10.2.2005.

Nataša Govedić  

Odrastanje ili škola srama

Redateljski interes Edvina Liverća zasad je vezan za komade koji rekonceptualiziraju ulogu žrtve: otuđene supružnike u Bračnim prizorima, Hitlerovu ljubavnicu Evu Braun, silovane djevojke iz Igara u dvorištu, srednjoškolske profesore i učenike u Dragoj Eleni Sergejevnoj. U svakoj od navedenih predstava, Liverić produbljuje problem "pristanka" na zlo. U suvremenoj verziji Sofoklove Antigone, Dragoj Eleni Sergejevnoj (1980.) Ljudmile Razumovske, maturanti u kućnom ambijentu zlostavljaju svoju profesoricu iz matematike, optužujući je za višak časti i ispraznost frazeologije ljudskih prava te zahtijevajući od nje ključ ormara s ispitima, kako bi do jutra prekrojili rezultate. Pravi se sukob, međutim, samo formalno vodi oko ključa i ocjena; dublje je dramsko prizorište sukob ideja i unutarnjih vrijednosti. Učenici, naime, ozbiljno "glume" za naklonost Elene Sergejevne i ozbiljno slušaju što im ona ima za reći. Premda se čini da odbijaju povjerovati kriterijima sovjetske Antigone, unatoč tome što neprestano ismijavaju ideju poštenja koja navodno vodi jedino marginaliziranosti i siromaštvu, ipak je riječ o djeci koja još uvijek sa svojom profesoricom razgovaraju – i to tijekom čitave noći! Današnja djeca, ako je suditi po crnim kronikama, profesore šutke ubijaju po učionicama i parkiralištima, dakle Elena Sergejevna pomalo je hipotetski lik dobrog profesora iz Sečuana, da se poslužimo nimalo nevinim naslovom Brechtova teksta.

Profesorica

Predstavu nosi dosljedno briljantna Ksenija Ugrina: njezin je izbor da Elenu Sergejevnu odigra bez i naznake karikature ili patetizacije, s tek jednom epizodom ironičnog songa te jednim bijesnim ispadom, ali u cjelini smireno i pribrano slušajući učenike te nikada ne gubeći iz vida da razgovara s djecom (a ne kriminalcima), pa samim time često i na svoju štetu previđajući zbiljski kriminalne namjere "dragih" uljeza njezina skromnog doma. Ugrina igra profesoricu koja doista polako umire i osjetno stari tijekom predstave, ali ne zato što je učenici fizički zlostavljaju, nego zato što se iznutra ruše sva njezina profesionalna i osobna uporišta, pa je faktografija života ili smrti ionako nedostatna za opisivanje emocionalnog i psihičkog rasula kroz koji prolazi. Iz niza je scenskih transakcija, kao i iz samoga teksta, jasno da Sergejevna učenicima predstavlja zbiljski autoritet: oni je najprije pokušavaju zavesti, a kada "meka" manipulacija propada, tada je pak nastoje surovošću uvjeriti u svoje stavove. No njima je nesumnjivo čitavo vrijeme važno što ona misli i svaki je lik za nju spremio jedan (ili nekoliko) prigodnih traktata kojim "opravdava" svoje ponašanje. Ksenija Ugrina, međutim, uzdrmava njihove oportunističke ideologije već i samim mirom neslaganja kojim prati razvoj događaja: ništa je u predstavi mladih Kreonta ne može naročito impresionirati. Ugrina, nadalje, igra profesoricu koja točno procjenjuje karaktere svojih učenika: računajući čitavo vrijeme na dobrotu u Vitji, ona ima sasvim realnu sliku male ekipe: upravo će alkoholizirani i povodljivi, ali topli Vitja zaustaviti transformaciju Volođe u silovatelja i kradljivca. Dramaturški i izvedbeno, profesorica nije nikakvo "suho moralno načelo": njezina je etika kontekstualna i perzistentno suosjećajna u svim situacijama u koje je guraju učenici. Zato je vrlo upitno može li baš Elena Sergejevna, kao protagonist, biti odgovorna za nasilje obrazovnog sustava u cjelini, za što je optužuju učenici? Nije li ona najneposrednija, trostruka žrtva: žrtva učenika, samog školskog mehanizma, a svakako i političkog sustava?

