Održivi razvoj putem arhitekture

Suvremeni geto, 4. međunarodni bijenale arhitekture (Contemporary Ghetto, 4th International Architecture Biennale), Ljubljana, Slovenija, od 4. do 18. ožujka 2008.

Homogenizirani, očito sigurni i osigurani, zapadni ljudi danas zapravo su izolirane žrtve vođene vlastitim potrošačkim željama i medijskom propagandom koja u njima pobuđuje strah od svega nepoznatoga.

Andrew Freear, Rural Studio

Unificiranost životnog stila i ovisnost suvremenog urbanog stanovnika o gradu koji mu je stran, fizički i psihički, predstavlja izazov za projektante. Valja omogućiti kvalitetu življenja i održivost habitata u kojemu se, i s kojim se, urbani čovjek može identificirati.

Wang Hui, Urbanus

Puno gledalište. Dan 6. ožujka 2008. Deset sati ujutro u maloj dvorani ljubljanskoga Gradskoga muzeja (Mestni muzej Ljubljana) koji predstavlja jedan u nizu lokacija na kojima se održao dvotjedni program četvrtog po redu Međunarodnog bijenala arhitekture u Ljubljani. Sam ljubljanski Bijenale je manifestacija koja uključuje predstavljanje radova svjetskih umjetnika, arhitekata, dizajnera, modnih dizajnera, filmskih umjetnika, fotografa, kostimografa, teoretičara i predstavnika srodnih disciplina. U sklopu ovogodišnje manifestacije moglo se posjetiti nekoliko izložbi i vidjeti dvadesetak dokumentarnih i video filmova, prisustvovati prezentacijama novih tematski srodnih publikacija, sudjelovati u nekoliko diskusija i modnodizajnerskih aukcija, biti na tematskim zabavama, ali također i poslušati dvadesetak vrlo interesantnih arhitektonskih predavanja podijeljenih na tri teme – The best of (Najbolje od), GA2008-Global Award for Sustainable Architecture (Svjetska nagrada za održivu arhitekturu) te China dreams (Kineski snovi). Sva ta događanja objedinjena su temom ovogodišnjeg bijenala: Contemporary Ghetto. Što zapravo znači “suvremeni geto”? Je li to definicija problema kontrole u područjima socijalne napetosti, odnosi li se na neplanirano izgrađena područja naseljena siromašnima ili se danas suočavamo s fenomenom getoizacije koji ima dublje uzroke i dalekosežnije posljedice?

Global Award for Sustainable Architecture

Predstavljanje Globalne nagrade za održivu arhitekturu i njezinih ovogodišnjih nominiranih kandidata usmjerilo je posebnu pažnju slovenske javnosti na temu održivosti, ali i solidarnosti u arhitektonskoj praksi. Gledajući unatrag i analizirajući razvoj arhitektonske misli i prakse, dolazimo do činjenice da je arhitektonskoj teoriji bilo potrebno gotovo pola stoljeća da se riješi bezobrazno pogrešno iščitanih i primijenjenih pravila tzv. modernizma. U međuvremenu cijeli se svijet drastično i dramatično promijenio. Globalna populacijska eksplozija, klimatske promjene, pomanjkanje prirodnih izvora, nezaustavljivo povećavanje neuništivog otpada, terorizam, nepremostive i sve veće razlike između gomilanja i deficita kapitala, nezadrživi negativni utjecaj i uvjetovanost masmedija te generalni obrazac ubrzanja ritma življenja predstavljaju neke od elemenata današnjeg trenutka i polazne činitelje budućnosti. Pojam održivog razvoja stoga sve više dobiva na snazi. Širom svijeta održivost je jedna od temeljnih postavki novog racionalizma u procesu gradnje. Svrha Global Award for Sustainable Architecture – prve nagrade posvećene “razumnoj” arhitekturi, jest odati priznanje arhitektu čiji rad reflektira promišljanje te teme. Nagrada pobjedniku GafSA-e sastoji se u realizaciji “održive arhitekture” prema njegovu projektu, u sklopu tzv. Kolekcijskog manifesta arhitekture 21. stoljeća. Svake godine tzv. Europski znanstveni odbor bira pet suvremenih arhitekata s obzirom na njihov pristup temi održivosti. U radu svih ovogodišnjih nominata uočava se jasna slika definicije racionalne suvremene arhitekture: čvrsto pristajanje uz etičke i društvene teme današnjice; inovativnost na području ekologije, energetike, materijala i tehnologije; progresivnost u potrazi za novim standardima stanovanja i javnih programa. Rad tih arhitekata nudi odgovor na nove nerazrješive prioritete: racionalnijeg trošenja resursa, kooperativnijeg pristupa razvoju, harmonijskog urbaniteta u novoj, dorađenijoj vezi s okolišem. Industrijska i društvena transformacija koja vodi do te promjene – od društva izobilja do onoga u kojem se iscrpljuju izvori energije, što prati rast cijena – predstavlja odlučujući pomak u dvadesetome stoljeću. I globalno i lokalno, postindustrijsko društvo vapi za novim prioritetima razvoja. Dugoročna namisao ove nagrade jest ideja izgradnje trajne “zbrike” održive arhitekture.

