Razgovor s mladim (r. 1989.) zagrebačkim piscem Svenom Popovićem u povodu promocije njegova prvijenca Nebo nad kaljužom koja se održala 1. travnja u zagrebačkom klubu Spunk
Knjigu Nebo u kaljuži otvaraš citatima A. Šoljana i Z. Karanovića, od kojih Karanovićev citat: “Nama nikada neće objaviti knjigu. Nismo dovoljno ozbiljni i frustrirani.”, zvuči gotovo kao maksima kojom je obilježena tvoja knjiga. Iz kojih tematskih preokupacija su nastale priče iz knjige i koliko ti je bila važna ideja knjige kao cjeline, a ne dojam pojedinačne priče?
Prvu priču sam napisao jer sam bio nesretno zaljubljen u jednu djevojku. Bilo je to još dok sam bio srednjoškolac. Nisam joj se sviđao ni nakon što je pročitala priču pa je tako nastala i druga priča. I treća. I tako dalje. Neki elementi tih priča, naročito dijelovi gdje koketiram s magijskim realizmom, zadržali su se u konačnoj verziji, ali da, prevladavajuća tematike zasigurno su mladost i odrastanje. Da budem precizniji: Zagreb je posljednjih šest, sedam godina postao mnogo uzbudljiviji grad nego što je bio početkom ili sredinom prošlog desetljeća i htio sam to zabilježiti, ista priča kao kukac u jantaru na neki način. Knjiga je prepuna referenci na nastupe bendova, glazbene albume i numere ili pak prosvjede. To što se spominju prosvjedi ne znači da sam htio biti političan i pisati pamflet za Slobodni Filozofski ili Pravo na grad (oni će, uostalom, to sročiti mnogo elokventnije i smislenije), osim ako ćemo kao subverziju doživjeti činjenicu da netko osim Andrije Škare piše prozu koju bi se onako na prvu okarakteriziralo kao mladenačku. Period od osamnaeste do danas doživljavam kao najljepši u životu, da iskoristim još jedan Šoljanov stih: “Dobro je živjeti mlad i okružen čudesima”. Ako smijem posegnuti za klišejom, napisao sam zbirku priča kakvu sam htio čitati. Možda i neki moji prijatelji. Možda će to zvučati pretenciozno, ali postoji previše mladih autora koji sebe shvaćaju preozbiljno, a svoju prozu nedovoljno ozbiljno.
Što se “ukoričenja” tiče, da, bilo mi je važno da tih dvadesetak priča bude cjelina. Priče nisu poredane kronološki u smislu datuma njihovog nastanka, nego onako kako je narativna logika nalagala. S obzirom na to da postoji nit koja spaja sve priče moglo bi se možda reći kako se radi o labavom romanu. Ja ne bih, neki možda hoće. Jednostavno sam htio da prijelazi iz priče u priču budu fini, znaš, kao na dobrom albumu.
Koliko je žanrovska hibridnost kojoj si težio od početka olakšavala ili otežava rad na knjizi? Kojim si se autorima/knjigama/bendovima vodio tijekom pisanja?
Nije nimalo otežala posao, shvatio sam to poigravanje sa žanrovima, žanrovskim obrascima ili pak klišejima, kao zabavnu igru i finu stilsku vježbu, tako da se u zbirci nalaze elementi krimića i nešto manje elemenata fantastike. Nisam htio da priče budu okarakterizirane isključivo kao “kvartovska” ili “urbana” proza, iako od toga definitivno ne bježim.
Dijapazon utjecaja je širok s obzirom na to da je knjiga nastajala dugi niz godina. Stripovi Sandman Neila Gaimana iznimno su utjecali na moj način pisanja. Gaimana mi je otkrio prijatelj u srednjoj i fasciniralo me kako je bezobrazno, a opet elegantno u svoj rad uklopio desetak ili više fiktivnih svjetova. U srednjoj školi sam užasno volio poetiku Darka Rundeka i Rippera, a omiljena knjiga mi je bila Nemoguća varijanta Stanislava Habjana. Adrian Mole mi se isto urezao u mozak. Kasniji su utjecaji iznimno predvidivi. Tu su “Ameri” i njihove britke rečenice: Hemingway, Fitzgerald, Vonnegut, Fante i Bukowski, zatim režiseri: Jarmusch i Tarantino. Užasno volim i film noir te neo-noir žanrove. Što se bendova tiče, kuleri poput Velveta, brijači poput Black Lipsa ili Iggyja Popa, te meni nevjerojatno dragi Modest Mouse čiji su mi stihovi gotovo pa poezija. Ljudi mi često govore kako pišem preamerički. To mi je nekako čudno s obzirom na to da mi se u neposredne utjecaje ubrajaju autori poput Émilea Ajara, Borisa Viana, Julia Cortázara, Roberta Bolaña i Velibora Čolića te stihovi Delimira Rešickog, Sime Mraovića, Zvonka Karanovića i Faruka Šehića. Uvijek sam htio pisati pjesme, ali jednostavno nisam bio dovoljno dobar. Kratka priča mi se nekako nametnula kao idealan medij, a nastojao sam da mi priče budu kao dobre kompilacije na kojima se može čuti sve od Clasha i Ramonesa do Repetitora i Baden Badena.
