Suzana Marjanić  

Odmak od opatijske esteticističke promenade

Kao jedna od specifičnosti Op.Art-a raznolike su lokacije Opatije i Voloska – npr. vološćanske uličice, opatijska Slatina kao i egalitarizam, što je i više nego pohvalno, s obzirom da je poznato da neki festivali rade prema utabanom principu odabira dobro poznatih umjetnika ili još gore – samo umjetnika/ica s diplomom ALU. Recite, kako ste se odlučili da preuzmete kustosko vodstvo ovogodišnjega festivalskoga izdanja i po čemu se ovo deveto i/zdanje izdvaja od festivalskih prethodnica; dakako, pored tematske odrednice?

 Odlučila sam preuzeti vodstvo ovogodišnjega Op.Art-a prvenstveno zato jer sam iz Opatije, a da Opatiji manjka kulturno-umjetničkih događanja. Stoga kako bih se preduhitrila i kako se ne bih pridružila modusu lamentiranja kako se “ovdje ništa ne dešava”, odlučila sam ponuditi jedan multidisciplinarni festival koji bi mogao biti plodna platforma za sve forme suvremene umjetnosti. 

Op.Art djelovao je po sličnom principu i od svojih početaka 2006. godine, dakle na raznim lokacijama i s različitim formama umjetnosti, samo se vodstvo mijenjalo. Kroz Op.Art prošli su mnogi umjetnici/umjetnice, glazbenici/e, književnici/e – od Toma Gotovca, Svena Stilinovića, Davida Belasa, Pina Ivančića, Mile Čuljak do Damira Avdića, Bebe na Vole i ostalih... Ovogodišnjim Op.Art-om pokušala sam vratiti ono primarno nastojanje koje su začetnici Op.Art-a imali, i na neki način sublimirati sam festival, pridajući mu jednu dionizijsko-ludičku notu, ali i osvijestiti neuralgične točke što u samom gradu, što u umovima/tijelima izvođača/promatrača.

OPATIJA KAO GRAD GOSTOPRIMSTVA I TOLERANCIJE

Naime, kao temu ovogodišnjega festivala odabrali ste arturizam – odnosno suodnos umjetnosti i turizma. Dakle, koliko je moguće arturizmom, i to alternativnoga usmjerenja, dakle, onoga usmjerenoga prvenstveno na mlađe generacije oponirati opatijskom mainstreamu?

 Temat devetoga izdanja Festivala je Arturizam – termin koji naglašava novu epohu ovoga dugogodišnjeg festivala. Arturizam kao moj vlastiti neologizam, sinteza art-a/umjetnosti i turizma, daje imperativ festivalu – kako osvijestiti mogućnosti Opatije koja može ponuditi sadržaje i za mlađe, čak ih ne bih nazvala turistima – a što najbolje objašnjava Franci Blasković – već putnicima. Naime, i samu sebe smatram putnicom a ne turistkinjom. Dakle ne zanimaju me turistički paketi, komercijalni sadržaji, već nekakve transgresivno-lokalne priče koje nadilaze ono svjesno u bićima, a često se ponavljaju poput rituala, svakodnevnih radnji kojih zapravo nismo svjesni, kao svojevrsni agens koji nas tjera da radimo to što radimo. Upravo zato sam se poigrala neologizmom Arturizam, iako mi je na prvu već zazvučala “plastično” i pretenciozno, no baš je takva i trebala biti. Opatija može ponuditi sadržaje i za putnike a ne samo turiste, naročito mlađe jer danas Opatiju mlađi ljudi zaobilaze. Arturizam osmišljen je kao protuteža konvencionalnom turizmu te sadrži povijesnu, kontekstualnu i tematsku logiku istoga koncepta. Recimo da se Op.Art prepozna i šire, izvan lokalnih okvira i da samim time dobijemo jednu novu vrstu posjetitelja/posjetiteljica, dakle da ne gledamo samo u pravcu sezone i “turista kroz eure”, te kako ih brže-bolje eksploatirati a samim time i sebi nanijeti nepovratne ekološke, arhitektonske i kulturno-društvene greške (o čemu je sjajno progovorio Željko Badurina kroz svoju izložbu na ovogodišnjem Op.Art-u) te prikažemo drugo lice Opatije kao grada gostoprimstva i tolerancije.