Arhitekti nominirani za GAfSA u 2008.

Andrew Freear, Rural Studio, Alabama, USA. Rural studio osnovan je 1992. na Sveučilištu u Alabami. Njime je osnivač Studija profesor Samuel Mockbee htio ohrabriti studente da u središtu Blackbelta projektiraju i grade potrebitima. Kuće za siromahe bile su podizane ili obnavljane prema studentskim projektima koristeći se novčanim fondom tog okruga, i privatnim donacijama u novcu ili materijalu. Mockbee je htio suočiti studente sa stvarnošću svih projekata, društva i vremena u kojemu nastaju. Sveučilište je u prvi mah pristalo financirati radionicu nekoliko semestara. Petnaest godina potom Rural Studio i dalje djeluje. Više od četiri stotine studenata radilo je u njemu, što je rezultiralo mnoštvom novih kuća koje su “podigle” uvjete življenja njihovih stanovnika i koje se sada širom SAD-a smatraju modelom earth friendly socijalne arhitekture. Mockbee, potišten siromaštvom svoje regije, osnovao je Rural Studio kao instrument strategije koja je tražila renovaciju društva renoviranjem životnog okruženja, a sam je Studio, od svog početka kao edukacijskog eksperimenta, svojevrstan laboratorij odgovorne arhitektonske prakse. Mockbee je poticao studente da riskiraju, gledaju, da vole vernakularnu arhitekturu dalekog juga. Pomanjkanje sredstava Rural studio rješava gradeći starim automobilskim gumama, karoserijama, ostacima tapisona i sl. Mockbee je savršeno kanalizirao studentsku energiju. Estetika recikliranja daje formu povijesnoj prekretnici: inventivnost prkosi siromaštvu. Mockbeeja je nakon njegove smrti 2001. zamijenio Andrew Freear, pod čijim vodstvom novi projekt, kuća od 20 tisuća dolara građenih tijekom 2005., predstavlja lako ponovljiv model korištenja dostupnih materijala. Također, gotova kuća od 70 četvornih metara za jednog beskućnika podignuta je s budžetom od samo šest tisuća eura. Održivost u smislu ekonomizacije, dakle, rođena je iz potrebe, pritom “esencijalni dio održivosti jest ljepota”.

