Odlazak zaigranog velikana

Moglo bi se u nedogled nabrajati sve funkcije koje je obnašao, kao i nagrade i priznanja koja je dobio Igor Kuljerić, jedan od rijetkih neupitnih velikana hrvatske glazba druge polovine 20. i prvih godina 21. stoljeća. No, sve su to suhoparni enciklopedijski podaci, a šarene kolajne i isprazni papiri koji će brzo skupiti prašinu neće nam ništa reći o tome kakav je umjetnik i, što je još važnije, čovjek bio Kuljerić. A premda bi se iz biografskih podataka moglo najprije zaključiti kako je riječ o osobi duboko ukotvljenoj u glazbeni establišment (što on i jest bio), ipak kao da je svim svojim djelovanjem prkosio ozbiljnim normama koje se očekuju od jednog akademskog glazbenika – k tome i akademika. Već u ranim svojim kompozicijama Kuljerić tako ne pristaje ni na kruti neoklasicistički diktat svog učitelja Stjepana Šuleka, ali ni na avangardnost pod svaku cijenu. Njegovom je zaigranom poimanju glazbe i glazbovanja strana svaka, pa i stilska isključivost. Među prvima on tako u hrvatskoj glazbi koristi postmodernističku kolažnost, a rado poseže i za od mainstreama toliko omraženim folklorom i jednako nepopularnom popularnom glazbom. Kuljeriću, osim velikih djela za profesionalne klasičarske ansamble, nikad nije bilo ispod časti pisati i za amaterske sastave ili pop pjevače. Dapače, kao da je u tome uživao jednako, ako ne i više nego kad se bavio “ozbiljnim” djelima. K tome, uvijek je pazio da njegova glazba bude lako izvediva, te da ostvari jasnu, dvosmjernu komunikaciju sa slušateljstvom. Iza njega tako ostaje golem opus, u kojem ima i još neizvedenih djela, ali i duhovna baština na koju se današnji hrvatski skladatelji itekako trebaju ugledati.

I upravo kao da je posljednjih godina Kuljerić odlučio sumirati sve što je glazbom znao izreći – sjetimo se samo monumentalnog Hrvatskog glagoljskog rekvijema i spektakularne opere Životinjska farma, ali i skrušenog Križu, daj nam ti milosti za muški zbor. (Ova je potonja skladba izvedena i na posljednjem zagrebačkom ispraćaju skladatelja.) Tek nekoliko tjedana prije smrti, Kuljerić je doživio i praizvedbu svoje Hrvatske mise. No, glazbeni je Zagreb ovom velikanu ipak ostao dužan ispuniti dugove koje nije ostvario tijekom njegova života. Posljednja njegova orkestralna skladba, Bel kamen kampanela, koju je naručila Zagrebačka filharmonija, nije izvedena tijekom gostovanja tog orkestra u Švedskoj, kako je isprva bilo predviđeno, navodno zbog “tehničkih razloga”. Sa zakašnjenjem, Bel kamen kampanela ipak će doživjeti praizvedbu ovih dana, na Filharmonijinu koncertu in memoriam velikom skladatelju. Što je dovršeno, a što nije od opere Katarina Zrinska, koja je trebala biti praizvedena na prošlogodišnjem Muzičkom bijenalu, ali je skinuta s programa prije nego što je dovršena, zasad ne znamo, ali svakako da bi je trebalo predstaviti barem kao glazbeni torzo. Sve je to, naravno, više bitno onima koji su ostali – Igor Kuljerić vratio se na svoju Silbu, mjesto koje mu je i za života donosilo ne samo nepresušnu inspiraciju nego i duhovni mir, koji mu je, kao i svima nama, bio nužan.