16.6.2005.

Trpimir Matasović  

Off programom protiv vjetrenjača

U hrvatskoj hiperprodukciji raznoraznih ljetnih festivala nužno je postaviti pitanje opravdanosti osnivanja svakog novog festivala – kao, uostalom, i održavanja nekih s već dugogodišnjom tradicijom. Na prvi pogled, moglo bi se učiniti da je Festival rane glazbe Dubrovnik, pokrenut prošle godine, višestruko redundantan. Naime, pitanje je što takva manifestacija ima novoga donijeti gradu koji ima već dva ljetna festivala (Dubrovačke ljetne igre i festival Julian Rachlin & Friends). Istovremeno, u širem hrvatskom kontekstu, jednako je opravdano zapitati se čime se ovaj festival izdvaja od, primjerice, Zagrebačkog baroknog festivala ili Varaždinskih baroknih večeri. Uzmemo li u obzir i da je riječ o financijski, logistički i infrastrukturno jakim manifestacijama, pothvat u koji se upustila mala zagrebačka agencija Artagent već se u startu čini poput donkihotovske borbe s vjetrenjačama.

Danak štednji

No, usprkos takvim okolnostima (a djelomično i upravo zbog njih), Festival rane glazbe Dubrovnik već se u svom drugom izdanju pokazao kao jasno profilirani off festival. Nasuprot (s pokrićem ili bez njega) razvikanim imenima, taj festival dovodi u Dubrovnik vrhunske glazbenike koji su, iz ovih ili onih razloga, ostali izvan središta interesa jakih marketinških i/ili diskografskih lobija. Osim toga, umjesto “mainstreama” rane glazbe, dakle one (kasno)renesansne i barokne, ovaj se festival usredotočuje na rubna područja rane glazbe, ovaj put na glazbu srednjeg vijeka, kao i na onu pretklasike i klasike. Tako je od šest koncerata ovogodišnjeg izdanja festivala tek jedan bio posvećen baroku, a i u tom slučaju s prilično off koncipiranim programom.

Skroman proračun festivala uvjetovao je usmjerenost na komorni zvuk, što, međutim, u ionako slaboj ponudi komorne glazbe u nas može biti samo prednost. No, s druge strane, nužna je štednja za posljedicu imala i slabu marketinšku pripremu, a, samim time, i relativno slab (da ne kažemo komorni) odaziv publike, i to u trenutku kada je Dubrovnik već prepun turista, od kojih bi mnogi zacijelo bili zainteresirani i za kulturnu ponudu. Sreće nije bilo ni s koncertnim prostorima. Salon od zrcala u Gradskoj knjižnici očito nije prepoznat kao relevantno mjesto održavanja koncerata čak niti od Dubrovčana, a kamoli od njihovih gostiju. (Usput budi rečeno, upravo se ondje održao možda i najbolji, ali i najslabije posjećen koncert festivala.) Osim toga, zbog lošeg su vremena tri koncerta, umjesto u atriju, održana u salonu Kneževog dvora, prostoru prikladnog komornog ugođaja ali i ne baš sretne akustike. U reprezentativnim su (i akustički izvornim) prostorima Palače Sponza, odnosno atrija Kneževog dvora tako na koncu održani samo prvi i posljednji koncert festivala.

Pripovjedalački žar

Umjesto kronološkim redoslijedom, program je, ali i dostignuća ovogodišnjeg Festivala rane glazbe Dubrovnik bolje sagledati po tematskim blokovima. Svakako najzanimljiviji od njih, ako ništa drugo zbog svoje egzotičnosti, bio je onaj posvećen glazbi kasnog srednjeg vijeka. Nizozemske glazbenice Eveline Juten i Margo Fontijne (inače dvije trećine ansambla Corona) predstavile su tako program pod nazivom Ave Eva, posvećen pjesmama u slavu Djevice Marije iz dvaju ključnih španjolskih srednjovjekovnih rukopisa: Cantigas de Santa Maria i Llibre Vermell de Montserrat. Dinamičnost je programa ostvarena dramaturški vješto osmišljenim izmjenjivanjem napjeva iz dvaju rukopisa koje dijeli čitavo stoljeće (prvi je s konca 13., a drugi s konca 14. stoljeća), ali izborom i pohvalnica (loors) i narativnih napjeva (cantigas) iz prve zbirke. Premda su neki ugledni ansambli (posebice Hesperion XX i Unicorn) ostvarili atraktivne snimke tog repertoara, obogaćujući naizgled jednolične monofone napjeve gustim slojevima instrumentalne pratnje, nizozemske su se umjetnice odlučile za, uvjetno rečeno, asketski, ali vjerojatno i “autentičniji” pristup. Uz pratnju Margo Fontijne na žičanim glazbalima, Eveline Juten tako je izražajnom je interpretacijom uspjela publici 21. stoljeća približiti tek naizgled zatvoreni svijet nabožnih španjolskih napjeva. Upravo pripovjedalački žar njene naracije pritom je uklonio prepreku koju predstavljaju tekstovi na galicijsko-portugalskom, katalonskom i latinskom jeziku, posebice u dvama napjevima koji donose (iz današnje perspektive gledano) prilično bizarne priče o Gospinim čudesima.