Nikada nisam skrivao svoje utjecaje, dapače, možda sam malo preslavljenički pristupio toj cijeloj priči s referencama na ovo ili ono. Ipak mislim da se mladim autorima može oprostiti takav tip pretencioznosti.
Prepoznavanje generacijskog trenutka
Priče iz knjige obiluju poznatim zagrebačkim toponimima, mjestima za izlazak, kultnim koncertima, itd. Koliko je navođenje stvarnih mjesta/događaja bilo ključno za priče na razini uspostavljanja komunikacije s čitateljem?
Meni je ta vrsta navođenja zapravo najbitnija zbog dvije stvari. Prva: u kratkim crtama dočaravam atmosferu i postavljam neku vrstu okvira. Možda će nekim čitateljima reference biti nejasne, ali bože moj, 21. stoljeće je, lako se sazna koji je to bend, klub ili koncert. Druga: to je ona “kukac u jantaru” priča. Htio sam da se osjeti neki generacijski moment koji će ova moja, a bome i tvoja generacija osjetiti i vjerojatno prepoznati. Ne želim time reći da sam intencionalno pisao nešto što bi se okarakteriziralo kao generacijsku zbirku, samo sam htio biti jedan od mnogih glasova koji progovara o ovoj generaciji.
Vratimo se još malo na zamjenicu “nama” iz spomenutog Karanovićevog citata, ali u kontekstu mlade hrvatske proze. Kritičari imaju poteškoće u praćenju književne produkcije mladih pisaca jer dobar dio je porazbacan po internetu ili je u natječajnim zbornicima, u kojima si i sam sudjelovao kao autor, ali koji imaju ograničen receptivni domet. Smatraš li da uopće možemo govoriti o novoj hrvatskoj prozi, i ako da, koja su njena stilska/tematska obilježja? U kojoj mjeri je moguće danas govoriti o generaciji novih pisaca kada su časopisi i knjige prvijenci svedeni na mikroskopsko mjerilo?
Ne znam, mislim da već od Quoruma ne možemo govoriti o nekakvim zajedničkim stilskim i tematskim obilježjima. Je, dobro, kvorumaši su stalno posezali za referencama na popularnu kulturu, ali opet u pitanju nije bila homogenost kao kad su krugovaši svi čitali francuske egzistencijaliste pa se to, logično, odrazilo na njihovu poeziju i prozu. Spominjem te časopise iz istog razloga kao i ti; ne postoji više medij, neko “generacijsko glasilo” gdje bi se u istoj mjeri kao i nekoć objavljivali mladi autori. Da, postoji Internet, ali glupo mi je sad trkeljati o tome kako je objavljivati na Internetu dvosjekli mač i kako to može svatko. Također, nisam siguran koliko zbornici, ma koliko im namjera bila plemenita, dolaze do ciljane publike. Očito je da se manje čita, ali ni o tome mi se ne da. Dakle, suma summarum: mislim da se ne može govoriti o nekakvoj novoj sceni kao što se govorilo o kvorumašima jer bi to značilo da današnjicu analiziramo istom aparaturom kao što smo i prethodna desetljeća, a to nema smisla.
Interesantno je kako u susjednim državama, npr. u Srbiji – agoncaspois.com ili u Sloveniji –id.iot.si (koji izlazi i u tiskanome izdanju), postoje platforme koje prate i redovito objavljuju mlade pisce, dok kod nas to nije slučaj. Nedavno si u razgovoru s Ivicom Prtenjačom, za Treći program Hrvatskog radija, govorio o sveprisutnom cinizmu generacije kojoj pripadaš. Koliko ta kapuljača cinizma i indolencije onemogućava da se naprave određeni pomaci koji bi bili usmjereni prema nadolazećoj spisateljskoj generaciji?