U Opatiji više ne postoji apsolutno nikakva vrsta alternativnijeg načina izražavanja – bilo kroz koncerte, predavanja, izložbe; dakle bilo kakav oblik “drugosti” koji ne ulazi u komercijalne okvire progutao je pseudoelitni turizam. Cilj Festivala bio je okupiti dvadesetak izvođača i gotovo jednako toliko različitih programa koji bi “staroj dami Jadrana” vratili urbani duh i dašak optimizma. Imali smo prilike upoznati mnoge umjetnike/umjentice koji su kroz svoje radove “utjelovili” i artikulirali problematiku nesigurnosti života danas, odnosno preispitali vlastiti transgresivni identitet, ali i pitanje habitusa kao takvog. Upravo zato naglasak na performativnoj umjetnosti, koja je zaista dominirala ovogodišnjim festivalom, dala je priliku samopredstavljanja umjetnika/umjetnica te samim time stvaranja narativnog polja iz kojeg se mogu slobodno izražavati i rekonstruirati, revitalizirati prostor i identitet/e kroz tijelo kao medij, dok je vizualna umjetnost obogatila marginalizirane prostore, ali i zaposjela one elitnije poput Ville Angioline, koja je sagrađena 1844. godine te time i obilježila početak turizma u Opatiji, pa sam taj prostor odabrala kao početak i kraj festivala. Dakle s punim pravom ste spomenuli egalitarizam jer se Festival odnosio ne samo na umjetnike/umjetnice s ALU, već na sve koje se tako osjećaju te su zato i bili pozvani, ali i na prostore koji bi trebali biti dostupni svima jednako, a ne samo “modernoj buržoaziji”. Ti prostori tu su za narod i od naroda, stoga ih treba demistificirati, desakralizirati i dekonstruirati. Na svu sreću naišla sam na direktoricu Hrvatskog muzeja turizma, Katarinu Mažuran Jurešić, koja je bila spremna otvoriti vrata Ville Angioline za izložbe i predstave, te performanse u Glazbenom paviljonu Parka Vile Angioline.

ČARLI: “PODRŽAVAM KAPITALIZAM KOJI PODRŽAVA UMJETNOST.” 

Može li se navedenim programom govoriti i o svojevrsnom programskom “sukobu” starih i mladih, pri čemu pod starima mislim na opatijski festivalski mainstream, koji (mislim na sukob) svoju vrlo jaku prethodnicu ima u legendarnom nastupu Termita 21. studneoga 1979. u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji, a što je fotografski ovjekovječio sjajnim foto-snimkama Damir Krizmanić Kriza. Naime, kako energična priča govori, frontman grupe Predrag Kraljević Kralj tada je u toj kristalnoj, svjelucavo-blještećoj, šljokičastoj dvorani izašao na pozornicu s WC-školjkom na glavi i zasuo Kristalnu dvoranu vrećom guščjeg perja. Veličanstveno. 

 Ako i postoji jaz između potonjih alternativnih kultura, po meni osnovna distinkcija je fenomen konzumerističke ideologije koja guta i te buntovne izričaje kulture, dakle sve su više prisutni procesi kulturne komodifikacije.

Ovogodišnji Op.Art dokazao je da još uvijek ima pojedinaca/pojedinki spremnih odbaciti “komoditet” Vjernog psa bilo kroz političko-lokalnu razinu (Marijan Crtalić, Mogućnosti otpora), bilo kroz opiranje globalnijoj kapitalističko-neoliberalnoj alijenaciji (Robert Franciszty, BULLshit) ili pak kroz negaciju potrošačkog načina života kao jedinog i primarnog agensa (Darko Brajković, Kontejner surfing i Noj), no koliko je teško izbjeći raljama neoliberalizma i konzumerizma, na koji način koristiti subverzivne taktike i/ili “eksploataciju” već postojećeg centra moći, govori u svom performansu Zagrebačka pivovara VII – Pivo za put Damir Čargonja Čarli i povjesničar umjetnosti Branko Cerovac. Parafrazirat ću Čarlija koji kaže: “Podržavam kapitalizam koji podržava umjetnost.” 

