Odmak, devijacija i distorzija

Izložba Koža+Kosti, Paralelne prakse… u suradnji Muzeja suvremene umjetnosti, Museum of Contemporary Arts (MOCA) u Los Angelesu, i institucije Somerset House u Londonu sučeljava dvije vrlo uzbudljive, vidljive i sveprisutne discipline vizualne kulture i efemerne svakodnevnice: modu i arhitekturu, kao takozvanu “drugu” i “treću” čovjekovu kožu. I moda i arhitektura štite i pružaju sklonište tijelu, istodobno bivajući načinom izražavanja, komuniciranja identiteta – osobnog, političkog, religijskog ili kulturalnog.

Iako različiti u veličini, procesi koji vode do nastanka odjevnog predmeta ili objekta zgrade mogu biti, i jesu, isti ili slični, začeti na dvodimenzionalnoj plohi papira ili ekranu te oprostoreni, postajući tijelom. Arhitektura i odijelo nastaju iz potrebe, od jednostavnih i improvizornih rješenja, dobivajući u povijesti čovjeka i u njegovo pretpovijesno doba estetske, simboličke, programske i ekonomske suplemente, odnosno pridodana značenja otjelovljena u materijalu. Kanelire grčkog stupa prizivaju drapiranje hitona, ikoničke vunene tunike koja se, kao jedan komad tkanine bez šivanja, omatala oko tijela te učvršćivala fibulom. Paralelan primjer jest recentni projekt (iz 1995., nezavršen) arhitektonskog tima Office Da: ponovno je pročelje od opeke načinjeno s pomakom, tako da kaskadom nabora podsjeća na tkaninu drapiranu na organolikom tijelu.

Gotička sklonost izrazitoj vertikalnoj liniji dominantna je na arhitekturi i proporcioniranju ljudskog tijela u kasnom srednjem vijeku; žene su (poput Gioconde) izbrijavale obrve i kosu iznad čela te nosile stožaste frizure, tzv. hennine, kako bi postigle ekstremnu vertikalu samih sebe. Armatura krinoline, koncentrični krugovi metalnih obruča podsjećaju na konstrukcije kupola, ili konstrukciju prve građevine načinjene od prefabriciranih dijelova, nastale montažom, a ne gradnjom – Paxtonove Kristalne palače (London, 1851.). Istodobno se masovna proizvodnja, izumom šivaćeg stroja, počinje vezivati i uz odjevnu industriju. Sve do 19. stoljeća kalupi za lijevu i desnu cipelu identični su, poput kalupa za pravljenje opeke. Zgrada robne kuće Selfridges u Birminghamu arhitektonskog ureda Future Systems (2003.) izravno je nadahnuta pop-haljinama Paca Rabanna iz šezdesetih, od metalnih diskova povezanih karikama, a pritom je prazno, koža koja prosijava u kompeticiji s igrom odraza, umnažanja i konveksnih iščašenja slika stvarnosti na metalu, sastavni dio kreacije cjeline.

“Urbani nomad”

Organske forme secesijskog ornamenta podsjećaju na dominantnu siluetu žene u to doba, kroz modu Paula Poireta, da bi potom s odjeće i zgrade bio uklonjen ornament prema postulatu Adolfa Loosa (“Ornament je zločin”, osim ako je kulturološki i tradicijski utemeljen, poput tetovaže papuanskih Indijanaca) u ranom pokretu moderne.

Monokromnost zgrade Le Corbusiera prispodobiva je minimalizmu male crne haljine Coco Chanel i otvorenim strukturalnim elementima kreacija Cristobala Balenciage, kojima autor rješava funkcionalne probleme, odnosno promišlja svrhovitost odijela, i nesvrhovitost, osim kao simboličkog sustava, mode (još je Shakespeare rekao da odjeću prije iznosi moda nego ljudi). Nakon kolorističkog krika postmoderne arhitekture i mode osamdesetih u idućem desetljeću paleta se stišava, reducira na crnu ne-boju (nešarenu boju) te smeđu i mornarsko plavu. “Barokne” tendencije (ka preobilju) ciklički se izmjenjuju s minimalističkim primirivanjem vizualnog inventara i, paralelno, temperamenta epohe, kroz povijest oblikovanja. Draperija može postati zid, i ponovno zavjesa (Shigeru Ban, Curtain Wall House, 1993 – 1995), pelerina može služiti, i jest nekoć, u doba pješačkog hodočašćenja, kao pokrivač ili prostirka za spavanje (prema načelu multifunkcionalnosti).

