On me voli na svoj način

Pedeset nijansi sive (Fifty Shades of Grey), r. Sam Taylor-Johnson,

SAD, 2015.

U filmski mainstream svako toliko na krilima medijske znatiželje i puritanskog zgražanja prodre pokoji seksualno eksplicitan film i pomakne granice onog što je dozvoljeno prikazati u kinima. Prvi filmski orgazam Hedy Lamarr u Ekstazi, realistični (realni) seks u Posljednjem tangu u Parizu,  tinejdžerske strasti Plave lagune pa i s empatijom prikazani lezbijski susreti u Adelinom životu... Ti filmovi u kolektivnom pamćenju ne ostaju zbog viška ili manjka kvalitete, već zbog uloge koju su odigrali u normalizaciji nekog seksualnog ponašanja koje je dotad bilo tabu. Samim time, to su filmovi s društvenom vrijednošću, djela koja su na neki način doprinijela otvorenosti kojom danas govorimo kad govorimo o seksu.

Interakcija karikatura

Pedeset nijansi sive nije jedan od tih filmova. Njegovi protagonisti Anastasia Steele i Christian Grey su, kao što njihova generička imena daju i naslutiti, tipovi, a ne likovi, proizvodi kulture američkih i britanskih ljubavnih romana čije su karakteristike ocrtane tek najgrubljim potezima. Anastasia je lijepa, pomalo nespretna dvadesetjednogodišnja djevica koju scenarij tretira kao kakvo krhko mitsko biće čija je odgoda prvog seksualnog čina čini inherentno posebnom i jedinstvenom. Christian je bogati bonvivan stila skrojenog prema rubrikama "Stil i moda" Playboya i GQ-a, a njegovi su interesi neobični, kaže on uvijeno, mada već iz promotivnih materijala znamo da se radi o strasti prema sadomazohističkim seksualnim odnosima. Ona će pri ulasku u njegov ured posrnuti i pasti, on će joj pružiti ruku i posjesti je u stolac, ona će se u stolac skutriti skrušeno, on će se nasloniti na stol i nadviti se nada nju, ona će u krupnom kadru ugristi usnicu, on će u krupnijem kadru čvrsto stisuti rub stola, oni će se, pitanje je samo vremena, jebati (i tu izravno citiram film). Njihov je odnos uspostavljen već u tih nekoliko kadrova i već je u tih nekoliko kadrova jasno da s tim odnosom nešto nije kako valja.

Tomu je tako jer karikatura djevice i karikatura biznismena ni ne mogu imati kvalitetno nijansiranu interakciju. U ono što nam film sugerira kao veliku romansu, gledatelj u nedostatku detaljnije karakterizacije likova upisuje arhetipske karakteristike: djevica je plaha, sramežljiva, ali prvim doticajima sa svijetom putenosti doživljava buđenje; biznismen je odrješit, snažan, preuzima kontrolu. I dok navedeno uglavnom zvuči kao jednostavan ljubavni zaplet, komplicira ga dodavanje elemenata sadomazohističkog seksa. Stvara se dojam da je njihov BDSM odnos, iako izrijekom uzajaman i uz pristanak obje stranke, odnos ne samo fizičke, već i emocionalne kontrole, što jasno pokazuje potpunu neupućenost autoricâ tog filma u temu koju naizgled žele približiti širokim masama.

Odnos dominantnog i submisivnog seksualnog partnera — situacija u kojoj jedna osoba svoje tijelo namjerno stavlja u položaj fizičke podređenosti drugoj, a u svrhu seksualne stimulacije — zahtijeva međusobno povjerenje. To povjerenje može proizlaziti iz ljubavne povezanosti ili pak iz međusobnog razumijevanja zajedničke seksualne preferencije prema BDSM-u, no užitak u disbalansu fizičke snage tijekom seksa u potpunosti ovisi o uzajamnoj jednakosti izvan seksualnog čina. Biti seksualno podređen ili seksualno dominirati nekime koga inače smatraš sebi ravnim (i tko tebe smatra sebi ravnim) u takvim je odnosima izvor strasti i užitka. S druge strane, biti seksualno podređen nekome tko se u svakodnevnim situacijama agresivno pozicionira kao figura kontrole dokida taj dogovor i iz područja zdravog i ispunjavajućeg seksa prelazi u područje emocionalnog zlostavljanja.

