Kultura nema granica
"U ime napadnute zemlje, u ime zemlje na kušnji, zemlje na nogama, obraćam Vam se kako bih Vam rekao da treba više no ikada prije odbiti strah, podjele, mržnju, te izabrati život, kulturu, poštovanje. Barbarstvu bismo se morali oduprijeti nepobjedivom humanošću kulture koja je, kao što je to rekao Malraux, od čovjeka učinila nešto više od nesreće prirode", rekao je u govoru održanom 17. studenog ove godine pred 197 delegata Ujedinjenih naroda u UNESCO-u francuski predsjednik François Hollande.
Naizgled miroljubive izjave u kojima se insistira na kulturnoj vrijednosti Francuske i naročito Pariza u oštrom su kontrastu s obručem sigurnosnih snaga u Francuskoj nakon izvršenja niza napada u Parizu od strane Islamske države Iraka i Levanta (također Daesh), uspostavljenim izvanrednim stanjem u državi koje bi željeli oduljiti na tri mjeseca te naglim najavama izmjena francuskog ustava (da ne spominjemo još agresivniju vanjsku politiku). Ustav iz 1958. Hollande želi izmijeniti kako bi "dozvolio državnim vlastima da djeluju, u skladu s pravnom državom, protiv ratnog terorizma". Prema njegovom mišljenju trenutni zakoni nisu prilagođeni djelovanju u teškim krizama s kojima se Francuska danas susreće. Primjerice, šef države ima punu moć isključivo ako je prekinuto redovno djelovanje države; također moguće je davanje sudskih ovlasti vojnim ešalonima samo u slučaju rata ili oružanog ustanka. Hollande drži da se i on našao u ratnom stanju te da sukladno tome zaslužuje izvanredne ovlasti što trenutni zakoni ne dopuštaju. Preostalo mu je samo pravo proglašavanja izvanrednog stanja koje je doduše vremenski ograničeno na 12 dana. Ustavni stručnjaci smatraju da je jedini način da se ukinu fundamentalne slobode u Francuskoj – izmjena Ustava. Izvanredno stanje se ne nalazi u Ustavu, ali njime jesu definirane fundamentalne slobode.
U gorespomenutom govoru, također je izjavio: "Teroristi su napali kambodžanski restoran, američku rock grupu, međunarodnu nogometnu utakmicu. Među žrtvama se nalazi 19 stranaca. Teroristi su mislili oslabiti francusku strast za ugošćavanjem svijeta, ali od toga ništa neće biti." Isprva bi se moglo učiniti da se Hollande brine za pad prihoda od turizma, no zapravo se radi samo o višemjesečnim nastojanjima da se proturi tzv. Zakon o slobodi stvaralaštva. Dok su granice sada zatvorene za izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja u ratnom stanju, umjetninama i sličnome vrata će biti silom otvorena. Štoviše, predsjednik je hrabro izašao s idejom azila za umjetnička djela. Priijedlog prava na azil za umjetnička djela dio je novog Zakona o slobodi stvaralaštva koji je pred francuskim parlamentom branila francuska ministrica kulture, Fleur Pellerin. Predsjednik-direktor Louvrea, Jean-Luc Martinez, imao je svoje prste u osmišljavanju novih zakonskih prijedloga te je sročio pedeset prijedloga, među kojima i inovativno "pravo na azil". Neki od prijedloga su: stvoriti "utočišta" za primanje stranih kulturnih dobara koja se nalaze u teškoj situaciji što bi omogućilo stvaranje novih muzeja, organiziranje izložbi koje bi senzibilizirale javnost o vrijednosti i kolekcijama proizašlim iz zona konflikta (što se već radi s npr. izložbom o mezopotamskoj baštini), nastaviti potjeru i suđenja uništavateljima zbog "ratnih zločina", izgradnja spomenika čuvateljima baštine u pariškom Tuileries, uz uspostavljanje crnih lista, konzultiranje izbjeglih stručnjaka, izradu 3D zapisa o izmještenoj baštini i drugim benignijim mjerama.
Naime, ISIL se financira prodajom umjetnina, dakle njihov pristup predislamskoj baštini je evoluirao od "kulturnog čišćenja" oko Mosula (vidi članak "Zbogom, Ninivo!" Mirande Levanat-Peričić iz Zareza br. 405). Sve mjere sadržane u zakonskom prijedlogu francuskog Ministarstva kulture i komunikacije slijede "follow the money" princip. Međutim, iz nekih drugih predloženih mjera koje se ne dotiču ilegalne međunarodne trgovine baštine poput ideje muzealizacije te strane baštine "u azilu", može se zaključiti da bi te umjetnine na privremenom boravku mogle značajno doprinositi prihodima svojih ljubaznih domaćina, ali se i možda trajno nastaniti s obzirom na to da nije jasno po kojim bi se kriterijima ta imovina drugih zemalja povratila – što bi bili dovoljno dobri, mirni uvjeti dostatni za povrat baštine spomenutih zemalja uz, primjerice, izbor prihvatljive nove vlade, izgradnju adekvatne infrastrukture itd.
