Članovi uredništva Zareza pogledali su novi vizualni spektakl Alfonsa Cuaróna. Budući da su gledali dvodimenzionalnu verziju, sami su se potrudili pronaći treću dimenziju u ovoj filmskoj priči
Film o parkiranju ekstraterestrijalnog automobila ili što Alfonso Cuarón misli o ženama
Savjet svake savjesne osobe koja nekog upućuje na Gravitaciju trebao bi podrazumijevati i upozorenje da se radi o udžbeničkom primjeru promašene slapstick komedije, s centralnom problematikom razine ženske (ne)sposobnosti da bez pomoći muškarca parkira ekstraterestrijalni automobil.
Do sumnje u vozačko umijeće Sandre Bullock ne bi ni došlo (svi smo gledali Brzinu u kojem joj K. Reeves sat i pol pomaže da se s nekim ne sudari) da stvar nije zakuhalo opstruktivno, paranoidno naftno carstvo. Rusija – svojim destruktivno-autodestruktivnim pokušajima rušenja konstruktivnog američkog uspostavljanja mira putem nenasilne demonstracije vojne sile tvorbom mreže satelita – potpuno izvlači tlo pod nogama Sandre Bullock, nepovratno čineći Georgea Clooneya jedinim osloncem u Vaseljeni. Trenutak u kojem Houston (as in “Houston, we have a problem”), Veliki Drugi, prestaje davati kontekst Sandrinom identitetu jer je crknuo radio i više se ne čuju američki narodnjaci, jest trenutak u kojem Sandra naglo biva suočena s razornim česticama dezorijentirajućih liberalno-multikulturalnih impulsa. Time biva okrenuta, od predanog služenja domovini, ka morbidnoj introspekciji, kroz koju lagano postaje jasno da bez pomoći muškarca letjelicu ne zna ni upaliti, a kamoli parkirati odnosno pronaći čvrsto identitarijansko tlo. Čak i nakon što biva prisiljenom snaći se sama, muškarac se jednostavno mora vratiti u obliku internalizirane savjetodavne instance, neizostavno združene s njezinom fantazmatskom jezgrom. Kad joj iz glave ispari i zadnji dašak maskuline prisebnosti, parom joj ostaje biti samo nazadni orijentalac kojem se, u sasvim zreloj dobi, komunikacija još uvijek svodi na onomatopejske zahvate poput imitiranja laveža pasa; barem do trena u kojem joj odluči kao bespomoćnom djetetu otpjevati uspavanku.
Nakon što Sandra uz svu silnu pomoć i bespomoć uspješno parkira automobil (iako je vozilo u tom času već potpuno devastirano što Kluni na početku filma predviđa ističući nadu da Houston ima dobar plan osiguranja), tek tada može otpočeti evoluciju doslovnim izgmizavanjem iz vode, nakon što to prije nje učini žaba (doslovno). Onoga tko misli da se u ovom filmu radi o nečem drugom, očigledno je suviše zbunila Klunijeva nikad dovršena priča o queer patuljcima.
Ocjena: Go home, Hollywood, you’re drunk.
(Zorko Sirotić)
Dr. Phil u svemiru
Nisam ljubitelj nijednog elitizma pa ni onog “žanrovskog” koji će odbijati svaki upliv popularne književnosti ili žanrovskog filma u vlastiti recepcijski horizont. Ali onda očekujem od tih “proizvoda” kulture da bar odrade “nešto” u okviru vlastitih žanrovskih granica; da ponude čitatelju/gledatelju bar neku recepcijsku satisfakciju u tim uskim okvirima ili ne daj Bože – da prošire te okvire. To vam je kao kad odete na kvartovski derbi NK Trešnjevke i NK Kustošije. Znate da nećete gledati Messija i ekipu, ali će se dečki bar potruditi da nekog vraga naprave s tom loptom. E sad, kad dobijete pred sobom Real koji ima budžet koliki ima i ništa ne napravi osim šta si fila svlačionicu s brdom skupih i neupotrebljivih igrača, onda poludite.
