Stojim na tramvajskom okretištu s vrećicama, izašla sam iz tramvaja i sad čekam autobus. Snažno osjećam da mi treba zaokret u životu. Osjećaj je poput puhanja vjetra u tijelu. Pod kožom se žile razmiču, mijenjaju raspored. Voljena osoba je nedavno na Trešnjevačkoj tržnici kupila jabuke, sjela na bicikl i zauvijek otišla u suprotnom smjeru, na drugi kraj naše ljubavi. Sama sam, sve ispočetka, ulasci i izlasci iz veza, i svi ti samotni izlasci. I onda opet ulazak. U punoj vrećici glave batrga mi se riječ okretište, kao još neumrli šaran umotan u papir s gradske ribarnice. Okrenuti sve, okrenuti ploču.
No, tramvajsko je okretište samo kalup nekog sumnjivog zaokreta. Jednostavan primjer neke vrste nepokretnog kretanja, krute igre ukrug. Da se barem iza riječi okretište krije veseli prometni vrtuljak, neki oblik luna-parka za kraj gradskoga puta, već je to samo tamni sprud, obalni pojas na koji more grada naplavljuje svakojake krhotine, sitni otpad. To je lukobran načinjen od nagrižena metala, ciglica i asfalta bez ambijenta prijelaza, sreće. Nijedan tramvaj tu nije zvan čežnja. Nijedna stolica dvojke ili šestice nije okićena ružama i bršljanom. Nema dežurnoga Gradskog orkestra za dočeke i ispraćaje tramvaja.
Iako autobusi i tramvaji na okretištu cijele dane cvile u zavojima, na toj lažno uzbibanoj plohi nema mnogo životnih zaokreta i mijenjanja sudbina. Više su tu, u struji nesvijesti i prometne buke, nasukani i zauvijek ukotvljeni životi nego igdje drugdje u gradu. Te stalne tramvajske reprize, izlasci i ulasci, ulasci i izlasci. U te ispražnjene tramvaje na okretištu kao da svakoga dana sjedne Nietzsche bez karte i zagunđa o vječnom vraćanju istoga pa izađe na sljedećoj stanici. I onda opet. Ipak, nije sve tako ravno; oko svakog okretišta postoje stanovita izazivanja ugriza ili poljupca sudbine, tamni rizici. Naime, često su u zgradama oko okretišta nastanjene kockarnice i kladionice. Iz njih dopire specifičan vonj ustajalosti i znoja, opore baršunaste propasti.
Na okretištima tramvaja za neke bi se ljude trebali povoljno prodavati povezi za oči. Zaštita od navale strašne količine letaka, reklama, bankomata i dućana. Svi žele naše oči, za bogove jeftine trgovine. Okretište je mjesto gdje grad gubi svoje tajanstvene labirinte, umirujuće rastere i vedrije boje, a nebo je ovdje odraz grimase s tla. Na okretištima nebo kao da se ne može svinuti, uzdići nad jeftino tlo, umorno je kao da se u njegovu opnu više ne može zabosti nikakav plemeniti šiljak.
Na tlu se pljošte mali leševi žvakaćih guma i čikovi. Mjestimice nizak vjetar vije etikete strgnute s robe iz kineskih dućana, osušeni pseći izmet, napola izgužvan papir iza nekih prepečenih ćevapa. A gdje su tek sve one ispale plombe, slomljeni slušni aparati, potrgani štapovi, žice kišobrana, ispale leće za oči, odlijepljeni đonovi i plahtice blijedih računa.
Sve češće me na okretištima spopadne želja za utjehom da neću dugo živjeti u ovome gradu s deset okretišta. Da će se nešto toliko prevratničkog dogoditi pa ću preko noći moći pobjeći među egzotične lađe i još ne otkrivene divovske breze i tulipane, gdje se sve oprašuje, pa i ljudi, pomoću kukaca. Na moju olovku negdje daleko čekaju beskrajni krošnjati drvoredi platana ili mirisnih lipa, grmovi hibiskusa i oleandri. Ili ludi francuski jug sa svojim lučkim krčmama.
Ima različitih okretišta, najteža su ona čije je ozračje poput lokacija bivših ratnih logora. Iako ga na neki odani način volim, okretište Črnomerec je kraj svijeta. Ona strašna granica, mjesto gdje osjetim posebnu tjeskobu.
Na toj točci polugrada danas se podigla poslijepodnevna gužva oko izgrebanih kioska s lažljivim dnevnim novinama, narasla je neprohodna pustinja nakićenih štandova i bolesno bujaju peciva u tri pekarnice, na suncu se svijaju listići hrvatske lutrije.
Početak je pustoga kolovoza. Uvila se kamena zmija zidića od trome dosade, odavna mrtva pod kramom, pljesnivim cipelama, starim haljinama i otrovnom bižuterijom. Kao i svakoga dana, na njenim leđima sjede pospani, utučeni čekači autobusa, no najupadljivija je ona sjetna, musava klatež zajapurenih lica. Ponekad zastane i nasloni se pokoji šutljivi beskućnik s istrtim vrećicama. Vitka i vedra, već pomalo starija gospođa S. s licem propale Marlene Dietrich prodaje stare cipele i haljine blizu kućice sa ZET-ovim kartama. Otresa pepeo cigareta u praznu bocu vina i po svojoj izloženoj robi i, čini se, po cijelome svijetu. Svi na okretištu znaju njezinu veliku tužnu priču; u prolazu uvijek naglašavaju kako je ona nekoć bila bogata vlasnica nekoliko dućana. Poderana S. je upečatljivi prometni znak, zanosna opomena na neopisivu lakoću propasti.
Ipak, unatoč toj dami, na okretištu se ništa ne događa, iza horizonta smo događaja.
Samo odlasci i dolasci autobusa, odlasci i dolasci tramvaja...