Okupljeni Opatijom

Razglednica, suvenir, sjećanje... memorabilija koja računa s trajnošću i raznolikošću, koja se obraća mnogima i poziva na nova istraživanja zbog novih sjećanja, svojevrsna je monografija Zrcalna slika autorice Marine Baričević (fotografije: Zdravko Turkulin i Nikola Turina), koju je krajem prošle godine objavio grad Opatija. U prilikama kad je bilo koja knjiga koja “misli mjesto” i dalje uglavnom uobičajeni vodič među različito “okolčenim” prostorom, vrijeme je da se za različitu publiku domisli i realizira “proizvod” s mjerom i posebnošću svih koji su i koji bi svoje zanimanje mogli prepoznati kao posebno.

Patina, ljepša strana prošlosti, svijet u koji tek prodire boja, a zabava se samo nazire, svijet koji sluti čovjekove intervencije ali i dalje preferira izvorni krajolik, pogled na trajnom, redovitom ili slučajnom odmoru, vizualni doživljaj kao dio mirne svakidašnjice pa i jučerašnjice, viđenja sabrana s uvijek uračunatom patinom – svaki su, pa i likovni razgovor o Opatiji.

Stotinjak stranica i skoro pedesetak autora ono su što je Marina Baričević istražila, obradila i ponudila na temu likovne Opatije. Mahom pejzažno i portretno slikarstvo te spomenici koji su počeli nicati početkom prošlog stoljeća kad je grad definirao svoje trajno lice, prate eseji o njihovim autorima od prve polovine 19. stoljeća do danas. Čini se da su mjesto i njegov vizualni identitet u djelima likovnih umjetnika živjeli paralelni život od početka. Iako i sama autorica Baričević često spominje umjetnike koji nemaju posebno mjesto u knjizi, prostor su “osvojili” oni čija je djela na temu Opatije pronašla ne samo u pisanim tragovima nego i u likovnim faktima. A to znači da su svi oni koji su Opatiju pohodili ili trajno nastanjivali, a koji su uz to imali što reći i o likovnom identitetu (i Opatije i sebe u njoj) predstavljaju trajno živu likovnu scenu knjige, spomenara, suvenira i autorskog viđenja Opatije. To što danas predstavlja Opatiju definira se od vremena Austro-Ugarskog Carstva i okrenuto je budućnosti kao kalendar u kojem je prošlost definirana, a budućnost je očekivati.

Kao dio domovine doživljavali su je mnogi umjetnici koji danas pripadaju različitim nacionalnim kulturama bivšeg carstva: profesori i studenti likovnih akademija u Carstvu u različita su vremena otkrivali izazov zvan Opatija, a preferiranje odmarališta ili motiva često je bilo teško razlučiti. Mnogima je Opatija postala stalno mjesto, izbor i sudbina, kao primjerice u slučaju austrijske slikarice Stephanie Glax rođene u Rogaškoj Slatini i njezina oca, liječnika Juliusa Glaxa koji je u Opatiju stigao 1877. i daljnjih 27 godina vodio Lječilište Opatija te učinio mnogo kako bi ono postalo čuveno po svojoj tada rijetkoj Thalasso-therapii. Stephanie Glax ne samo da je slikala pejzaže nego i dizajnirala očeve vodiče, plakate te poštanske marke s motivima Opatije. Jedni su opatiju nastanjivali trajno, drugi u njoj boravili povremeno; bilo je i onih koji su potražili mir njezina okruženja u manjim mjestima (Diminić, Hassman, Janjić, Junggnickel, Kalina, Kipke, Krizman, Murtić, Prica, Radoičić, Ransonnet-Villez, Rathausky i drugi)... Bila je i ostala poželjno mjesto likovnjaka starijih i mlađih, a činjenica da je (bila) odmaralište i mondeno mjesto zasigurno objašnjava velik broj ženskih autorica koje joj nisu odoljele: Nevenka Đorđević, Tatjana Kostanjević, Melinda Kostelac, Sonja Kovačić-Tajčević, Lea von Littrow, Anna Lynker, Branka Marčeta, Edith Merle, Ksenija Mogin, Vera Nikolić-Podrinska, Ivka Orešković, Hedviga Pavičić, Nasta Rojc, Jasna Skorup-Krneta, Melita Sorola-Staničić, Miljenka Šepić, Marija Ujević-Galetović. Ako njihov prinos i nije mjerljiv jednakim umjetničkim parametrima, u smislu razglednice, suvenira i uopće drukčijeg sjećanja, svi su oni stvarali Opatiju po mjeri srca.

Da knjige kao što je Zrcalna slika imaju smisla ne kao jednokratni izlet nego trajan odnosno otvoreni projekt, pokazuju i činjenice da likovna djela nekih umjetnika koji su rado i dugo boravili u Opatiji, kao što su Boris Dogan, Raul Goldoni, Jozo Janda ili Branka Hegedušić, čini se, više nije lako pronaći (ponekad je pitanje i ima li ih, a to znači otvorenost temi) ili bar nisu bili dostupni autorici Baričević. U svakom slučaju može to značiti i činjenicu da tek stiže vrijeme nekih tema i istraživanja, mogućnost da se mnogo toga učini na različitim planovima o istom poslu: likovnom, turističkom, općekulturnom...