Perpetuacija negativnih stereotipa

Christian se kao Anastasijina figura kontrole pozicionira odista agresivno, do te mjere da je gotovo nezamislivo kako su spisateljica, scenaristica i redateljica mogle i pomisliti da je to što snimaju prihvatljivo. On umjesto nje naručuje hranu, od nje zahtijeva da ne pije i u jednoj joj sceni fizički uzima čašu iz ruke. Iako ona inzistira da je zove Ana, on je vrlo naglašeno naziva punim imenom. Slijedi je iz grada u grad i više se puta pojavljuje u njezinom stanu nenajavljen. Bez dogovora joj kupuje neprilično skupe darove, a u jednom trenu bez pitanja prodaje njezinu slatku nebeskoplavu bubu i zamjenjuje je skupim crvenim sportskim autom. Njihov odnos na nelagodan način postaje i odraz njihovih ekonomskih statusa — mada ne znamo kojim se poslom Grey bavi, znamo da je "poslovan čovjek", tako je kostimiran, tako se kreće i govori i to mu u ovom filmu bez propitkivanja daje moć nad studenticom slabije platežne moći. Kad mu ona kaže "ne", on džentlmenski ustukne, ali na licu mu se zadržava smiješak koji ton njezinog "ne" pretvara u "možda", a ona njegovo nepoštivanje njezinog osobnog prostora, privatnosti i slobodne volje tretira kao izraze čiste ljubavi.

Njihov neuravnotežen odnos moći film pokušava ublažiti sugestijama da je Christian "roba s greškom" kroz naznake traumatičnog djetinjstva i nepriličnog odnosa sa starijom, dominantnom ženom u formativnim godinama života, no to je još jedan korak u pogrešnom smjeru opravdavanja toksičnog muškog ponašanja i perpetuacije negativnih stereotipa o uživateljima u BDSM-u. Umjesto da njegova želja za nadogradnjom njihova seksa dođe kao rezultat zdrave znatiželje, ljubavi ili želje za proširenjem zajedničkih horizonata, protagonist svoje nedaće iživljava na ženi koja više puta izražava osjećaj straha i nesigurnosti, te svjesno i spremno nastavlja ciklus duševnog nasilja.

Ljubić sezone

Publika u skoro pa punoj dvorani lokalnog multipleksa više se puta nasmijala Aninim zaljubljenim reakcijama na Christianove manipulativne i agresivne postupke, a i sâm sam nekoliko puta ispod glasa u nevjerici promrmljao “ma, glupačo”, no ona zapravo nije glupa, već emocionalno nezrela osoba čiju nedoraslost pod izlikom ljubavi zlorabi predator, a to nije nimalo smiješno. Da je Pedeset nijansi sive napeti triler o ženi koja pada pod utjecaj psihopata, bila bi riječ o intrigantnom i uviđavnom filmu, no za romantične drame tipični režijski postupci redateljice Taylor Johnson, zanesena glazba Dannyja Elfmana i dramatične ljubavne balade koje trešte tijekom ključnih scena pokazatelj su da autorski tim, nažalost, nije imao namjeru prikazati nam problematično ponašanje kao problematično, već ga romantizirati i upakirati kao ljubić sezone.

I tu njihov film nadilazi kategoriju pukog šunda i zalazi u teritorij moralne upitnosti: Pedeset nijansi sive ne samo da ne doprinosi normalizaciji i prihvaćanju BDSM-a kao zanimljive ekstenzije seksualnosti, nego sadomazohistički odnos koristi kao distrakciju od zloćudnog ponašanja svog protagonista. Dok se u kinu čudimo i sprdamo s malo pljeskanja po guzi, ni ne zapažamo sram od seksa i ženomrstvo koje nam taj film predstavlja — pod normalno.