Alejandro Aravena, Elemental, Santiago de Chile, Chile. Aravena od 2000. vodi grupu Elemental – inovativnu organizaciju koja je koncipirana kao ured/radionica, a do tank, kako je sami nazivaju. Elemental je povezan sa Sveučilištem u Santiagu kako bi potaknuo, osmislio i projektirao modele “suvremenog socijalnog stanovanja bez duga” u Čileu. Ravnomjeran razvoj odnosno rad koncepcijski usmjeren na smanjenje nejednakosti fenomen je 21. stoljeća, a bolje od zapadnih provode ga države u razvoju. Aravena tvrdi: “Metoda pristupa projektiranja/planiranja dobra je u onoj mjeri u kojoj je sposobna predviđati budućnost”. Osnovna je etička motivacija Elementala želja da razvoj “probije zao krug nejednakosti”, kao kontrast europskom pristupu kojim održivost riskira postati taocem skupoj tehnologiji i zaštićenim društvima. Potraga za stanovanjem kao bitnim elementom napretka jest proces dirigiran pravilima tržišta i modelom javne potrošnje. Elemental je razvio sustav u kojemu je, nakon izgradnje osnovnih elemenata, stanovnicima omogućeno da sâmi dodaju nove prostorije unutar postojećeg “okvira”, sukladno svojoj financijskoj snazi. Ti su prazni prostori sada popunjeni. Sirova ljepota bazične arhitekture poslužila je kao okidač za razvoj nove četvrti, koji se stalno nastavlja. Aravena posebno naglašava kako mu zadaća nije graditi kuće, već “pomoći ljudima da pobijede siromaštvo”, a jedan od načina “postizanja pobjede” jest “prihvatiti postojeće zakonodavstvo kao okvir u kojem treba djelovati”; dakle unutar sustava.

“Prostori između”

Catharina Smuts, CS Studio Architects, Cape Town, Južnoafrička Republika. Razlog za osnivanje CS Studija 1989. bio je pobuditi najnerazvijenija područja Južnoafričke Republike, a od tada je izvedeno stotinjak socijalnih projekata u ruralnoj okolici Cape Towna u kojima je Smuts, osim uloge arhitekta, imala i ulogu “stručnjaka za urbane krize”. CS Studio pokriva arhitektonsko projektiranje, urbano planiranje, krajobraznu arhitekturu, ali također i koordinaciju i studije razvoja i fund raising. Studio pristupa problemima renovacije, gradnji infrastrukture i stanovanja iz perspektive jasnog razumijevanja i rješavanja problema, ne skrivajući bazičnost materijala i stoga ignorirajući estetiku. Iako je krajnji produkt procesa arhitektonski projekt, CS Studio mnogo je više upleten u rad na terenu – s političarima, investitorima, agencijama baziranim na voluntarizmu i lokalnim zajednicama – kako bi se pridonijelo političkom “sazrijevanju” mogućih programa. Projekti stanovanja ili infrastrukture daju se na razmatranje lokalnim zajednicama te uključuju suradnju s umjetnicima iz četvrti, ili s tradicionalnim slikarima iz ruralnih područja, pritom gradilište funkcionira kao majstorska radionica. Vrlo je zanimljiv koncept tzv. Višenamjenskog centra, bez sličnosti s birokratskim programima razvijenih društava. Umjesto toga projektirani su neodređeni, fleksibilni javni prostori s mogućnošću proširenja, zamišljeni da prihvate društvo koje ima potrebu izgraditi svoje prakse prije nego standardizirati ih. “Prostori između” (izgrađenih dijelova kuće, i kuća) postaju iznimno važni jer predstavljaju potencijalne inicijatore socijalne interakcije. CS Studio se bavi projektima dugoročno te se i nakon nekoliko godina vraća na lokaciju kako bi obnovio ili dogradio izvedeni projekt.