Drago mi je da ste spomenuli hotel Kvarner jer se na našoj početnoj Facebook stranici nalazi fotografija Marina Aničića Hotel Kvarner u svom novijem izdanju, a bitna je jer je hotel Kvarner sagrađen 1884. godine te je povijesno najstariji hrvatski hotel na Jadranu i nekadašnje stjecište europskih kraljeva i careva Austro-Ugarske monarhije, no danas ga možete vidjeti u “novom” ruhu – s nadograđenom nepripadajućom etažom, dakle na spomeniku nulte kategorije podignut je kat. Takvom rekonstrukcijom nekadašnjega “bisera Opatije” Konzervatorski odjel dao je zeleno svijetlo kulturocidu, u svrhu povećanja hotelskih kapaciteta, odnosno za svega desetak soba koje su se na tom katu smjestile. Op.Art odnosno Arturizam referirao se stoga i na temu kulturocida te betonizacije Opatije.

UMJETNOST PERFORMANSA I BITI TIJELO

Posebno ste pritom u tome naglasili umjetnost performansa. Naime, kako i sama djelujete kao umjetnica performansa, recite nam nešto više i o tom svom angažmanu. Prošle smo Vas godine mogli vidjeti npr. i u zagrebačkom Klubu Gjuro u okviru multimedijske večeri koju je priredio Branko Kostelnik.

 Naglasila sam umjetnost performansa jer sam htjela prodrijeti do opatijske publike, a pritom nemamo prijeko potrebne kulturno-umjetničke prostore – naime Kulturni dom je u embrionskoj fazi – kao što nemamo ni galeriju osim Umjetničkog paviljona Juraj Šporer Naravno nemamo ni kino-dvoranu. Ne mislim pritom da treba graditi megalomanske projekte, već prostor gdje bi se okupljali pojedinci gladni nesenzacionalističkih filmova s TV ekrana. Zato su performansi bili dominantni jer koliko god bili svojevrsna enigma većini, oni nam daju prostor da obostrano artikuliramo, stvaramo jedan zajednički dijalog u smislu poboljšanja i proizvodnje platforme za nadolazeće kulturno-umjetničke projekte ali pritom umjetnost performansa prikazuje ono iskonsko i iskreno u nama. Ljudi to mogu prepoznati, te iako jest insceniran – performans destabilizira publiku te je premješta u stanje između svih mogućih posljedica. To je recimo sjajno izveo/proživio Robert Franciszty u svom performansu BULLshit. Naime za vrijeme trajanja njegovog performansa gledateljima/gledateljicama bilo je mučno, osjećali su netrpeljivost i mnogo njih je napustilo prostoriju. Kod takvih performansa možemo govoriti o “vraćanju aure” u Benjaminovu smislu, utjelovljenja onoga “biti-tijelo”. Sama sam takav doživljaj iskusila kada sam izvodila performans autorice Jelene Germuth Što smo učinili Maiko? Jelena je htjela kroz burleskni performans progovoriti o svom viđenju infiltracije Istoka u Zapad, odnosno tradicije u popularnu kulturu suvremenog doba. Za ideju je postavila burlesku o gejšama, u zapadnoj kulturi često stereotipiziranim kao prostitutkama dok je njihovo značenje u drevnom Japanu imalo sasvim drugo obličje. Jelena Germuth je prikazala jednu povijesnu liniju i usporedbu gejše i samuraja u tradicionalnom orijentalnom kao i u suvremenom konzumerističkom dobu, dakle od samih početaka gejše pa do pojave drag queenova osamdesetih u Americi. Performans Što smo učinili Maiko? progovara o mnogostrukim identitetima i vanjskim faktorima kao što su institucionalne ali i diskursivne moći koji vrše onaj dobro poznati fukoovski utjecaj na tijelo s povijesnom i geografskom dimenzijom od impersonalne ars erotice na Istoku do suvremene scientie sexualis – personalizirane kontrole i 20. stoljeća kada se seksualnost ponovno doživljava kao oslobađanje od represivnih aparata. Osim autorice i mene u performansu sudjeluje i Zoran Štajdohar Zoff, poznatiji kao frontmen grupe Grč.

