Oko za oko, zub za zub

Spielberga sistematski ne gledam već desetak godina, naime otkad sam ušao u doba razuma. Nakon izvrsnog prvijenca Dvoboj, kafkijansko-egzistencijalističkog ugođaja, Spielberg je uskoro postao simbolom infantilizacije i komercijalizacije Hollywooda nakon kraha ere autorskih tendencija sedamdesetih, jedan od ljudi koji su, sa stajališta ozbiljne i relevantne umjetničke kvalitete gledano, uništili Hollywood.

Filmovi o Holokaustu

Ipak, Spielberg je svako toliko, s promjenjivim uspjehom, sklon okušati se na ozbiljnijem terenu. Posljednji njegov film koji sam gledao upravo je slučaj toga: bila je to Schindlerova lista, zasigurno najbolji film o Holokaustu koji sam dosad gledao (Pijanista nisam). Schindlerova lista dobar je film između ostalog zbog svojeg neuobičajenog odabira da za glavnog lika i fokalizatora uzme Nijemca, ni heroja ni zločinca, zapravo bogatog playboya koji stjecajem okolnosti počinje spašavati ljudske živote, a da toga sam nije u potpunosti svjestan, te tek na kraju gorko spoznaje da je mogao učiniti i više. Film tako postiže suptilnost i kompleksnu perspektivu, te ono što je važno za svaku priču: transformaciju glavnog junaka, njegov “prelazak preko granice semantičkog polja”. Filmovi o Holokaustu obično su, nažalost, neuspjeli (npr. Benignijev La Vita ? bella, Herzogov neshvatljivo katastrofalni Invincible) upravo zbog svoje jednoznačnosti i jednodimenzionalnosti, svojstava koja s umjetničkog stajališta nikako nisu poželjna. Etički moment tu obično odnese pobjedu nad estetskim. Mi, naime, znamo da su, makar se to ponekad spori, i najgori zločinci ipak ljudi, i da nisu lišeni svih drugih osobina osim želje da drugima nanose zlo – i oni imaju svoje nade i strahove, svoje težnje i razočaranja, svoju sasvim ljudsku višestrukost (ni Lista nije sasvim imuna na suprotna gledanja). Ni heroji, isto tako, ne moraju na svaki način biti simpatični ljudi. Umjetnički model svijeta, kako bi bio dostatno složen i bogat, ne smije poricati te činjenice.

Kad kažem da su i najgori zločinci ljudi, mislim to, jasno, u deskriptivnome smislu, u smislu nereduciranosti ljudske psihologije, a ne u normativnom, moralnom smislu. U moralnome smislu, dakako, za svakoga od njih može se svakako reći da je nečovjek.

S druge strane, njemački film Der Untergang, o posljednjim danima Hitlera & co., kojemu je jedna od osnovnih intencija da se ne ogriješi o činjenicu potpune (deskriptivno mišljene) ljudskosti zločinca (zbog čega je oko njega bilo dosta kontroverzi), činio mi se na drugi način neuspjelim, usprkos izvedbenoj vrsnoći na svim razinama. Naime, on kao da se, rabeći lotmanovsku dihotomiju, nije uspio s fabularnog nivoa uzdići na modelativni – posvećen “dokumentarističkome” prikazivanju jedne skupine ljudi, ogrezlih zločinaca bez pokajanja, kao da na neki način nije uspio ostvariti apstraktniji smisao, njegov point ostao je nejasan (svakako, nije riječ o tome da je trebao imati “poruku”).

Portret zločinca

Hannah Arendt, iako u neumjetničkome tekstu, naime u svome poznatom Izvještaju o banalnosti zla (Eichmann u Jeruzalemu), dala je prodoran, provokativan i kompleksan portret mentalnog sklopa jednog zločinca, koji mu ne oduzima ništa od njegove ljudske prirode. Adolf Eichmann u njezinu je prikazu Apsolutni Birokrat, čovjek koji nije imao ništa osobno protiv Židova, ali je, frustriran i ambiciozan, želio savršeno odraditi povjeren mu posao, naime slanje milijuna u smrt. Eichmann je čovjek koji je sposoban izražavati se jedino u klišejima, čovjek koji nikad nije donosio odluke, a nečistu savjest imao bi samo da nije revno i pomnjivo izvršavao zapovijed o Konačnom rješenju.