Fabrizio Car?la, Napulj, Italija. Godine 1972. Car?la u susretu s Afrikom proučava afričku autohtonu, vernakularnu arhitekturu, na temelju koje počinje razvijati vlastiti stil, dijaloga “bogatog” klasičnog zapadnog načina gradnje i afričke kulturalne tradicije i tradicionalnih obrta. Svojim Istraživanjem o ekonomičnim sistemima gradnje Car?la se posvećuje urbanom planiranju i samoorganizaciji afričkih gradova. Bolnica Kaedi u Mauritaniji iz 1984. njegovo je najuspješnije afričko djelo. Izmjene standardnog programa bolnice Car?la objašnjava riječima: “u Africi obitelj uvijek obitava u blizini pacijenta, što, smatra se, ima terapeutsku ulogu. Radio sam na projektu bolnice koja bi zadovoljila dimenziju ‘obiteljske terapije’, pa je kaedijska bolnica dimenzionirana tako da šira obitelj može biti u nju primljena zajedno s pacijentom”. Car?la je implementirao tehniku koja omogućuje gradnju kupola od opeke bez uporabe konstruktivnog drva. Glina je lokalni materijal, opeke se od nje izrađuju na gradilištu, što znači da je trima četvrtinama troškova izgradnje direktno investirano u lokalnu ekonomiju. Opisujući ovu zgradu, možemo govoriti o organskoj, čak i zoomorfičnoj arhitekturi, ali istodobno njezini tlocrti neodoljivo podsjećaju na skice za “bakine goblene”. Zanimljivo je pripomenuti da je redatelj Werner Herzog Car?lin arhitektonski izričaj iskoristio kao scenografiju filma Cobra verde.

Philippe Samyn, Samyn&partners, Bruxelles, Belgija. Uz arhitekturu Samyn je studirao građevinarstvo, ekonomiju i prostorno planiranje. Svojim teorijskim istraživanjima definira projekte temeljene na laganim konstrukcijama, odbija koristiti softvere s već poznatim instantnim rješenjima i vraća se analitičkoj geometriji kako bi dobio nove smjernice u arhitekturi. Nove nadstrešnice stanice u Louvainu iz 2007., primjerice, građene su s četiri puta manje čelika negoli konkurentski projekti ponuđeni na istom natječaju, no to nikako ne smanjuje njihovu funkcionalnost, dok osnažuje ekspresivnost. Djelotvornost je, za Samyna, “potraga za boljom vezom između korištenja zgrade i njezine trajnosti”, u stoljeću u kojem se funkcija zgrade mijenja drastično brže od njezina trajanja: “Radije nego da je u stalnoj potrazi za efikasnošću, arhitektura bi trebala nuditi apsolutnu udobnost”. Samyn je kritičar neo-efikasnosti 21. stoljeća, a proglasio je i “rat” vjetrenjačama: “Samo izmjerite količinu energije koja se koristi u prijevozu ovih mastodonata, beton koje sadrže njihovi temelji te betonske platforme na kojima stoje...”, a kao zamjenu nudi vjetrovnu turbinu koja se sastoji od vrlo laganog i lako prenosivog jarbola koji se podiže uporabom vlastitih kablova, poput cirkuskog jarbola.

Arhitektura unikatne kvalitete

Danas se arhitektura vraća holističkom pogledu na projektiranje, etiku, ravnotežu (balans) i demokraciju. Osnovno znanje o konstrukciji povezuje se sa specifičnom lokacijom, njezinim karakteristikama, materijalima, njezinom poviješću, ekonomijom i društvenom istinom, ali i istodobnim anticipiranjem promjena životnih stilova, dobivanja na udobnosti i respektiranja okoliša. Najjednostavnije rečeno, to je ljudska arhitektura čiji je moto Graditi bolji svijet. Osim navedenoga, današnje društvo postaje svjesno vlastitih manjkavosti te stječe svijest o solidarnosti kao nužnosti na lokalnom i globalnom planu. Ta “kampanja solidarnosti” obuhvaća sva današnja područja djelovanja odnosno društvene i tehničke discipline, riječima Jane Revedin (kustosice GafSA-e) i Marie-Hél?ne Contal (koordinatorice znanstvenog odbora CITÉ-a). U cilju ponovnog otkrivanja sebe same arhitektura pomaže stvaranju društva znanja.

Rural Studio (Jason Coomes) gostovat će u Zagrebu 8. svibnja 2008. u sklopu ciklusa predavanja Izvan fokusa :: Arhitektura davanja u organizaciji neprofitne organizacije za socijalnu arhitekturu ARCHIsquad iz Zagreba.