Okosnica književnosti je sjećanje

Maxa Sebalda intervjuirala sam u rujnu 2001., što je bio jedan od njegovih nevoljkih ustupaka publicitetu koji je odbacivao s blagonaklonošću i prikrivenim humorom. U svojoj skučenoj sobi u kojoj iz inata nema kompjutora na Sveučilištu East Anglia, gdje je bio profesor europske književnosti, pokazao mi je staru, požutjelu fotografiju dječaka iz bavarske rodbine njegove majke, čija je sudbina bila da se iz Prvoga svjetskog rata vratio mentalno poremećen. “Tu je prije nego što je znao”, Sebald se čudio nevinosti izraza lica. “Mislim da je to zastrašujuće – nesposobnost da znaš što te čeka iz ugla.”

Te su me riječi pogodile nakon što sam prošlog petka doznala za njegovu smrt, u dobi od 57 godina, u automobilskoj nesreći u Norwichu. Na starim fotografijama koje mi je dao, dječak Max (njegovo treće ime bilo je Maksimilijan) stoji ispred bavarskih Alpi, odjeven u lederhosen koje je mrzio, nesvjestan kasnijeg procvata svoga književnog talenta (počeo je pisati “proznu fikciju” tek sredinom svojih četrdesetih godina) i toga da će njegova karijera biti šokantno prekinuta na vrhuncu. Upravo se prebacio od malog izdavača Harvilla na unosan ugovor s Penguinom.

Ovaj razgovor, objavljen ovom prigodom prvi put, bio je jedno od rijetkih Sebaldovih pojavljivanja u javnosti – njegovo posljednje u Britaniji – a dogodio se 24. rujna, u suradnji sa South Bank Centre, pred punim Queen Elizabeth Hallom u Londonu. Iako je Sebald došao u Veliku Britaniju sredinom šezdesetih godina i sa svojom suprugom Ute živio u starom župnom dvoru izvan Norwicha, pisao je samo na njemačkom. Ipak, ni u jednoj od te dvije zemlje nije se osjećao kod kuće. “Moje idealno boravište”, rekao mi je sa svojom zadirkujućom tugom, “možda je hotel u Švicarskoj”.

Zamagljena granica između činjenica i fikcije

Rodili ste se u selu Wertach im Allgäu u Bavarskoj 18. svibnja 1944., u godinama slabljenja Trećeg Reicha. Kako biste opisali svoje obiteljsko naslijeđe?

– Wertach je bilo selo s otprilike tisuću stanovnika, u nizini koja je pet mjeseci u godini bila pokrivena snijegom. Bilo je to mirno mjesto. Odgojio me uglavnom djed, zato što se moj otac vratio iz logora za ratne zarobljenike tek 1947. i radio je u najbližem malom gradu, te sam ga jedva viđao. Živio sam u tom mjestu dok nisam navršio osam godina. Moji roditelji bili su iz radničke klase sitnih seljaka i radnika na farmama, a napredovali su tijekom godina fašizma: moj se otac iz rata vratio kao kapetan. Većinu tih godina nisam niti znao kojoj klasi pripadamo. Tada se dogodilo njemačko “ekonomsko čudo”, pa se obitelj ponovo “uzdigla”, a moj otac je zauzeo “pravo” mjesto u društvu niže srednje klase.

Bio je to društveni sloj u kojemu je takozvana urota šutnje bila najprisutnija. Do svoje 16. ili 17. godine nisam čuo gotovo ništa o povijesti koja je prethodila 1945. godini. Tek kad sam imao 17 godina bili smo suočeni s dokumentarnim filmom o otvaranju kampa u Belsenu. Bio je tamo i mi smo nekako trebali postati zaokupljeni time – što, naravno, nismo bili. Bilo je to poslijepodne, a nakon toga slijedila je nogometna utakmica. Zato su bile potrebne godine da doznam što se dogodilo. Sredinom šezdesetih nisam mogao shvatiti da su se ti događaji dogodili prije nekoliko godina.

To me zaokupilo još više kada sam stigao u ovu zemlju 1996. zato što sam u Manchesteru prvi put shvatio da su se ti povijesni događaji dogodili stvarnim ljudima. (Jedan lik u Emigrantima iz 1993. bio je djelomično zasnovan na Sebaldovu mančesterskom stanodavcu, židovskom izbjeglici – nap. au.) U Njemačkoj ste u poslijeratnim godinama mogli odrasti a da nikad ne upoznate ni jednog Židova. Bilo ih je u malim zajednicama u Berlinu, ali u provincijskim gradovima na jugu Njemačke Židovi nisu postojali. Iz toga je slijedilo shvaćanje da su oni bili na svim tim mjestima, kao liječnici, vratari u kinima, vlasnici garaža, ali su nestali – ili su učinjeni nestalima. Bio je to, dakle, proces koji se ispunjavao u sukcesivnim fazama.

