Noga filologa - Omnibus

Ovo je priča o povijesti jedne riječi – riječi koja je prošla brz slijed ludih transformacija, seriju evolucionih zaokreta toliko naglih da je spona između današnjega potomstva i negdašnjih rodonačelnika gotovo nerazumljiva. Istovremeno, ovo je i sasvim karakteristična pričica o modernosti.

Riječ je omnibus. Za nas je omnibus-film cjelovečernji film sastavljen od više samostalnih priča, često različitih redatelja; u najnovijoj upotrebi, omnibus je televizijski program sastavljen od svih epizoda sapunice iz proteklog tjedna. “Omnibus” znači, dakle, “sastavljen od više zasebnih cjelina”. Ali onaj tko je učio, ili uči, latinski prepoznat će u ovoj riječi dativ ili ablativ plurala pridjeva omnis (koji znači “svaki” u jednini, “svi” u množini); omnibus bismo s latinskog preveli kao “svima”.

Gdje je veza između “svima” i “sastavljen od više zasebnih cjelina”?

U konjskom tramvaju.

Javni prijevoz

Omnibus je naziv prvog organiziranog sustava javnog prijevoza; prema jednoj verziji, nastao je u Nantesu u Francuskoj 1826: Stanislas Baudry, vlasnik javnog kupališta na kraju grada, uveo je kratku kolsku liniju, kočiju koja je vozila od centra grada do kupališta. Polazište je bilo pred šeširnicom izvjesnog Omn?sa, čiji je reklamni slogan bila igra riječi Omn?s omnibus. Baudry je ubrzo ustanovio da putnici liniju koriste i za prijevoz do usputnih stajališta, te je promijenio svoju poslovnu orijentaciju: nova voiture omnibus (“kočija za sve”, neovisno o njihovu društvenom statusu) bila je kombinacija fijakera za najam i poštanske kočije; imala je drvene klupe duž bokova kola, a ulazilo se straga; pariški su omnibusi imali i otvorene gornje razine, sjedeća mjesta na krovu kočije.

Izum je naišao na odličan prijem; voitures omnibus uveli su Bordeaux 1827., Pariz 1828., London i New York 1829.; 1836. Pariz ima 16 omnibus-prijevoznika koji voze na 35 linija; u Londonu 1854., više putnika iz predgrađa ide na posao omnibusom nego parobrodom i željeznicom zajedno. (Usput, “konjski omnibus” pojavio se u Zagrebu 1844., petnaestak godina nakon Pariza i Londona; zanimljivo je da je prva linija, slično onoj Stanislasa Baudryja, vozila do kupališta i lječilišta na potoku Medveščak, kod Sv. Ksavera.)

S novom službom svijetom se širilo i ime, ali se pritom skraćivalo; već londonska novinska vijest iz 1829., javljajući da je otpočeo prijevoz iz Paddingtona do Cityja, koristi termin omnibus, bez voiture; 1832. potvrđeno je daljnje skraćivanje u oblik bus (oblik je za filologe monstruozan, budući da se sastoji od batrljka latinskog nastavka za padež, -ibus, bez traga korijena riječi – kao kad bismo “filozofija” skratili u “fija”; očito, jezične pojave ne vode uvijek računa o filologiji). Čim se oblik bus osamostalio, počeo je tvoriti nove složenice. Nakon 1905., kad se pokazuje isplativost motoriziranog prijevoza, javlja se “autobus” kao kombinacija automobila i omnibusa; kako od 1832. postoji omnibus koji vozi na tračnicama, predak današnjeg tramvaja, ponovni susret tračnica i omnibusa dat će šinobus, a elektrificirani omnibus/autobus bit će nazvan trolejbus; danas postoje, kao što znamo, i minibus i kombibus, Airbus da i ne spominjemo.

Urbani šokovi

Omnibus, koji su koristili uglavnom pripadnici srednje klase za putovanje na posao, bio je istovremeno i simptom urbanizacije 19. stoljeća i sredstvo njezina daljnjeg širenja, olakšavajući stanovnicima predgrađa i prigrađa pristup središtu grada. U omnibusu se gradski živalj svih vrsta – povezan jedino time što putuje u istom smjeru – našao, makar na pola sata, u dotad nezamislivo intimnom kontaktu, stišćući se i gurajući rame uz rame i koljeno do koljena s potpunim strancima; po prvi put u povijesti čovječanstva ljudi su bili u prilici – ili primorani – provesti neko vrijeme gledajući se bez razgovora. Fenomen omnibusa i s njim povezana iskustva ostali su zabilježeni u nizu karikatura Honoréa Daumiera, možda prvog kroničara novih vidova urbane neugode.

