Ljiljana Ina Gjurgjan  

Okamenjenost ljudskih srca

Postkolonijalni roman, a Coetzeeovi romani u osnovi su takvi, karakterizira otklon od egzistencijalne tematike (koji je smisao moga postojanja?) u onu postkolonijalnu – kako se probuditi iz noćne more povijesti?, kao što se to pita Bloom u Joyceovu Uliksu. Svijest o zadanosti pojedinačne sudbine povijesnim okolnostima, svijest o tome da smo ono što jesmo upravo zbog povijesti, idejna je potka postkolonijalnog romana. Zato će on u odnosu na logocentričku veliku priču biti ironičan i subverzivan. I ovaj je Coetzeeov roman takav. No, za razliku od daleko prigušenije političnosti svojih ostalih romana, u ovom romanu Coetzee ispisuje vrlo otvorenu i direktnu kritiku apartheida u Južnoafričkoj Republici, toliko otvorenu da bismo roman gotovo mogli opisati kao politički roman s tezom. Ukazuje na to već i naslov romana – Doba željeza: Doba željeza. Nakon njega slijedi doba bronce. Koliko dugo, koliko dugo vremena prije nego što na red dođu ona mekša vremena, doba gline, doba zemlje? Spartanska matrona, željezna srca, naciji rađa sinove – ratnike. “Ponosimo se njima.” Mi. Vrati se kući sa štitom ili na štitu. …. Je li to, uistinu, vrijeme izvan vremena, iščupano iz zemlje, začeto u opačini, čudovišno? Što je to rodilo doba željeza i doba granita?

Nepremostiv jaz između bijelog i crnog stanovništva

Pisan u razdoblju od 1986. do 1989. godine, u doba kada autoritativna bjelačka vlast nastoji očuvati postojeći poredak oslanjajući se isključivo na bezobzirnu implementaciju sile i discipline, a, s druge strane, jačanja pobunjeničkih snaga, pretežito sastavljenih od školske i studentske mladeži koje, pod vodstvom Ujedinjenog demokratskog fronta, žele osporiti mogućnost discipliniranja silom, te vodeći se parolama oslobođenje prije naobrazbe i sloboda ili smrt, pružaju otpor vladajućim snagama. Iz takvog sukoba rađa se ideologija junaštva kao jedinog životnog cilja, zanemarujući tako sve što je ljudsko. Opisao je takvu usmjerenost samo jednome cilju već W. B. Yeats u svojoj pjesmi posvećenoj irskoj pobuni protiv britanske okupacije, Uskrs 1916. Slaveći taj ustanak tijekom kojeg je strahovita ljepota rođena, on ipak ne može izbjeći ambivalentnost prema ljudima koji su posvećeni tek jednom cilju, pa im srce postaje kamenim. Okamenjenost ljudskih srca osnovna je tema i ovoga romana. Ta okamenjenost izrasta iz nehumanosti odnosa, iz apartheida, koji zasljepljuje i žrtve i njihove krvnike, i promatrače koji žele ostati izvan toga, ali ih ta pasivnost čini ne samo suodgovornima, već i ranjenima u svojoj ljudskosti, pretvarajući ih iz ljudi u lutke, prazne, beživotne.

U pismu koje piše kćeri, nastojeći premostiti prazninu nastalu kćerinim definitivnim odlaskom iz zemlje apartheida u Sjedinjene Države, pripovjedačica razmišlja o nepremostivoj razlici koja se stvorila između bijelog i crnog stanovništva u Južnoafričkoj Republici. Plaše me lutajuće bande, dječaci obješenih usana, grabežljivi poput morskih pasa, nad kojima se već nadvila prva sjena tamnice. Djeca koja su prezrela djetinjstvo, to doba čudesa, doba odrastanja duše. Njihove duše, njihovi organi čudesa, zastale su u razvoju i okamenile se. Na drugom kraju beskraja koji ih razdvaja, njihovi su bijeli vršnjaci također duhovno zaostali – oni se sve čvršće upliću u svoje snene kukuljice. Sati plivanja, sati jahanja, sati baleta… kriket na tratini… životi provedeni unutar zidina koje čuvaju buldozi. Djeca Raja: plava, nevina…

No, ni nevinost te djece nije potpuna. Iza njih, u njima, grijeh je prošlosti, grijeh očeva, tvoraca apartheida, afrikanerske djece mračnih lica i stisnutih usana koja marširaju i pjevaju domoljubne pjesme, pozdravljajući zastavu i zaklinjući se da će dati život za očevinu. Nema li još bijelih fanatika koji propovijedaju stari režim stege, rada, poslušnosti…Duh Ženeve trijumfira u Africi. Calvin, u crnoj halji, slabokrvan, vječno hladan, zadovoljno trlja ruke na onome svijetu, smiješeći se svojim hladnim smiješkom. Pobjednički Calvin, ponovno rođen u dogmaticima i lovcima na vještice obiju vojski.

Suočenost s vlastitom prolaznošću

Ipak, postoji bitna razlika između ovoga romana i političkog romana pisanog tridesetih godina prošloga stoljeća. Coetzee vješto i strateški mudro izbjegava jasnoću poruke. Stoga nelagodu umata u osobnu priču, ispreplićući privatnu tragediju s onom općom, nacionalnom. Odmak postiže i tako što priču priča ženski lik, iskošenog motrišta prema muškoj tematici junaštva. Roman stoga počinje osobnim – spoznajom pripovjedačice, gospođe Curren, umirovljene profesorice latinskoga, da boluje od raka. To otkriće čitatelju se prezentira postupno, i kroz tu postupnost pripovijedanja ostvaruje se druga tema romana, također karakteristična za Coetzeea – prikaz egzistencijalne zebnje čovjeka suočena s vlastitom prolaznošću, nemoći da to promijeni, te želje da tu nemoć prevlada pisanjem. Smrt, uistinu, može biti neprijatelj pisanju, ali je i pisanje neprijatelj smrti.