Izložba za polazišnu točku uzima rane osamdesete, vrijeme značajnih pomaka u arhitekturi i modi, u ozračju dekonstruktivističkog tretmana odjevnog predmeta postpunka (uostalom, uslojavanje rasporenih rukava košulja nalazimo na njemačkoj gospodi u 16. stoljeću) i začetka snažne individualizacije nositelja te cross-overa, interdisciplinarnosti odnosno ukidanja podjele na discipline (metodologije i medije). Grupa bivših studenata Architectural Association u Londonu 1983. osniva Nato – Narrative Architecture Today, na čelu s mentorom Nigelom Coatesom. Inspiraciju članovi Natoa crpe iz ulične kulture i mode (tako je dizajnerica Yeohlee Teng osmislila termin “urbani nomad” kako bi opisala utjecaj urbanog okoliša na dizajn odjevnih predmeta koji su jednostavni, u kojima je lako putovati, mijenjati mjesto i nositelju pružaju osjećaj, gotovo sigurnost skloništa, umjesto tradicionalnog poimanja prostora doma), ikonografije noćnih klubova i kulture magazina, “robnih marki” Face i i-D, a pogotovo časopisa Blueprint koji izlazi od 1982. u formatu tabloida, s velikim fotografijama, integrirajući i blago satirički tretirajući razna područja vizualne kulture i supostojeće stilove.

U MoMA-i (Museum of Modern Art) u New Yorku 1988. godine održana je izložba Dekonstruktivistička arhitektura, koja začinje ideju dekonstrukcije u arhitekturi (kao “…an architecture of disruption, dislocation, deflection, deviation, and distortion”) polazeći od filozofijske misli Jacquesa Derride, paradigmatskog Parca de la Vilette Bernarda Tschumija izgrađenog na sjeveroistočnom obodu u Parizu (1982) i sinteze dvoga, u teoriji i praksi, Petera Eisenmana. Iste godine, 1982, na MIT-u (the Massachusets Institute of Technology) održana je izložba Intimate Architecture: Contemporary Clothing Design, na kojoj je kustosica Susan Sidlauskas formalni aspekt odjeće prezentiranih kreatora promišljala na način arhitekture, odnosno s obzirom na njezinu (arhi)tektoničnost. Osamdesetih modni dizajn radikalizira nova generacija kreatora, Comme des Garçons (japanska modna kuća na čelu s Reiom Kawakuom), Yohji Yamamoto i Miyake Issey, što dalje nastavlja činiti iduća generacija s Martinom Margielom, Husseinom Chalayanom i Viktorom & Rolfom kao najradikalnijim predstavnicima. Njima je, kao i arhitektima stasalima devedesetih, na raspolaganju tada sasvim nova tehnologija projektiranja, uz pomoć kompjutera, što im omogućuje gotovo dječje razuzdanu tvorbu sasvim novih kompleksnih tekstura i izlomljenih, asimetričnih i fraktalnih formi te ukidanje tradicionalnog razlikovanja konstrukcije i ovojnice (kostiju i kože), koja je u slučaju zgrade pročelje.

Geometrijske vs. organske forme

Hussein Chalayan pokušava radikalizirati predodžbu odjevene figure ljudskog mjerila, koristeći materijale i tehnologiju konstrukcije zrakoplova, primjerice njegova haljina Remote Control Dress iz 1999. mijenja oblik, silhouetu i puninu (na njoj se otvaraju i zatvaraju zasloni, vrata, okulari), nezavisno od tijela iako slijedeći njegovu proporcioniranost. Viktor & Rolf radikaliziraju način prezentacije kolekcije, načinivši da se na pisti, catwalku kreću ne samo modeli koji nose odjeću, već i sama odjeća postaje pomična slika (neba, mora, gradova itd.): naime zahvaljujući bluescreen efektu plavo obojeni komadi, ili elementi njihove odjeće, dematerijalizirani su i funkcioniraju kao video zaslon.

Izložba, na dvije etaže Enbankment Galleries, u sklopu Somersmith House, izložbenog prostora terasom otvorenog prema rijeci Temzi, podijeljena je u nekoliko tematskih cjelina: Sklonište (Shelter), Geometrija (Geometry), Ovojnica (Structural Skin), Konstrukcija/rekonstrukcija/dekonstrukcija (Construction/Rekonstruction/Deconstruction), Identitet (Identity), Tektonske strategije (Tectonic Strategies): Omatanje (Wrapping), Plisiranje (Pleating), Tisak (Printing), Drapiranje (Draping), Pletenje (Weaving), Potporanj (Cantilever; potpornje moda preuzima iz sfere inženjerijske gradnje kako bi manipulirali volumenom i silhouetom odjeće, dramatizirajući ih i iščašujući), Vješanje (Suspension), Sinteza (Synthesis) – kroz hibridne prakse oblikovanja u prostoru koje se samo razlikuju u mjerilu (mjera tijela ili građevine). Jezik geometrije, krugove, kvadrate i elipse…, Möbiusovu vrpcu konvulzivnih uvrnutih i kontinuiranih oblika (kojom se koristi J. Meejin Yoon povezujući dijelove pustene trake sigurnosnim zatvaračem u koničnu “A” silhouetu: tzv. Möbius Dress, 2005), upotrebljavaju obje discipline, no pravilna struktura odjevnog predmeta često biva neutralizirana zaobljenošću tijela nositelja (geometrijske vs. organske forme).