Na svaki način, omnibus je ostavljao silovit dojam na urbanu svijest. “Omnibus – taj Levijatan kolarstva – mimoilazi se s bezbrojnim kočijama brzinom munje”, bilježi Théophile Gautier oko 1850.; u isto vrijeme, “putujući balkoni”, gornje razine omnibusa, bile su Victoru Hugou osmatračnica za proučavanje velegrada. Ova dojmljivost omnibusa već je u prvim godinama njegovog postojanja poticala na stvaranje metafora; tako je 1831. njujorški novinar Washington Irving mogao britanski Reform Act ovako prokomentirati: “Omnibus velike reforme sporo se kreće.” Metaforična upotreba prenijela se potom na svakovrsne velike, a raznorodne zbirke, čije su sastavnice spojene tek lakšeg baratanja radi. Tako se u britanskom Parlamentu oko 1850. javljaju omnibus zakoni, objedinjeni prijedlozi većeg broja posve različitih mjera; omnibus loža bila je kazališna loža koju su dijelili različiti pretplatnici, a omnibus vod električni vodič koji je iz izvora napajanja dovodio cjelokupnu energiju, za sve potrebe (odavde informatički bus kao niz kontrolnih putova). Oko 1920. omnibus se upotrebljava za zbirke raznorodnih tekstova, obično od istog autora, da bi se značenje prenijelo i na zbirke epizoda radijskih i televizijskih serijala (često sapunica), otud i na film.

Crv u ruži

Preobrazbe omnibusa – put od javne kočije do dugometražnog filma sastavljenog od više kratkih, odnosno, u drugom smjeru, do pretvorbe padežnog nastavka u samostalnu riječ – zrnce su za razgovor uz kavu; to je, da otkrijem malu tajnu, cveba koju obično ispričam kad se na tečaju latinskog uče pridjevi treće deklinacije. No jedno pitanje ostaje i pošto smo objasnili sve o omnibusu. Zašto je odabrana upravo latinska riječ?

Možemo, naravno, reći da je tako pisalo na šeširnici g. Omn?sa u Nantesu, da je ta igra riječi bila njegov, da prostite, brand. Ali omnibus se, prvo, vrlo brzo otcijepilo od Omn?sa, da bi samostalno napravio planetarnu karijeru; drugo, bilo kako bilo – kakvo je to vrijeme u kojem su latinske igre riječima reklamni slogani?

To je devetnaesto stoljeće. Na početku ovog teksta napomenuo sam da je pričica o omnibusu karakteristična: devetnaesto stoljeće, stoljeće modernosti i industrijske revolucije, stoljeće koje je svijet lansiralo u ovu orbitu u kojoj smo sada, bilo je istovremeno stoljeće koje je sve svoje inovacije – arhitektonske, industrijske, društvene – pasionirano opremalo historicističkim maskama. Devetnaesto je stoljeće vrijeme kad ljudi interijere dekoriraju u stilu antičkih Pompeja; devetnaesto stoljeće za svaki izum – fotografiju, bicikl, fonograf, automobil, panoptikum, kaleidoskop – smišlja grčki ili latinski (ili grčko-latinski) naziv. “Ljudi gotovo da su osjećali strah pred navalom novih mogućnosti, morali su ih pokopavati u teatarske dekoracije”, zapaža jedan švicarski povjesničar umjetnosti, pišući tridesetih godina 20. st. Ne samo u teatralnost: ono najnovije moralo je ponijeti ruho najstarijega; ono neizvjesne vrijednosti moralo se prerušiti u tradicijom ovjerenu vrijednost.

Kao što čitatelji Noge filologa dobro znaju, devetnaesto stoljeće, doba industrije i modernosti, doba je i vrhunca klasične filologije, tijesno ovisne o intenzivnoj “klasičnoj naobrazbi” u školama (masovno obrazovanje u usponu i školski klasici u padu tu se susreću u točki maksimalne moguće harmonije). Kad gospodin Omn?s svoj dućan reklamira latinskom igrom riječi, tu igru jamačno razumiju i cijene i on sam i važan segment njegovih mušterija; kad omnibus postaje naziv sredstva javnog prijevoza, veza značenja riječi i funkcije prometala jasna je dovoljnom broju ljudi da je prihvate širom svijeta. Istovremeno, međutim, traje i suprotan proces, proces de-klasiciziranja antike; svaka daljnja prenamjena riječi omnibus pokazuje da je riječ sve više i više vezana za prometalo, a sve manje za svoj latinski korijen. Krunski su dokaz obje krajnje točke – i osamostaljeni bus, i omnibus kao termin za skup filmova. Pritom brzina pojave skraćenog oblika bus svjedoči o supostojanju proturječnih trendova – erozija “klasične starine” odvijala se paralelno sa zenitom njezina poznavanja i vrednovanja.