Naravno, ne uspoređujem Alfonsa Cuarona i Real Madrid, ali me iz takta redovno izbaci ta sada već učestala situacija u kojoj netko ima toliko novaca na raspolaganju svjesno radeći (s tim novcima) blockbuster i onda se ne potrudi niti ponuditi nešto što će izaći iz ustaljenih sentimentalnih motiva holivudske patetike i politike. Budimo otvoreni, u Gravitaciji je svemir pitanje scenografije, motiv koji ne igra nikakvu naratološki aktivnu ulogu osim što je fiksiran prostor s krajnje ekstremnim uvjetima. Mogla je tamo stajati i pustinja Atacama ili Velebit, ne bi bio nikakav problem. Međutim, na te uvjete se igralo u čisto marketinške svrhe dok u samom filmu ne dobivaju nikakvu veću ulogu, iako imaju očiti dramaturški potencijal. No u samom je traileru i promotivnom materijalu filma upravo taj momenat jako naglašen iz očitih razloga: “vabljenja”. I dok tako očekujete nešto sofisticiranije baratanje zadatim motivima - ćorak. Ono što dobivamo je soft životna priča i jednostavni algebarski zadatak iz self help literature. Doktorica Ryan Stone nakon što su joj se doslovno i svijet i svemir urušili, smogne snage da se iz tih ekstremnih duševnih uvjeta izbavi i ponovo stane na noge i Zemlju uz loše vizualne aluzije na Kubrickovu Odiseju u svemiru. Svojevremeno je Terry Gilliam, jedan iz filmadžijske verzije “Messija i ekipe”, izjavio da Kubrick pravi filmove da bi postavio pitanje na koje često i nema jednoznačnog odgovora, a Spielberg da bi dao nezadovoljavajuće i površne odgovore. Nekako mi se čini da isto vrijedi i za Cuarona. Film je toliko politički površan da izgubite volju za bilo kakvo tumačenje jako problematičnog i “patrijarhaliziranog” odnosa muškarca i žene, uloge geopolitike ili pak cijele te liberalne alegorije o individualnom uspjehu i ponovnom rađanju; dugom putu od gravitacije do evolucije. Jednostavno, prelako je.
(Mario Kikaš)
“I hate space”
Zahvaljujući izvršnom uredniku lista koji držite u rukama, iskustvo gledanja Gravitacije bilo mi je oskvrnjeno za jednu dimenziju koja mi se, kada sam napravila računicu po izlasku iz kina, onako intuitivno učinila kao presudna. Neprežaljeno IMEX iskustvo i izostanak spomenute treće dimenzije natjerao me je fokusirati se na filmsku priča i tu počinju muke po nesretnici Sandri Bullock koju su opet zapali muški poslovi. Još mi je nekako jasno kako se početkom devedesetih posve neopremljena za taj zadatak našla u onom nesretnom busu bez kočnica, ali sad je ni manje ni više s istom količinom zbunjenosti zaglavila u svemiru. Fabularno relativno rano u filmu počinje napeta igra života i smrti, erosa i thanatosa, koju utjelovljuju jedina dva lika, Matt Kowalski i Ryan Stone, muškarac i žena, da bi se s vremenom Matt preselio iz Ryanine svijesti u njezinu podsvijest i ovaj sukob svjetla i tame preselio iz objektivno nesigurnih uvjeta svemira u subjektivno nestabilnu Ryan, ženu muškog imena. Uzmemo li još jedan kontrast mudro utkan u ovaj živopisni narativni goblen, a to je onaj da je u svemiru američkoj sve ovo zakuhala upravo ruska svemirska posada, dolazimo do razmjera opreka koji je do sada opjevala samo Vjekoslava Huljić.
