Govor i(li) razgolićavanje mržnje
Jedva što je izašao iz medijskog fokusa, francuski satirični časopis Charlie Hebdo ponovno izaziva kontroverze. Ovaj su put buru izazvale dvije karikature kojima je Charlie reagirao na aktualnu izbjegličku krizu. Jedna od tih ilustracija predstavlja tragično stradalog dječaka Aylana Al-Kurdija u podnožju McDonaldsove reklame za novu dječju ponudu Happy Meala, uz natpis "tako blizu cilja"; na drugoj vidimo Krista dok hoda po vodi, popraćen riječima "kršćani plutaju, muslimani se utapaju". U medijskim reakcijama diljem svijeta Charlie je optužen za rasizam i ksenofobiju. Međutim, stvar je poprimila novu dimenziju kad je Peter Herbert, predsjednik Društva crnih odvjetnika Velike Britanije, francuskim novinama zaprijetio tužbom pred Međunarodnim sudom. Herbert je Charlie Hebdo nazvao "čisto rasističkom, ksenofobnom i ideološki bankrotiranom publikacijom" u čijem djelovanju postoje elementi zločina iz mržnje.
Jedno je smatrati određene sadržaje neukusnima, neprimjerenima ili čak nedopustivima u javnome prostoru. Ali optužbe za rasizam, ksenofobiju i govor mržnje, pogotovo ukoliko su poduprte pravno-političkom logistikom, pripadaju posve drugoj razini. Ma koliko recentne Charliejeve karikature možda zasluživale kritiku, spočitati im rasizam predstavlja zamjenu teza. Naime, riječ je o satiričkoj publikaciji i o satiri usmjerenoj protiv rasizma. Kako naglašava komentator stranice The Daily Beast Maajid Nawaz, Charlie karikira upravo dominantna medijska uprizorenja tragične smrti sirijskog dječaka. Nawaz između ostaloga ukazuje i na naslovnicu britanskoga desnog tabloida The Daily Mail, na kojoj se fotografija Aylana Al-Kurdija našla tik uz reklamu za neku novu prehrambenu ponudu; ona je, ističe, prošla gotovo neopaženo od strane istih autora i medija koji su se obrušili na Charlie Hebdo.
Ni potpisnik ovih redaka osobno nije oduševljen spomenutim karikaturama. Međutim, da bismo sudili o ideološkom naboju i orijentaciji bilo kojeg medijskog sadržaja, moramo uzeti u obzir kontekst u kojem je on nastao i kojem se obraća. To osobito vrijedi kad je u pitanju satira, koja je već po definiciji "meta" – naslanja se na postojeći sadržaj i predložak. Reakcija koja užurbano optužuje Charlie Hebdo za rasizam nalik je na sva ona ćudoredna zgražanja nad karikaturama Feral Tribunea devedesetih: ignoriraju se oni koji istinski proizvode mržnju, a kritiziraju se njihove kritike, koje mržnju tek razgolićuju.
(Dinko Kreho)
Yellowface na stranicama antologije
Otkako je ustanovljena 1988., godišnja antologija Best American Poetry (BAP) isprofilirala se u jednu od prestižnih, kanonskih publikacija u pjesništvu SAD-a. Kao što je neizbježno kad su u pitanju antologičarski izbori, gotovo svako izdanje BAP-a prate rasprave o autori/ca/ma i tekstovima koji (ni)su u njega uvršteni. Ipak, slučaj ovogodišnje antologije specifičan je. Kao autor jedne od pjesama, potpisane kineskim ženskim imenom Yi-Fen Chou, razotkrio se bijelac Michael Derek Hudson. Po vlastitom priznanju, Hudson je spomenutu pjesmu (naslovljenu Pčele, cvjetovi, Isus, drevni Tigrovi, Posejdon, Adam i Eva) pod vlastitim imenom slao na različite natječaje četrdesetak puta, i svaki bi put bio odbijen; pod kineskim nom de plume odbijen je devet puta, da bi se na kraju ipak probio u BAP.