Skulpturalne forme (voluminoznost) i manipulacija teksturalnošću pletenine Miyakeja Isseya u kolekciji Pleats Please utječu na arhitekte istodobno bivajući generirane novim industrijskim tehnikama pletenja. Tisak uzorka ili teksture na pročelje zgrade, uvođenje narativnog elementa koji odaje namjenu ili kontekst korištenja objekta, tehnika je preuzeta iz kreacije odjeće, gdje se istodobno posuđuje “katalog” ornamenata iz područja arhitekture. Draperija je s odijela prevedena u jezik arhitekture postupkom nabiranja tvrdih materijala, poput metala, čiji se karakter neutralizira i prevodi u naizgled meke nabore. Kao što ovješeni most drži uvis mreža kablova, tako dijelove tkanine na haljini povezuju slojevi prošiva, ručno i/ili strojno načinjenih. Ralph Rucci upotrebljava debele tkanine, teški svileni džersej, vunu s dva lica, radi njihovih skulpturalnih kvaliteta, zadržavajući željeni oblik lakše i bolje od laganih i fluidnih tkanja koje, međutim, uslojava i tako dobiva isti efekt, Yeohlee Teng (koristi se pritom organzom, negirajući njezinu sklonost bubrenju, uvijanju). Nanni Strada aproprira tkanja za vodovodne instalacije kako bi od istog cjevolikog poliestera načinila prvu strojno satkanu bešavnu haljinu (Pantysol Dress, 1973). Yoshiki Hishinuma kombinira nove tehnike s tradicionalnim japanskim tehnikama bojanja ili shiborija, providnu haljinu prevlačeći neprozirnim poliesterskim trakama koje strateški pokrivaju dijelove tijela. Slična dijagonalna mreža, grid, koja je isplela tijelo, jest “Ptičje gnijezdo” Nacionalnog stadiona u Pekingu Herzoga & de Meurona (2008). Vrpce od recikliranog kartona koristi Shigeru Ban za Japanski paviljon na Svjetskoj izložbi u Hannoveru 2000, što je autorov odgovor na “održivi razvoj” kao temu EXPO-a.

Ponijeti “samo odjeću na sebi”

Kod izbora radova za izložbu polazi se od Gesamtkunstwerka, nagnuća ka totalnom dizajnu ranih modernih pokreta. Linearan postav izložbe završava Chalayanovim laserskim spektaklom, lutkom, ironiziranom slavnom osobom (celebrityjem), odjevenom u dvije haljine, jaknu i kapu s laserskim snopovima i Swarovski kristalima. Laserska svjetla pokreću se zahvaljujući elektromotoru ugrađenom u mjedena postolja, usmjeravana na kristale od kojih se odbijaju tvoreći snop crvenih laserskih zraka, prevodeći fashion design u arhitekturu prostora. Naročito je zanimljiv video rad Babuška (kolekcija jesen-zima 1999/2000), nizozemskih dizajnera Viktora & Rolfa, koji zadnjih sezona rade i za jeftinu robnu marku H&M demokratizirajući ideju stila. Ideja uslojavanja, layera, vizualizirana je superponiranjem devet odjevnih predmeta, pri čemu se gornji odnosi (referira), i u sebe ugrađuje donje slojeve, na statičnu, vrlo vitku i neindividualiziranu manekenku-lutku koja se okreće izložena na metalnom postolju. Dio izložbe okreće se nedavnim ratovima i sukobima u balkanskoj regiji, točnije video instalacija Husseina Chalayana koja govori o fragilnosti koncepta identiteta, uključivo sam život kao njegov temelj, inscenirajući potrebu napuštanja doma “samo s odjećom na sebi” (dizajner se dovinuo rješenju mobilijara koji se može preformatirati, odjenuti i tako višesmisleno nositi). Vernakularni materijali i lokalna tradicija u modi i arhitekturi danas se izmještaju i postaju globalnim trendovima (primjer su nacionalni paviljoni u venecijanskim Giardinima; uostalom španjolska je Inkvizicija pronijela crninu i uškrobljene kolare Europom prve polovice 16. stoljeća). I arhitektura i odjeća mogu biti sugestivne, atributi moći nositelja odnosno korisnika – klasicistička zgrada banke i bankar u tamnu odijelu podjednako će sugerirati pouzdanost i financijsku snagu institucije. Više od golih kostiju i kože.