Odjeci Janáčeka, Martinůa, Foerstera, Nováka, Zemlinskog, Schrekera, Korngolda

Paradoksalno je da je inače vrlo plodno međuratno razdoblje u hrvatskoj glazbi proizvelo tek minimalan broj relevantnih opernih naslova. Ono malo što je ostavilo kakvog-takvog traga pripada takozvanom nacionalnom stilu, sa šarenim folklorističkim razglednicama, poput Gotovčevog Ere s onoga svijeta ili tek nešto malo ozbiljnije opere Dorica pleše Krste Odaka. Modernistički tijekovi našu su glazbenu scenu uglavnom zaobišli, s tek jednom bitnom iznimkom, konkretno verističkim Adelom i Marom Josipa Hatzea. No, i tu je, zapravo, riječ o prilično zakašnjelom odjeku prijeratnog vremena, u kojem su se dogodili i Povratak istog skladatelja, i antologijski Oganj Blagoja Berse.

Raznorodnost bez integracije

Ponovno pronađena Mirjana Josipa Mandića u tom se kontekstu pokazuje kao uistinu bitno otkriće, iako je dvojbeno koliko ju je legitimno pokušati uklopiti u okvir hrvatske glazbe. Mandić, doduše, jest porijeklom iz Istre, ali je njegovo umjetničko djelovanje bilo vezano uz Češku. Stoga ne treba olako Mirjanu uspoređivati s, recimo, iste te 1937. skladanim Erom. Njoj, je, naime, prije mjesto uz djela Mandićevih čeških suvremenika, od onih i danas slavnih, poput Leoša Janáčeka i Bohuslava Martinůa, do izvan Češke gotovo nepoznatih Josefa Bohuslava Foerstera i Vitězslava Nováka. Njima, u smislu idejne i izričajne bliskosti, valja pridodati i neke njemačke skladatelje, osobito Alexandera Zemlinskog, kojeg je Mandić i osobno poznavao, te Franza Schrekera i Ericha Wolfganga Korngolda.

Svima njima Mandić duguje puno, pogotovo u oblikovanju vokalnog i orkestralnog sloga, ali i u pristupu tretiranju tekstovnog predloška, koji je fantastičan po žanru, ali ne i kvaliteti. Skladateljski je zanat ovdje na visokoj razini – u Mirjani uistinu ima puno vrlo kvalitetne, nerijetko i odlične glazbe, samo što od nje nikako da se sklopi dobra opera. Jer, raznorodni su elementi ovdje postavljeni jedni uz druge bez učinkovitijih integrativnih postupaka, s nedostatnim osjećajem za dramaturšku cjelinu i protok glazbenog vremena.

No, uza sve te nedostatke, ova je opera zaslužila da, barem kao informacija, bude predstavljena javnosti. Pritom je za svaku pohvalu činjenica da uprava zagrebačkog HNK nije ovoj produkciji pristupila s, narodski rečeno, “figom u džepu”, kako je inače kod nas i prečesto slučaj kad se mora odraditi “dug prema baštini”. Naprotiv, zahvaljujući ponajprije dirigentu Nikši Barezi, osigurana je glazbeno respektabilna izvedba, s dobro pripremljenim orkestrom, većinom doraslim solistima (predvođenima Adelom Golac-Rilović i Davorom Lešićem), ali i, nažalost, preočito nezainteresiranim zborom.

Pošten odnos prema kulturnom naslijeđu

Nešto manje sreće bilo je s režijom Petra Selema, premda ipak valja pohvaliti određene pomake u redateljskom rukopisu ovog egiptologa. Netragom su nestali njegovi donedavni nezaobilazni autorski potpisi, poput kontra-svjetla, scenske magle i zborskog dizanja ruku u zrak. Lišena tih suvišnosti, njegova je režija Mirjane iznenađujuće konzistentna i manje-više neprovokativna, izuzmemo li zagonetno simbolične kišobrane na kraju prvog čina i iritantnu tendenciju protagonista da se obraćaju dirigentu, a ne jedni drugima.

Konačni proizvod je, uz tek pokoju problematičnu točku, sasvim pristojna predstava, koja, doduše, ne može računati na veliku popularnost, ali je primjer poštenog odnosa prema vlastitom kulturnom nasljeđu. Jer, ako si već prisvajamo Mandićev opus – a Česi nam to vjerojatno neće zamjeriti – onda je Mirjana, kakva bila da bila, ipak jedna od naših najboljih opera iz međuratnog razdoblja. Što, da ne bude zabune, dosta govori o preostalim hrvatskim glazbeno-scenskim uratcima tog vremena.