Spoznaja o krhkosti vlastita života stvorit će kod pripovjedačice dva osjećaja. Tu je u prvom redu osjećaj ljutnje zbog uništenog života (Želim bjesniti protiv ljudi koji su stvorili ta vremena. Želim ih optužiti za to što su mi pokvarili život onako kako žohar ili štakor kvari hranu i ne jedući je, jednostavno prešavši preko nje…) Istovremeno ona postaje osjetljivija na ljude oko sebe, i njihove sudbine. Nakon godina života postrani, u kojima je i sama bila poput one bjelačke djece, koja plava i nevina snivaju daleko od zbilje, ona će se s tom zbiljom postupno suočavati. Prvo će primiti u kuću skitnicu s psom, koji joj s vremenom postaje jedina uzdanica, jedini oslonac u bolesti, i jedina veza sa svijetom (pisma koja piše svojoj kćeri, u grčevitom nastojanju da uspostavi s njom prekinutu sponu, da vrati tijelo svoga tijela, on treba poslati poslije njezine smrti, pa tako postaje njezina posljednja, iako nesigurna, spona sa životom).

S vremenom, gospođa Curren polako će se uplesti i u druge događaje koje je dotada držala podalje od svoga svijeta. Svjedočit će odmazdi zbog crnačke pobune spaljivanjem obližnjega crnačkog naselja, naći u tom spaljenom naselju i izrešetano tijelo sina svoje domaćice, svjedočiti ubojstvu mladog crnca aktivista kojeg je skrivala u svojoj kući. Svi ti događaji stvorit će kod nje osjećaj beznađa i nemoći. Crnačko će je stanovništvo gledati kao neprijatelja, i ona će teško nalaziti riječi potrebne da im se približi.

Žaljenje, optužba, opravdavanje prisnosti i žudnja za njom

Dječaka, kojem pruža utočište u svojoj kući, na kraju neće uspjeti zaštiti. A njezin jedini čin pobune upućen Afrikanerima bit će prigovor policajcima da nekad policajci nisu ovako razgovarali s damama. Stoga, sve što čini, a naročito njezin odlazak u crnački dio grada, izgleda više kao ludost, koja poprima oblik noćne more, nego kao mudra i razborita gesta. I njezina veza sa skitnicom Vercueilom na rubu je groteske. Povjerenje i prisnost koja se rađa među njima, i koja će u mnogočemu podsjećati na prisnost ostarjeloga bračnoga para, groteskna je jer ne zadovoljava tradicionalne pretpostavke o ljudskoj intimnosti – uzajamno uvažavanje, prisan razgovor, bliskost koja počiva na zajedništvu. To prijateljstvo pak počiva na slučajnosti, na samoći i nuždi za društvom (on treba smještaj, ona, dok se bolest pogoršava a bolovi postaju nesnosni, treba nekoga uz sebe). Međutim, ono što je još znakovitije od inzistiranja na ljudskoj osamljenosti, na nemogućnosti održavanja ljudskih odnosa, na emocionalnoj praznini koja je posljedica nehumanih prilika u zemlji apartheida, je minimalizam u portretiranju ljudskih sudbina. Upravo ta reduktivnost koja je iznenađujuća u odnosu na očekivanja koja priča stvara na svom početku – ženski lik sredovječne intelektualke, suočene s vlastitom smrtnošću, kojoj se nastoji suprotstaviti pisanjem, pokušavajući kroz pisma uspostaviti prekinutu sponu s kćeri.

No, Coetzee ne piše, kao što bi nam se moglo činiti, ženski roman. Čak i onda kada je tematika karakteristična za žensko pismo, npr. kada se u romanu javlja jedna od najsnažnijih dionica o patnji i krvi, osobno će se opet ispreplesti s političkim: ...iza blatnjave brane pržene suncem, ograđene bodljikavom žicom, u Karoou, krv Afrikanera i njihovih slugu, nepomična, mirna./ Krv, sveta, oskrvnuta. A ti, meso mojega mesa, krv moje krvi, krvariš svakoga mjeseca u strano tlo./ Nisam krvarila već dvadeset godina. Bolest koja me sad izjeda suha je, beskrvna, spora i hladna.

Dugačko, neposlano pismo kćeri, koja je osnova romana, žaljenje je, optužba, opravdavanje i žudnja za prisnošću. No, reminiscencije o djetinjstvu, o privatnim trenucima bliskosti ili o sukobima nisu bitni dijelovi romana. Ono što je razdvojilo majku i kći, i što je ostalo zid među njima, bila je kćerina odluka da ode, da započne život negdje drugdje, i da se ne osvrće. Majka je naprotiv odlučila ostati i njezina bolest postaje svojevrsnom metaforom stanja u zemlji koja odumire čas dramatično i krvavo, čas pak suho, beskrvno, sporo i hladno. Ali umire ustrajno, povlačeći za sobom pojedinačne živote, neodvojive od povijesnog trenutka u kojem se zbivaju.