U povodu predstavljanja programa Festivala naveli ste da je Grad Opatija potpisao ugovor o suradnji u projektu kandidature Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Recite, kako će se suradnja Op.Art-a u tome programskom smjeru nastaviti?

 Grad Opatija je potpisao ugovor o suradnji u projektu kandidature Rijeke za EPK 2020. i naš gradonačelnik Ivo Dujmić je istaknuo da će Opatija podupirati ovu kandidaturu na način “da će se uključiti u zajednički rad na pripremi i promociji kulturnih projekata i iskoraka”, što smatram sjajnom inicijativom, pa stoga je ovo i idealno razdoblje da se uključi i mlađa populacija Opatijaca/ki u kreiranje kulturne politike i razvijanje kulturne stategije za EPK. Kako trenutno odrađujem pripravnički staž u Gradu Rijeci, Odjelu za kulturu, mogu reći da se Grad Rijeka zaista trudi i svakodnevno radi na pripremi kandidature, te pokušava uključiti čitavu zajednicu, građane Rijeke i šire okolice da svojim znanjem i vještinama postanu dio programa. Smatram da osim opatijskih manifestacija poput ovogodišnje 170 godina turizma i bogatog komercijalnog programa, Opatija mora ponuditi i alternativnije koncepte kao što je Op.Art, jer upravo se različitost i multikulturalnost utvrđuju u natječaju za EPK.

Primjerice Guimarães u Portugalu, grad s oko 150 000 stanovnika, je 2012. godine bio Europska prijestolnica kulture, te je tijekom godišnjeg programa ugostio mnoge međunarodne umjetnike, spojio ih s lokalnom scenom, pridajući tako gradu jednu novu dimenziju te zajedničku promociju kulturne različitosti Europe.

OPATIJSKE PALME I ISADORA DUNCAN

Jednako ste tako u najavi naveli kako su Opatiju mnogi umjetnici prepoznali kao svoje utočište još od Čehova, Puccinija, Gustava Mahlera i Jamesa Joyca. Kako je Opatiju doživio Joyce koji npr. nije bio baš sklon, kako veli, “dosadnoj” Puli?

 Poznata mi je samo informacija da je znao uživati u čaju na terasi hotela Imperijal. S obzirom da je u Puli radio kao profesor engleskog jezika, postoji mogućnost da je u Opatiju dolazio na odmor i po inspiraciju, kao što je to bio slučaj s “majkom” suvremenog plesa Isidorom Duncan, koja je u Opatiju dolazila sa suprugom Sergejem Jesenjinom, a u svojim memoarima pisala je o opatijskim palmama koje su njihane vjetrom podsjećale na ples, točnije lagano ritmično podrhtavanje ruku i ramena.

OVDJE SE LIJEČI

Kada ste oformili Udrugu Komitet i kojim ćete aktivnosti, pored organizacije Op.Art-a, još pokrivati u okviru navedene udruge?

 Udruga Komitet oformila se tijekom prve polovice 2006. kada se pojavila nenadana inicijativa pokrenuta iz poglavarstva grada Opatije, za vrijeme mandata gradonačelnika Amira Muzura, da se organizira kulturni festival namijenjen mladima. Iz potrebe za povezivanjem udruga prvi korak poduzeo je Igor Bajok kao kordinator te okupio članove tadašnjih opatijskih udruga K.U.D Ventil, Kulturni front te Koraki, te Komitet kao krovnu udrugu. Kako mi je Damir Steinf prenio, na njihovim prvim sastancima, sukladno željama i interesima dogovoreno je da će se raditi o svojevrsnom street art festivalu te da će u programu biti zastupljeni rock koncerti, izložbe, strip radionice, književne večeri, suvremeni ples, performansi dok je jedan dio programa bio namijenjen znanstvenoj fantastici.