Ne znam toliko jesu li cinizam i indolencija jedini problemi za nadolazeću (ako uopće postoji) spisateljsku generaciju. Indolencija o kojoj sam ja pričao bila je nekako više općedruštvena dijagnoza. Sjetimo se samo cinizma i zlobe s kojom su se suočili studentski prosvjedi. Mediji i medijske ličnosti, kolumnisti poput Ante Tomića su neradnicima i indolentnim mužekima prozvali upravo onaj dio populacije koji se pokušavao izboriti za besplatno školstvo, a to je, ako se mene pita, osnovno ljudsko pravo.
A što se proze tiče, ne brinem se. Dobrih će autora uvijek biti, samo ih treba znati tražiti. Isto ću ti reći za bendove. Dakle, pokušavam ti zapravo reći da nije toliko problem produkcije koliko recepcije, a tu dolazimo do problema obrazovnog sustava koji je u potpunosti zakazao. Mislim, bio sam gimnazijalac i iskreno ti mogu reći da gimnazije proizvode ne samo ljude koji ne čitaju, nego ljude koji preziru književnost. A kako je ne bi prezirali kad ih od desete godine “pilaju” da čitaju autore poput Šenoe. Iskreno mislim da se tekstove poput Judite ili čak Osmana može predstaviti na atraktivan način, ali nikako ih ne bi trebalo obrađivati na prve dvije godine. Dajte tim klincima da u osnovnoj čitaju autore poput Pullmanove His Dark Materials ili Autsajdere od S.E. Hinton, u srednjoj već možemo prijeći na nešto ozbiljnije. Tako nekako bi se stvorila čitateljska kultura, a samim time uopće i potreba za nekakvom književnom scenom.
Fakultet kao katalizator
Uz studij komparativne književnosti, engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ostaje li ti vremena za čitanje knjiga izvan ispitne literature? Koliko je studiranje na FFZG-u formativno utjecalo na tebe kao pisca?
Zaboravio si na kineski. Ma gledaj, vremena sam zaista imao, tako da nije bio problem balansirati čitanje ispitne literature, čitanje knjiga čije bi kritike pisao i čitanje literature koju baš želim čitati. Nikada mi nije bio problem istovremeno čitati više raznorodnih tekstova.
Normalno da je studiranje formativno utjecalo na mene kao pisca jer je utjecalo na mene kao osobu. Mislim da sam na FFZG došao sa zdravim temeljem, a da me studij usmjerio na pravi put. Ne pričam samo o predavanjima i nekim fenomenalnim profesorima, nego i kulturi otpora, tj. prosvjeda koja je karakteristična Filozofskom fakultetu. Kažem ti, sve je to bilo u meni, faks je bio samo katalizator. Okružio sam se predivnim ljudima i predavanja i diskusije bi se s faksa često znale preseliti u okolne birtije. Sve se to preslikalo na moju prozu. Mislim da je to i više nego očito.
Posljednjom rečenicom u knjizi: "Ova je rečenica dobar završetak rukopisa" čitatelj može naslutiti kao da je bilo još materijala za knjigu, ali je negdje trebalo staviti točku. Radiš li možda na novom rukopisu i hoće li likovi iz tih priča nastaviti svoj književni život u nekim sljedećim knjigama?
Da, bilo je još materijala, neke priče nisu uvrštene u zbirku jer jednostavno nisam bio zadovoljan njihovom kvalitetom. I da, radim na novom rukopisu. Radi se o romanu koji bi na neki način bio fotonegativ tih priča. Dakle, tematika na neki način i dalje je mladenačka, ali ovdje je riječ o ekipi koja se jedva snalazi nakon faksa. To je nešto što često vidim oko sebe. Problem je u tome što sam pri kraju rukopisa i imam osjećaj kao da sam ostao bez zraka, znaš? Kao da nemam kondicije za takav podvig. Ne znam, vidjet ćemo, bilo bi mi žao odbaciti taj tekst. Drugi je strah da će ljudi reći da je roman presličan kratkim pričama, iako mislim da se razlikuju u mnogočemu. Kad završim roman dat ću prijateljima da ga pročitaju i kažu što misle. Mišljenja sam da svaki rukopis treba proći više ruku prije nego što dobije neki konačan oblik.
Što se likova tiče, da, apsolutno će nastaviti život u nekom novom materijalu. Htio bih čak i strip objaviti. Imao sam neke dogovore vezane za strip, ali trenutno su zamrznuti. O tom, potom.