Zasigurno da druga predislamska baština s prostora Jugozapadne Azije donosi valove posjetitelja francuskim, britanskim i njemačkim muzejima. Tako u berlinskom Pergamskom muzeju možemo vidjeti vrata tržnice u Miletu, Nabukodonosorove Ištarine dveri, Pergamski oltar i druge monumentalne suvenire iz (tada) slabije razvijenih zemalja, počesto pod imperijalnom čizmom. Možda bi sirijski muzeji mogli slijediti berlinski primjer i uz izloške (nesumnjivo pribavljene u transparentnim i nimalo etički dubioznim uvjetima) postaviti pločice koje odgovaraju onima na kojima u Pergamonskom muzeju stoji "Schliemann (...) je poklonio svoju trojansku kolekciju svojoj rodnoj zemlji. Sveukupno je donirao preko 10.000 svojih predmeta njemačkoj naciji (...). Većina se još uvijek nalazi u Berlinu, iako je dio bio uništen za Drugog svjetskog rata ili je, kao većina takozvanog Prijamova blaga, odneseno kao ratni plijen u bivši Sovjetski Savez." Nadalje možemo čitati kako je Crvena armija time prekršila međunarodne konvencije te da se dvije države još uvijek spore oko tog imperijalističkog plijena. Sapienti sat.
(Marija Ćaćić)
Malo sutra
Prije ikakve rasprave o terorističkom napadu u Parizu, valja odmah naglasiti da se u Africi i na Bliskom istoku već godinama, pa i desetljećima, vode veliki ratovi o kojima europski građani ne žele ili ne mogu razmišljati. U tom je smislu, naravno, licemjerno žaliti francuske žrtve više od libanonskih i strahovati od svjetskog rata koji možda već traje. Međutim, valja razumjeti da će teroristički napad u Parizu imati veći simbolički značaj za europske građane, zbog relativne kulturne bliskosti s Francuskom i zbog osjećaja da se takvi napadi ne mogu dogoditi na sigurnom tlu Zapada. Valja i shvatiti da su upravo tu emocionalnu reakciju očekivali sami napadači koji su napadom htjeli kod Europljana izazvati nelagodu. Budući da je ISIS u posljednja tri tjedna izvršio i bombaški napad u Bejrutu te srušio ruski avion, možemo zaključiti da ISIS namjerava prenijeti rat s lokalne razine (Sirija, Irak) na globalnu. Je li ISIS dovoljno moćan da pokrene rat uistinu svjetskih razmjera? I tko je odgovoran za njihovo jačanje? Rami Khauri, bejrutski novinar i analitičar, daje nam povod za kratkoročno olakšanje i dugoročnu brigu: “ISIS je više neprijatnost nego realna prijetnja. Riječ je o hrpi amatera koji pritom nisu ni sposobni politički vođe, jer vladaju samo putem vojne sile, prijetnje i terora. Stvorili su temelje primarno zahvaljujući slabosti sirijske i iračke vlade, te manjku zainteresiranosti ostalih vlada u regiji, zbog čega nitko od njih nije mogao ništa poduzeti kada je ISIS krenuo na sjever, sve dok Amerikanci nisu došli sa svojim zrakoplovstvom.“ (Democracy Now, 13.11.2015.) Okršaj s ISIS-om ne bi trebao biti problem jer “kada lokalne kurdske snage surađuju s Amerikancima i ostalim zrakoplovstvom, ISIS se povlači jer nema ozbiljnih kapaciteta za vojni sukob.“ Doista, vojne sile Zapada nadmoćnije su brojčano, financijski i tehnološki, te mogu poraziti ISIS ukoliko dođe do ozbiljnog okršaja. S druge strane, to znači da možemo očekivati buduće povećanje američke i europske vojne uključenosti u sukobe Bliskog istoka, što je politika koju se donedavno oštro kritiziralo. I što je još gore, to znači daljnje slabljenje lokalnih vlada i jačanje paramilitarnih skupina. Hoće li lokalne kurdske trupe danas biti saveznici, a sutra novi neprijatelji? I hoće li uopće regija ikad imati minimalne uvjete za funkcioniranje i bez američke vojne intervencije? Izgleda da se nekoliko dana nakon napada u Parizu ipak vraćamo u svakodnevicu: Europi ne prijete veći ratni sukobi, a Bliski istok ne može se nadati boljoj budućnosti.
(Luka Ostojić)