Učenici

Premda sami sebe rado i slavodobitno nazivaju "žrtvama" političkih, ekonomskih i svih mogućih poredaka, mladi maturanti iz drame Ljudmile Razumovske ne ponašaju se kao žrtve, niti njihove biografije upućuju na povijest šikaniranja. Dapače, sva trojica muških likova djeca su bogatih ili socijalno uvaženih roditelja, navikla da se vrata pred njima "magično" otvaraju kad god i koliko god požele. No ni oni nisu naprosto razmaženi u uobičajenom smislu riječi: svatko je od njih nesretan, svatko nezadovoljan svojim roditeljima, a prepuni su gnjeva i prema sustavu moći koji ih naizgled "štiti". Prilično je neuvjerljivo pomisliti da bi oni Elenu Sergejevnu mogli doista ubiti, premda je drugi dio komada igran kao da joj prijeti upravo takva sudbina. Nije riječ o tome da je učenici ne bi mogli (ili htjeli) ubiti zbog nekih svojih "skrupula", nego je riječ o mjeri njihova oportunizma: toliko jakog da odlično razumiju kako ne mogu ni sanjati o svom cilju, socijalnom uspjehu, ako se upuste u rizik kolektivnog ubojstva jedne profesorice. Nijedna među ulogama učenika nije napisana naročito slojevito ni uvjerljivo: svaka predstavlja jedan od koncepata poroka, na kojem onda valja dalje glumački graditi. Najtežu ulogu Volođe, kolovođe nasilja, na način narcističke teatralizacije svakog svojeg pokreta (namještanje pod precizni kut sobne rasvjete kako bi izgledao što sablasnije itsl.) igra Danijel Ljuboja, pretjerujući u krutoj pristojnosti izvedbe, odnosno ne uspijevajući iz hiperstilizirane uloge izvući ljudsku prepoznatljivost. Dušan Bućan kao eksplozivni Paša nešto je bolji jer prolazi kroz više emocionalnih faza tijekom predstave (vjerujemo i njegovom oprezu i prestrašenosti i gubljenju emocionalne kontrole), ali i Bućan bi mogao pomnije razraditi reakcije na eskalaciju Volođine zlobe; ne bi joj se smio prepuštati samo kao "gledatelj", jer u čitavoj situaciji sudjeluje i kao predmet izravne Volođine agresivnosti. Jasmin Telalović pogađa nimalo bezazleni "entuzijazam" emocionalnog, pripitog i pomalo mahnitog Vitje, dječakovu volju za zabavom čak i ako ona uključuje eksces, ali mislim da će i Telaloviću uloga do kraja "sjesti" nakon nekoliko izvedbi; kad se dovoljno opusti da pokaže do koje je mjere njegov lik i ranjiviji i ranjeniji, ali i emocionalno otvoreniji, od hladne kalkuliranosti ostatka ekipe. Barbara Prpić kao Ljalja u posljednjih je nekoliko uloga počela razvijati scensku šablonu igranja prkosa, zbog čega bi bilo dobro da u idućim podjelama više ne pristane na isti "fah", ili bar da mu pristupi na sasvim drukčiji način. Nijedna od uloga učenika nema težinu koju bih očekivala od ove provjereno talentirane glumačke ekipe: nisam sigurna jesu li mladi izvođači do kraja povjerovali u situaciju i dramsku motivaciju koju utjelovljuju – ili je njihova krutost možda tek posljedica premijerne treme.

I'm sorry...

Redatelj Edvin Liverić odlučio se za svega jedan autorski komentar unutar predstave: brehtijanski sarkastičnu izvedbu pjesme I'm sorry Brende Lee koju u "duetu" jedan drugome tobože krajnje sentimentalno dirnuti pjevaju Volođa i Elena Sergejevna, no u ostatku realističkog uprizorenja ova je epizoda generalnog "žaljenja" zbog svega što se upravo događa te raspjevano lažnog "ispričavanja" ne samo suvišna nego i nezgodna za ritam izvedbe: zbog nje predstava ponajprije usporava, a zatim i raskida s realističkim motivacijama, ne prerastajući, međutim, ni u crnu komediju, ni u epski teatar, ni u satiru. Vjerujem da se Liverić trebao odlučiti za smjelije intervencije u realizam teksta ili pak igrati dramu kao hičkokovsku klopku za napetu pozornost gledatelja.

No vratila bih se još malo problemu "besramnosti" učenika. Najprije citirajmo Sofoklova Ajaksa: Dragi prijatelji, budite ljudi: čuvajte sram u svojim srcima... ako u nama još uvijek ima mjesta posramljenosti, bit će sačuvani mnogi ljudski životi. A što ako u junacima ima previše srama? Junaci Ljudmile Razumovske srame se samih sebe, svog porijekla i rodbinskih veza, siromaštva i bogatstva, aktualnog ponašanja prema profesorici, a usput i čitave nihilističke civilizacije kojoj pripadaju, po njihovu mišljenju od Dostojevskog naovamo. Za razliku od grčke tragedije, sram nije samo posljedica nego i uzrok učeničkog nasilja. Srama ima toliko da se čini kao da bi mogao progutati čitavu pozornicu, uključujući tu i osjećaj osobne promašenosti same učiteljice. Sram je zarazan i nesperiv, sveprisutan, svuda vidljiv, mučan. I najgore: nije smrtonosan; običan je i životan poput javnog prijevoza. Što tu može jedna učiteljica/Antigona? Zaključati se u kupaonicu? "Prava" Antigona svakako nije tip koji usamljeno jeca na WC školjci. Njezina je oca sram pogodio gore od kuge, pa ipak je uspravno išetao iz Tebe. Možemo li to vidjeti na hrvatskoj pozornici? Možemo li vidjeti tragediju srama kao mogućnost radikalne samokritike? Ili ćemo ostati samo na lažnim isprikama?