Nakon silnih peripetija kojima svjedočimo i pokoji ozbiljan gledatelj počne posustajati, s obzirom da čistom cost-benefit analizom ne vidi zadovoljavajuću satisfakciju i u pozitivnom ishodu ove borbe za život imajući u vidu uloženu količinu stresa. “Ako preživim, imat ću odličnu priču”, hrabri Ryan prvenstveno nas, a onda i sebe. Preobraćena njezinim riječima prepuštam se dalje ovoj avanturi. Reći ću vam samo jedno – (OPREZ, SPOILER), preživjela je. I ne samo to, dala nam je lekciju o tome kako je i dalje sve moguće. Naime, nakon što smo shvatili da je munjevita uzlazna socijalna mobilnost popularno zvana američkim snom upisana u vladajući društven-ekonomski sistem i prepuštena osobnom voluntarizmu svakog pojedinca, film Gravitacija nas je naučio da je preživljavanje u svemiru samo još jedan neugodan kontekst u kojem je važno donijeti ispravnu odluku. If I can make it there, I’ll make it anywhere. It’s up to you... Odjebite prezreni na svijetu!
(Jelena Ostojić)
Pametni optimizam
Priča Cuaronovog filma je vrlo jednostavna i ozbiljna, što izaziva frustracije kod zahtjevnih gledatelja koji očekuju kompleksne naracije. Zbog te jednostavnosti, s njom se veoma lako sprdati i proglasiti je plitkom kulisom koja služi demonstraciji vizualnih efekata, ili je interpretirati kao alegoriju (čime zapravo bježimo od nje prema nekoj drugoj priči kojom bismo se željeli baviti). Osobno, prihvatio sam jednostavnost priče ne kao manu ili kao lažnu autorsku pozu, nego kao neutralnu osobinu filma. Jednom kad prestanemo nervozno njuškati oko glavne radnje, možemo uočiti da je sama priča koju gledamo na platnu bitna, pametna i prilično originalna.
Dakle, rutinska misija u svemiru naglo se pretvori u borbu na život ili smrt u kojoj preživljavaju tek iskusni astronaut Kowalski i astronautkinja Ryan koja se prvi put nalazi u svemiru. Kowalski i Ryan zajedno pokušavaju prevladati smrtni strah, snaći se u nepredviđenim okolnostima i organizirati povratak na Zemlju. Šanse za preživljavanje su prilično tanke, pogotovo za neiskusnu Ryan koja nema dovoljno tehničkog znanja i nema “razloga da živi” (naime, kroz priču saznajemo da je Ryan doživjela niz obiteljskih trauma i da se sada njezin život svodi na prazno životarenje između posla i kuće). Međutim, Ryan u kriznoj situaciji odlučuje preživjeti i, da bi to uspjela, izvlači energiju iz vlastitih uspomena, emocija i intelekta, kao i iz filozofije svog kolege i prijatelja Kowalskog. Za razliku od brojnih suvremenih filmova u kojima traume i refleksije koče protagonista u djelovanju, Cuaron pokazuje kako čovjek u opasnosti uspijeva crpiti “nadljudsku” snagu upravo iz tih specifičnih ljudskih osobina: iz emocija, razmišljanja i mašte.
U cjelokupnoj povijesti ljudske vrste i u svakodnevnom životu možemo svjedočiti brojnim primjerima kako ljudi na nevjerojatne načine uspijevaju prevladati najgore životne situacije. Suvremeni art filmovi uglavnom nam govore o tome koliko čovjek može biti grozno ili bespomoćno biće (nešto stariji, ali prilično očit primjer je Hanekeov Funny Games). To je istina, ali čovjek također može biti dobro i snažno biće. Stoga, u moru dobrih filmova koji nam prenose malodušne poruke i loših filmova koji završavaju glupavim happy endom, svakako vrijedi istaknuti ovaj film koji prenosi pozitivnu, a pametno ispričanu poruku o ogromnom potencijalu naizgled slabašnog ljudskog stvora.
(Luka Ostojić)