Vaš rad spaja žanrove – autobiografiju, putopis, meditativni esej – i zamagljuje granice između činjenice i fikcije, umjetnosti i dokumentarnoga. Rekli ste da su važni događaji istiniti a detalji izmišljeni. Što vas je inspiriralo za vaš posljednji roman Austerlitz i lik Jacquesa Austerlitza?

– Iza Austerlitza se kriju dvije ili tri, ili možda tri i pol, stvarne osobe. Jedan je moj kolega, a druga je osoba o kojoj sam pukim slučajem pogledao dokumentarac Channela 4. Začarala me priča o očito Engleskinji (Susie Bechofer) koja je, ispostavlja se, došla u ovu zemlju sa svojim sestrama blizankama i bila odgojena u velškom kalvinstičkom domu. Jedna od blizanki je umrla, a ona koja je preživjela nikad nije doznala da su njezinu korijeni u minhenskom sirotištu. Priča me podsjetila na dom; moje je misli odvela natrag u München, najbliži veliki grad blizu kojega sam odrastao, pa sam se mogao povezati s užasom i nemirom.

Govor fotografija

Jacquesu Austerlitzu vraća se sjećanje na njegove pedesete godine kada je u Britaniju iz Praga došao Kindertransportom. Velik dio vaših djela bavi se sjećanjem: njegovom nepouzdanošću, njegovim razarajućim povratkom nakon potiskivanja. Treba li književnost imati posebnu ulogu u sjećanju?

– Moralna okosnica književnosti jest cijelo to pitanje sjećanja. Meni se čini jasnim da oni koji nemaju sjećanja imaju mnogo veće šanse da vode sretan život. No, to je nešto od čega nikako ne možete pobjeći: vaš psihološki sklop je takav da ste skloni gledati natrag preko ramena. Sjećanje, čak i ako vas guši, vratit će vam se i oblikovati vaš život. Bez sjećanja ne bi bilo nikakvih zapisa: specifična težina koju slika ili fraza moraju imati da bi bile prenesene čitatelju može doći samo od zapamćenih stvari – ne od jučer nego odavno.

Vaša su djela vrlo neizravna i provizorna u pristupu Holokaustu; izbjegavate senzacionalizam. Što mislite koje su dvojbe pisaca fikcije koji se bave tom temom?

– U povijesti poslijeratne njemačke književnosti, prvih 15 ili 20 godina, ljudi su izbjegavali spominjati političke progone – zatvaranje i sustavno istrebljivanje cijelih naroda i skupina u društvu. Zatim je to od 1965. postalo preokupacija pisaca – ne uvijek u prihvatljivu obliku. Zato sam znao da je pisanje o toj temi, osobito za ljude njemačkog porijekla, prepuno opasnosti i poteškoća. Netaktični lapsusi, moralni i estetski, lako se mogu dogoditi. Bilo je također jasno da ne možete izravno pisati o užasu progona u njegovim krajnjim oblicima, zato što nitko ne bi mogao podnijeti gledati na te stvari a da ne izgubi zdrav razum. Zato morate pristupiti tome iskosa i upoznati čitatelja s tim da su te teme stalno tu; njihova prisutnost zasjenjuje svaki ton svake rečenice koju pisac napiše. Ako to može učiniti vjerodostojnim, tada može početi braniti i samo pisanje o tim temama.

Vaše knjige imaju dokumentarnu atmosferu, koristeći se crno-bijelim fotografijama bez natpisa, no njihov je status nejasan – odgovaraju li portreti ljudima u tekstu. Kakvo je vaše zanimanje za fotografiju i zašto težite u čitatelja izazvati nesigurnost o tome što je istina?

– Oduvijek me zanimala fotografija, sakupljao sam ih ne sustavno, nego nasumično. Izgube se, a zatim se opet pojave. Prije dvije godine u prodavaonici starudije u East Endu u Londonu našao sam razglednicu skupine jodlera iz moga rodnoga grada. To je prilično uznemiravajuće iskustvo. Te stare fotografije kao da uvijek u sebe imaju upisan poziv da ispričate priču koja stoji iza njih. U Emigrantima postoji skupina fotografija velike židovske obitelji, a svi su odjeveni u bavarsku nošnju. Ta jedna slika govori više o povijesti njemačko-židovske težnje nego što bi to mogla cijela monografija.

Pisanje na njemačkom u Engleskoj

Zašto i dalje pišete na njemačkom?

– Živim u Engleskoj dulje nego što sam živio u Bavarskoj, ali čitajući na engleskom postao sam svjestan da imam čudan naglasak. Za razliku od Conrada ili Nabokova, u mom životu nije bilo okolnosti koje bi me prisilile na potpuno napuštanje materinskog jezika. No, možda će doći vrijeme kada će se moji njemački resursi početi smanjivati. To je bolna točka, zato što imaš prednosti ako imaš pristup više nego jednom jeziku. Imaš i problema, jer loših dana ne vjeruješ sam sebi, bilo na svom prvom bilo na drugom jeziku, i onda se osjećaš kao potpuna budala.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Objavljeno u Guardianu 21. prosinca 2001.