Gotovo jednako intrigantan (i, srećom, daleko bolje posjećen) bio je i nastup francuskog ansambla De Caelis. Pet je vrsnih pjevačica predstavilo program naslovljen Musica speculativa, posvećen francuskoj svjetovnoj polifoniji 13. i 14. stoljeća. Usprkos intrigantnosti repertoara i vrhunskoj intepretaciji, članice ansambla ipak nisu, poput Eveline Juten i Margo Fontijne, prebroditi jezičnu barijeru, pa se tako tek moglo naslutiti da među izvedenim skladbama na starofrancuskom jeziku ima i onih s prilično intrigantnim tekstovima. I sve bi to još bilo i u redu da se pjevačice nisu malo zanijele, pripremivši preopširan program, pa je, nakon prvotne pozitivne fascinacije začudnom glazbom, na koncu kod većeg dijela publike ipak neizbježno prevladao zamor u osnovi ipak jednoličnog zvuka.

Začini za sladokusce

Staru gardu povijesno obaviještenog pristupa ranoj glazbi (koji je bio condicio sine qua non za sve izvođače na ovogodišnjem festivalu) predstavljao je londonski Salomon kvartet. Riječ je o jednom od najznačajnijih gudačkih kvarteta specijaliziranih za repertoar bečke klasike, a o njegovoj kvaliteti dovoljno govori i činjenica da u njemu glazbuju i dvije živuće legende povijesne obaviještenosti – violinist Simon Standage i violončelistica Jennifer Ward Clarke. I dok je Haydnov Gudački kvartet op. 71/2 donekle hermetičan učeni opus namijenjen uskom krugu glazbenih sladokusaca, pun je pogodak bila izvedba Kvarteta op. 30/3 od Haydna jednu generaciju mlađeg Johanna Nepomuka Hummela. Riječ je, doduše, o skladbi koja se po kvaliteti ne može mjeriti s istovrsnim Haydnovim opusima, ali je i daleko pristupačnija. No, i sladokusci koji vole uranjati u dublje značenjske slojeve glazbe u Hummelovom će djelu pronaći čitav niz više ili manje prikrivenih posveta majstorima prethodnih generacija, pa čak i jedan kraći doslovan citat iz Händelovog Mesije.

Ansambl The Bach Players predstavio se Glazbenom opsadom, programom sastavljenim od djela stranih skladatelja koji su djelovali u Londonu na u prvoj polovini 18. stoljeća. Da bi se program dodatno začinio, izabrana su mahom djela koja su u određenoj mjeri nadahnuta škotskom folklornom glazbom. Ansambl predvodi ugledna violinistica Nicolette Moonen, no, u prvi su plan ipak izbili čembalist Steven Devine, te napose izvanredna violončelistica Alison MacGillivray, koju s pravom valja smatrati jednom od najvećih mladih nada na području povijesno obaviještenog izvođenja rane glazbe.

Neopterećenost romantičarskim pristupom

A kad smo već spomenuli mlade i najmlađe glazbenike, i oni su na Festivalu rane glazbe Dubrovnik dobili zasluženo mjesto. Odličan nizozemski sastav Nachtmusique svojevrstan je raritet u svjetskoj ponudi komornih sastava, s obzirom da je riječ o puhačkom sekstetu specijaliziranom za glazbu bečke klasike, koji, k tome, glazbuje na izvornim glazbalima. Njihov zanimljiv presjek glazbe za takozvanu Harmoniemusik pritom je uključivao ne samo antologijske Mozartove i Beethovenove sekstete, nego i zanimljiva djela njihovih manje poznatih, suvremenika, poput Partite u c-molu Franza Krommera, te nekoliko dueta Frédérica Duvernoy, Conradina Kreutzera i Christopha Ernsta Friedricha Weysea.

Ipak, uz Eveline Juten i Margo Fontijne, u cjelini najdojmljiviji nastup ostvarile su članice Baroknog ansambla Kraljevske glazbene akademije iz Londona. Šest glazbenica (flauta i gudački kvintet s dva violončela) svojim su koncertom upozorile na i u svijetu gotovo posve zaboravljenu dvjestotu obljetnicu smrti Luigija Boccherinija, izvevši po jedan njegov kvintet i sekstet, uz jedan Haydnov trio kao svojevrstan intermezzo između Boccherinijevih skladbi. Svakako najveća prednost koje članice ovog ansambl imaju jest činjenica da povijesno obaviješteno sviranje studiraju kao prvi predmet. One stoga, za razliku od svojih starijih kolega, nisu opterećene teretom romantičarskog pristupa ranoj glazbi, a samim time i potrebe da se svjesno radikalno odmaknu od takvog pristupa. Naprotiv, povijesna obaviještenost njima nije nešto naučeno u kasnijoj fazi profesionalne karijere, nego pristup koji im je posve prirodan. A u takvom kontekstu, one u svojoj svirci mogu biti daleko opuštenije, ali i kreativnije. Boccherinijeva djela, doduše, možda i nisu vrhunac glazbe svog vremena, ali im se ne može odreći određena doza živosti i dražesti, što su članice Baroknog ansambla Kraljevske glazbene akademije iz Londona itekako znale prepoznati i prenijeti. Ansambli poput ovoga – još neotkriveni dragulji na sceni rane glazbe – mogli bi i u budućnosti biti najveći adut Festivala rane glazbe Dubrovnik. A, kao što je taj festival pokazao u svom ovogodišnjem izdanju, kvalitetna programska politika može uvelike kompenzirati poteškoće koje proizlaze iz skromnog budžeta, i nametnuti se kao ravnopravna off konkurencija velikim festivalima.