Ime festivala Op.Art osmislio je Marin Tomić, koji je ujedno organizirao i književna predavanja, dok je Damir Steinfl, koji je vodio strip radionice, u naziv dodao Quisisana, što u prijevodu s talijanskog znači “ovdje se liječi” (qui si sana). Ideja je bila da se u Opatiji liječi umjetnošću, referenca je dakako bila na sadašnji hotel Opatija, odnosno hotel koji je 1889. sagradio austrijski tvorničar piva Reininghaus i nazvao Quisisana. U njemu se nalazila i prva opatijska ljekarna, a kasnije su u Pansionu Quisisana odsjedali mnogi uglednici i članovi carske obitelji.

Ove godine preuzela sam Op.Art nakon što ga je Marko Dragičević vodio od 2006. godine, a tu su i članovi poput glazbenika Josipa Maršića koji je već godinama aktivan, zatim Alekseja Červara koji nam ustupa prostor Male krčme Skalinade, Jelene Germuth, Andree Knežević, Sabine Krešić, Ane Jurčić, Tajči Čekade i Kristine Smoljanović koja je bila zadužena za PR.

Za sada nastavit ćemo se baviti organizacijom Op.Art festivala koji će se sljedeće godine održati krajem svibnja, a što se drugih aktivnosti tiče, ne mogu još sa sigurnošću tvrditi, iako najveći kamen spoticanja jest upravo nedostatak prostora u Opatiji, pa se iskreno nadam da će gradnja Kulturnog doma, koji nam zaista nedostaje, u budućnosti osigurati mjesto gdje ćemo mimo proljetne verzije Op.Art-a moći i producirati, stvarati, jačati regionalne i međunarodne odnose umjetnika/umjetnica, nezavisnih kazališnih kuća...

PREKID KOLONIZATORSKE IZRAELSKE POLITIKE

Sudjelujete i na projektima International Solidarity Movement-a te kongresima i seminarima Non-Violence Resistance u Ramallahu. Recite nam nešto više, završno, i o navedenim projektima.

 Snimatelj Branko Manzin i ja proveli smo dva mjeseca 2012. godine na Zapadnoj obali u Palestini i Izraelu kako bismo snimili dugometražni dokumentarni film o izgradnji izraelskih ilegalnih naselja. Rad kombiniranom metodologijom – od intervjua, rada na terenu do statističkih podataka – ukazuje na nove oblike etničkog čišćenja. U radu se provlače tri dominantne problematike – ilegalna naselja kao produžena ruka etničkog čišćenja, medijska reprezentacija Palestinaca/ki kao terorista – koja služi kao potvrda izgradnje tzv. “sigurnosnih naselja” i “sigurnosnog Zida”, ali i kako bi se odmaklo od američko-izraelske kolonijalne politike – i nenasilni otpor, akcije i bojkot kao rješenje sukoba.

Pozicioniranje Palestinaca na margini margine te (ne)uključenost zapadnih država u problematiku bliskoistočnog sukoba perpetuira jednosmjerni rat što ga vode Izrael i Amerika. Pokušala sam detektirati aktualne probleme, odnosno kamenja spoticaja (izgradnja ilegalnih naselja) pri uspostavi mira te pozvati na nenasilne akcije i otpore koji mogu utjecati na prekid kolonizatorske izraelske politike. Nažalost ta je tema i dalje aktualna i pitanje rascjepkane Palestine ostaje otvorenom ranom i nakon šezdeset godina. Događaji koji su obilježili 1948. godinu, kada je jedan narod istisnuo drugi, perpetuira se iz godine u godinu, dovodeći Palestince u poziciju golog života. Također jedna od problematika koja se proteže desetljećima jest nemogućnost djelovanja ili vrlo limitirano djelovanje Palestinaca/ki pod okupacijom, točnije teritorijem koji je fragmentiran te samim time sprječava udruživanje i solidarnost grada s gradom, sela sa selom. Nenasilne borbe i otpori na mikrorazinama koje izbijaju unatoč segregacijskom Zidu omogućavaju Palestincima/kama i internacionalnim aktivistima/cama da prevladaju osjećaj potpune bespomoćnosti te daje nadu rušenja židovskog apartheidskog režima. Filmom sam između ostalog htjela ukazati na veliku mogućnost rušenja kolonizatorske politike Izraela putem mirovnih organizacija poput ISM-a (International Solidarity Movement) i BDS-a (Boycott, Divestment and Sanctions). Potonje metode identične su metodama koje su postigle ukidanje kolonizatorske politike u Južnoafričkoj Republici i Indiji. Dakle, sukus rada je osvještavanje da su palestinski životi u rukama svih nacija te da samo snažan međunarodni pritisak može promijeniti situaciju. 