S etičkog i normativnog pak stajališta govoreći, Holokaust (šoa), kao planirana i nemilosrdna eksterminacija određene skupine ljudi po sasvim apstraktnom ključu, vrlo je razvijen oblik zla, zasigurno jedan od najčišćih što ih je ljudska povijest dosad proizvela, te je stoga važno i nužno da se o njemu u školi uči i inače raspravlja i piše.

München je drugi Spielbergov prilog židovskome pitanju. Pripovijedajući, “inspiriran” stvarnim događajima, o tajnoj akciji Božji bijes, koju je naredila izraelska premijerka Golda Meir nakon pokolja 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., koji su počinili palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan, Spielberg mnogo više nego inicijalne zločince u tom slučaju problematizira izraelske osvetnike-krvnike. Cilj akcije bio je, naime, mimo izraelskih zakona, likvidirati diljem svijeta jedanaestoricu ljudi koje je Mossad smatrao odgovornima za napad.

Film je izazvao kontroverze i napade kako sa židovske (za izdaju židovskog naroda), tako i s palestinske (za proizraelsku poziciju) strane. To već govori u prilog filmu, naime njegovoj kompleksnosti i multidimenzionalnosti, no, da kažem odmah: München nije niti izvrstan, niti posebno loš film.

Nepolitičnost i edukativnost

Loše strane filma leže prvenstveno na njegovoj političkoj razini. Naime, Spielberg nema što posebno pametno za reći o izraelsko-palestinskom sukobu ili putu prema mogućem rješenju istog, a osobito je loš kad je podučan. Pritom nije riječ o tome da zauzima jedno gledište, već, težeći što bolje reprezentirati sve strane u sukobu, često likove čini običnim glasnogovornicima pojedinih pozicija. Tri su osobito loše scene (ne računajući kindergarten psihologiju iz scene razgovora glavnog lika Avnera Kauffmana i njegove trudne žene, kad ona, nakon što smo saznali da je Avnera majka napustila u djetinjstvu, daje objašnjenje njegova pristanka da vodi akciju riječima “Uvijek si Izrael smatrao svojom majkom”). Prva od tih scena jest razgovor Avnera s palestinskim teroristom Alijem, koji Zastupa-Palestinsku-Stvar; druga razgovor Avnera s članom svoga tima Robertom (Mathieu Kassovitz) koji je Posumnjao-u-Bit-Židovstva; treća pak razgovor Avnera s majkom, koja Zastupa-Apsolutno-Moralno-Opravdanje-Izraela-i-Njegove-Politike. Spielbergovi pokušaji “metafizičkih značenja”, naime višekratno povezivanje motiva Života i Smrti (miješanje krvi i mlijeka, rođenja djeteta i smrti terorista, naposljetku naizmjenična montaža scene seksa i ubojstva izraelskih sportaša, koju je jedan strani kritičar nazvao grotesknom), također mi se ne čine osobito uspjelima.