Koliko god smo s ove strane Atlantika "na ti" s rasizmom, ili rasizmima, nije nam uvijek lako pojmiti kakva sistemska diskriminacija prema nebijelim autori/ca/ma vlada u američkome književnom životu. Dovoljno je reći da i u književnokritičkoj rubrici liberalnoga New York Timesa u korpusu godišnje prikazanih naslova oko 5% otpada na nebijele autor/ic/e – dok nebijeli ljudi čine oko 70% stanovništva samoga New Yorka. Hudsonovo korištenje kineskoga pseudonima kako bi ispunio ionako bijednu manjinsku kvotu s kojom nakladnici računaju izazvalo je val burnih reakcija, čiji je dominantni sentiment dobro sažet u naslovu eseja Jenny Zhang objavljenog na Buzzfeedu: Pretvaraju se da smo mi dok se istodobno pretvaraju da ne postojimo. Zhang je Hudsonov "manevar" nazvala činom yellowfacea – karikaturalne impersonacije Azijata od strane bijelaca – i kolonijalnim nasiljem koje cementira dvostruke standarde. Drugim riječima, bijeli Anglosaksonac koji nastupa kao Kineskinja očigledno ima više šanse za proboj u književni život nego same/i kinesko-američke/i autori/ce.
Bez sumnje, skandal s Hudsonom ukazuje na katastrofu same prakse multikulturalne "ikebane" – popunjavanja formalnih i neformalnih kvota kako bi se ušminkalo bijelo i kolonijalno lice establishmenta – ne samo kad je književnost u pitanju. Istodobno, pitanje je može li zazivanje ideala "jednakih prilika", koje je i kod Zhang implicitno, dovesti do značajnije promjene. Jer, posve u skladu s njezinom tržišnom orijentacijom, diskriminacije, isključivanja i ušutkivanja na kojima počiva izdavačka industrija u SAD-u sistemske su naravi.
(Dinko Kreho)
Kako su "migranti" postali izbjeglice
O izbjegličkoj krizi koja je zahvatila čitavu Europsku uniju, a s njome i Hrvatskoj napisano je već štošta i svašta. A to je pisanje zanimljivo razmotriti i na čisto jezičnoj razini imenovanja, a samim time i (nametnute) identifikacije osoba, odnosno skupina o kojima se piše. Raspon je pritom širok, iako ne i šaren – komentari "zdesna" uglavnom pišu o izbjeglicama kao o "muslimanima", svodeći njihov cjelokupan identitet samo na vjersku pripadnost i sve one stereotipe i predrasude koje se uz tu pripadnost veže u eksplozivnom spoju uopćavanja i neinformiranosti; univerzalistički pristup "slijeva" odlazi u drugu krajnost, uopćavajućim pojmovima kao što su "ljudi" ili "osobe", čime ih, zapravo lišava ikakvog identiteta. Differentia specifica tako je nešto što se Drugome zdesna nameće, a slijeva oduzima.
Negdje u sredini, u prividno neutralnoj, ali nipošto ne i bezopasnijoj sredini "političke korektnosti", koja ušančane tabore nastoji pomiriti jalovim nezamjeranjem objema stranama, valjalo je ipak smisliti neko imenovanje. A upravo se u terminološkim vrludanjima i odgađanju imenovanja stvari njihovim pravim imenom razotkriva nesnalaženje Europske unije u sučeljavanju s krizom. O čemu je stvarno riječ pristalo se shvatiti puno prekasno, i taj je trenutak lako prepoznati u promjeni lingvističke paradigme – on se, naime, dogodio u trenutku kad su dotadašnji "migranti" konačno postali izbjeglice.
Svodeći izbjeglice na "migrante", željelo ih se prikazati tek kao osobe koje, eto, "migriraju" samo zato što im se tako prohtjelo, a ne zato što su na to prisiljene. Njemačka je tako isprva širom otvorila vrata "migrantima" – u krajnjoj liniji, toj je zemlja potrebna jeftina radna snaga, i u tom se smislu te "migrante" doživljavalo jednako kao i ranije ekonomske migrante iz Istočne Europe, uključujući i čitave generacije hrvatskih gastarbajtera. Njemačka je politika i tada i sada bila tržišna – iz ponude "migranata" probrati ono što joj odgovara, a sve druge vratiti onamo odakle su i došli.
Problem je nastao kad se shvatilo da se te "migrante" nema kamo vratiti. I upravo su u tom trenutku "migranti" prepoznati kao izbjeglice – a razne su europske zemlje počele zatvarati svoje granice. Upravo su tada bivši "migranti" zaustavljeni na predziđima Unije (uključujući i Hrvatsku). I tek se tada počelo ozbiljno razgovarati o kvotama za pojedine zemlje članice, koje su u konačnici i nametnute, voljom većine, a ne konsenzusom. Jer, usprkos onome što deklarativno tvrdi, ekonomski neoliberalno organizirana Europska unija "migrante" treba, a izbjeglice su tek – problem.
(Trpimir Matasović)