uloviti. Obama je rekao da bi Sirija mogla izbjeći napad ako stavi kemijsko oružje pod međunarodnu kontrolu, a Kerry je dodao da su najave sirijskih vlasti da će pristati na plan Sergeja Lavrova da unište oružje (ili da ga barem stave pod međunarodnu kontrolu, da ne propadne) - pozitivne. “Prihvatili smo rusku inicijativu“, rekao je Walid Muallem, a što to točno znači vidjet ćemo u narednih nekoliko dana. O pregovorima na konferenciji G20 u Moskvi čitajte u tekstu Marte Matvijev.
(Neven Svilar)