Dobre strane filma leže, na prvom mjestu, u Spielbergovoj režiji. Nitko ne spori da Spielberg zna kako se radi posao. Mislim da je dobra ideja da film narativno ustroji ispreplitanjem dvaju narativnih nizova, naime jednim koji prikazuje kratko vremensko razdoblje od početka otmice u Münchenu sve do upada njemačkih specijalaca i ubojstva svih talaca, te drugim koji prikazuje višegodišnje razdoblje lova na pretpostavljeno-odgovorne. Da jake antiteze uvijek funkcioniraju potvrđuje i impresivna sekvenca u kojoj se naizmjeničnom montažom prikazuje nabrajanje na televiziji 11 žrtava palestinskog napada i nabrajanje, u stožeru Mossada, jedanaestorice Palestinaca koji će za osvetu biti likvidirani. Snažna je također scena u kojoj je prikazan Avner koji u svojoj hotelskoj sobi mora ugasiti svjetiljku kao znak za napad na jednu od meta, kad u dubinskome kadru vidimo u prvome planu žarko svjetlo svjetiljke (jedino u sobi), a u pozadini Avnerovo lice s izrazom nervoze i straha. Tu je, naposljetku, i sekvenca s plaćenom ubojicom pod krinkom prostitutke koja ubije jednog pripadnika Avnerova tima, ali je i samu kasnije snađe ista sudbina.

Avner, mladi ex-agent Mossada koji vodi akciju likvidacije (morao je istupiti iz Mossada kako se njegovo djelovanje ne bi moglo povezati s Izraelom), a kojega glumi Eric Bana, psihološki nije nezanimljiv, iako mu se prigovarala određena “izvanjskost”. Posebice prema kraju filma, kad, pod teretom svoga krvavog posla, gdje su nevini uvijek u opasnosti da završe kao collateral damage, postaje već psihopatološki kako bešćutan tako i paranoidan, možemo osjetiti njegovu muku (nažalost, scena koja upečatljivo prikazuje njegovu paranoičnost poprilično podsjeća na završnu scenu Coppolina Prisluškivanja). Zanimljivi su i njegovi odnosi s njegova tri ne-biološka “oca”: prvi je član tima Carl (Ciarán Hinds), sumnjičav, sjetan, meditativan, “savjest” tima koji postavlja pitanja o opravdanosti akcije; drugi je francuz Papa (Michel Lonsdale), koji za Avnera locira mete, “filozof” i gurman koji njega mnogo više cijeni od svoga biološkog sina; naposljetku, tu je Avnerov nadređeni Ephraim (Geoffrey Rush), cinični ideolog koji u posljednjoj sceni filma, kad slomljeni Avner, napustivši Izrael i otišavši u New York, postavlja pitanja o dokazima protiv svojih meta i o opravdanosti osvetničke akcije koju je vodio, ne želi prihvatiti njegov poziv da s njime lomi kruh.

Osveta i pravda

Usprkos tim zanimljivim aspektima, moglo bi se reći da je film ipak preopterećen težinom teme, potrebom da izbalansira sve aspekte, “objektivno” prikaže svako gledište. A koliko je Spielbergu bilo važno da obradi sve političke aspekte, vidljivo je iz posljednjeg prizora koji pun slutnje prikazuje, još stojeće, njujorške Blizance. Sâm je Spielberg, u intervjuu danome za Der Spiegel, poricao bilo kakvu vezu između palestinskog napada i suvremenijih djelovanja Al Qaide, ali je jasno dao do znanja da se pitanje metoda u borbi protiv terorizma ne tiče samo Izraela onda nego i SAD-a danas.

Na početku filma Golda Meir kaže: Svaka civilizacija nalazi nužnim da ostvari kompromise sa svojim vlastitim vrijednostima (Izrael, naime, nema smrtnu kaznu). Krajem filma, Avner Kauffman će reći: Trebalo im je suditi, kao Eichmannu u Jeruzalemu. Dok se nad ionako nesretni Bliski istok, zbog inkapacitiranosti premijera A. Sharona (koji je, prema analitičarima, mogao imati pozitivnu ulogu u postizanju mira), pobjede militantnog Hamasa na palestinskim izborima te tvrdog i agresivnog stava iranskog predsjednika Ahmadinedžada (na čije bi prijetnje razvojem nuklearnog oružja Izrael mogao odgovoriti vojnom akcijom), nadvijaju tmurni oblaci, razlikovanje osvete i pravde postaje nezaobilaznim. Jer pravda je, što je bitno i za ove naše nesretne prostore, kompleksna, i put je prema suživotu, a osveta je banalna.