International Solidarity Movement je palestinsko-izraelski pokret čiji je cilj otpor izraelskom apartheidu u Palestini kroz nenasilne, direktne akcije, metode i principe. Osnovan je malom grupom primarno palestinskih i izraelskih aktivista u kolovozu 2001. godine. ISM podržava i jača palestinski otpor, pružajući palestinskom narodu međunarodnu solidarnost i međunarodni glas. Apartheidska država, smatra ISM, neće se urušiti sama od sebe; okupacija, opresija i dominacija nad lokalnim stanovništvom bit će obustavljeni kroz akciju naroda, i to kroz strateški, disciplinirani, nenasilni otpor, uključujući i međunarodnu participaciju. Njihove demonstracije i protesti protiv konfiskacije zemlje jedne su od vodećih akcija, te su se utrostručile od 2001. godine, a dokazano je da se mirnim marševima uspijeva zaustaviti daljnja izgradnja Zida. 

Još jedan od bitnih ciljeva ove organizacije je poruka globalnim mainstream medijima kroz osobna svjedočenja i transmisiju informacija. Međunarodna prisutnost aktivista, osim pružanja informacija vanjskom svijetu, pomaže kod sprječavanja nasilja palestinskog naroda, posebice radi prisutnosti kamera. Okupacija i gradnja zidina oko Zapadne obale i Gaze odsjekla je palestinski narod od svijeta i jedne od drugih, stoga međunarodna prisutnost nudi nadu na način “vidjeli smo, čuli i s vama smo”. Međunarodni aktivisti nisu u ISM-u da bi “naučili” Palestince nenasilnim akcijama; Palestinci to sami rade kroz svakodnevni život, međutim međunarodni aktivisti im pomažu u direktnim akcijama kao što je ometanje gradnje ilegalnih apartheid zidova, pratnja seljacima na njihova polja gdje su ugroženi od napada izraelskih naseljenika, prebivanje s obiteljima kojima se prijeti demoliranjem doma, zatim dokumentiranje i reportiranje lokalnim i međunarodnim medijima o svakodnevnom životu pod okupacijom te zaštita ostalih ljudskih prava koje izraelska vojska ne poštuje. Potreba za dokumentiranjem nije samo da bi predočila ilegalne i nepravedne postupke već da omogući evidentne dokaze na policiji i sudu, ali i alternativnim medijima. 

BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) organizacija je palestinskog civilnog društva koja je međunarodnom civilnom društvu uputila poziv na bojkot izraelskih proizvoda i usluga, te bojkot izraelskih institucija. Bojkot obuhvaća izraelske proizvode (barkod 729) i usluge, te izraelske akademske, kulturne, sportske i ekonomske institucije. Sindikati, profesionalna udruženja i civilno društvo pozvani su da dezinvestiraju iz Izraela, a vlade država da prekinu vojnu trgovinu s Izraelom kao prvi korak u uvođenju apsolutnih sankcija. Takvo uskraćivanje bezrezervne podrške Izraelu bili bi dovoljni da se Izrael natjera da počne poštivati međunarodno pravo, rezolucije UN-a i da se angažira oko postizanja mira. Ljudi diljem svijeta, od sindikata, civilnih društva, pojedinaca počeli su provoditi ovakvu politiku sami, shvativši da ne mogu više čekati da politika krene raditi svoj posao.