Ona koja je pobjegla

Zoe Williams





Komplicirana dobrota je priča o Nomi, briljantno pronicljivoj, zbunjenoj, velikodušnoj šesnaestogodišnjakinji koja odrasta u menonitskoj zajednici nekoliko milja daleko od Winnipega. Autorica, Miriam Toews, odrasla je u baš takvom mjestu, i pobjegla je iz njega što je brže mogla (dan nakon završene srednje škole). Kratki opis Menonita bio bi “kao Amiši, ali u Kanadi” (postoji i velika menonitska zajednica u SAD-u, ali to kvari analogiju) – Nomi daje šture detalje na početku knjige: “Mi smo menoniti. Koliko znam, mi smo najnezgodnija podsekta kojoj tinejdžer može pripadati. (...) Menonitska telefonska anketa mogla bi se sastojati od pitanja kao što je – biste li radije živjeli ili umrli okrutnom smrću. I onda ti, ako odgovoriš ‘živio’, menonit koji provodi anketu spusti slušalicu. Zamisli da najneprilagođeniji klinac u tvojoj školi pokrene odmetničku skupinu ljudi čiji manifest uključuje zabranu medija, plesa, pušenja, umjerene klime, filma, opijanja, rock’n’rolla, seksa iz zabave, plivanja, šminkanja, nošenja nakita, igranja bilijara, odlaska u grad ili odlaska na počinak poslije devet. E, to je menonit od glave do pete.”

Menonitski diktati otkrivaju duboki strah pred gotovo svim aspektima modernog života. Naglasak na “jednostavnom” odijevanju znači da su u nekim kućanstvima čak i gumbi i zatvarači znak nedovoljne vjere. Posjedovanje ploče Janis Joplin je najizravniji put u pakao, uz milijun ostalih poznatih puteva. Književnost je bezbožno skretanje s puta; život uma izvan bogoštovlja je potpuno odbačen. Toewsino iskustvo nipošto nije bilo menonitsko do kraja. “Oba moja roditelja su imali magisterije, pa je to bila vrlo tolerantna, liberalna obitelj u širem kontekstu. Bilo nam je dozvoljeno čitati.” Ipak, sjeća se da je, kroz čitavo vrijeme odrastanja, pogledala samo jedan film (Tom Sawyer): “Sjećam se kako smo svi sjedili, jako uspravno. I kako smo skoro pali u nesvijest kad su se svjetla ugasila.”

Vjera je nastala kao ogranak radikalnog vjerskog zanosa diljem Europe 16. stoljeća. Osim što su gorljivo pobožne, menonitske su zajednice svojevoljno starinske i nazadne – imaju muzeje životnog stila gdje obični Kanađani i američki turisti dolaze upirati prstom na tinejdžere koji bućkaju mlijeko odjeveni u dotjerano skromnu starinsku odjeću. Zvuči čudno i pomalo zlokobno, kao zoološki vrt u kojem životinje imaju odvojene palčeve.

Odnos između mainstream Kanađana i menonitskih zajednica je iskrivljen – kaže Toews, “Bili smo to malo, simpatično društvo, šarmantno, prijateljsko, djeca tu dolaze na izlete. Moja vlastita djeca su bila tamo. Sve je vrlo pitoreskno i jednostavno. Ali na taj način se dehumanizira Menonite. Nije ozbiljno zlo. Ali čujete kako ljudi sjede za stolom i govore o Menonitima, ‘Da, poslovao sam s jednim od njih’, a drugo odgovaraju, ‘Stvarno? Zar oni posluju?’ Postoji ta razina patroniziranja – je li to ta riječ? - koju Menoniti doživljavaju cijelo vrijeme. Ali onda postave te muzeje da bi zaradili novac. Daju ljudima konjsku zapregu jer donosi prihod.”

Toews je odrasla upravo u takvom gradiću – događaji opisani u knjizi su, kaže ironično, potpuno fiktivni, ali većina teksture je izvučena iz njenog ranog života. “Svjesno sam nastojala da odnosi mojeg lika s njenom zajednicom bude autentičan. Moji odnosi su bili nešto posve drugo. Naravno. Ali naglasak u gradiću na kažnjavanju i sramu, život bez radosti, taj stupanj strogosti i netolerancije – sve te aspekte sam definitivno iskusila.”

Knjiga je fascinantna, rezonantna, i neumoljiva...

S engleskoga preveo Marino Buble







Komplicirana dobrota

Miriam Toews





Ljudi iz cijeloga svijeta dolaze u East Village kako bi iz prve ruke vidjeli jednostavan život. Trudie je većinom odbijala čak i priznati činjenicu da smo u ljetnim mjesecima izloženi kao nazadni frikovi ludi za Isusom. Naglas se pitala što ti silni auti s američkim registracijama rade u mjestu. Praviš se, znaš ti jako dobro, odgovorila bi Tash. Trudie je mrzila sebe smatrati pripadnicom najneprogresivnije zajednice na svijetu. Kad je prije mnogo godina kraljica došla u posjet našem gradu, tek toliko da baci oko u prošlost, Trudie je rekla da je neće ići vidjeti. Kraljica je bila pola bloka od naše kuće i cijeli ju je grad išao dočekati, a i za Raya je to iz nekog razloga bila velika stvar pa je htio da Trudie obuče tamnoplavu haljinu i pridruži mu se u mnoštvu, ali ona je rekla mmneee, ostat ću doma i čitati. Rekla je da neće tamo stajati kao idiot samo da bi je znatiželjni britanski novinari nazivali seljačinom. Ili da je slikaju i objave sliku uz potpis: nepoznata menonitkinja ravnodušno prati kraljičin posjet vjerskoj zajednici. Molim te, Trudie, rekao je Ray, molim te, dođi sa mnom. Neću, odgovorila je, povedi cure. Pa je to i učinio. I tamo smo se sreli s maminim šogorom, koji je imao ljestve na koje smo se njegova djeca, Tash i ja naizmjence penjali da bolje vidimo kraljicu i njezinu svitu dok su ljudi iza nas psovali na mušičavom jeziku našega naroda. Teško se uvrijediti kad ti netko kaže da si “upemmuhljefulle und siehn muhl blief ope” ili “schlidunzich”.

Na povratku smo sreli mamu, koja nam je rekla da je ipak vidjela kraljicu. Trudie je u kućnom ogrtaču i platnenim tenisicama sjedila s grupicom tinejdžera na krovu Kliewerove mehaničarske radionice odakle su imali najbolji pogled u gradu. Onda, pitala je, jesi li sad sretan? Vidjela sam kraljicu. Uhvatila je tatu pod ruku i odvukla ga doma. Tash i ja smo se pogledale kao da želimo pitati: Je li mamino ludilo fora i zabavno ili je prešlo granicu i postalo uznemirujuće pa želimo da prestane? Na Rayu se nije vidjelo je li zadovoljan ili nezadovoljan, bio je jednostavno zbunjen. Bilo je tipično za nju da napravi nešto za njega, ali na svoj pomalo prkosan način. Napola isključena iz svijeta. Bila je kao nestašno dijete u razredu koje točno zna do koje mjere može biti drsko.

Skrivala je svoje ploče u Tashinoj staroj kutiji za igračke u podrumu. Kad mi je bilo oko deset godina, Tash je nazvala Mračnoustog i rekla mu da je pronašla jednu od Trudieinih kazeta s pjesmama Krisa Kristoffersona i da se jako boji da bi je mogla slušati pa joj je Mračnousti odgovorio: Sve je u redu, smiri se i pomoli se sa mnom. Uzmi… to i stavi u papirnatu vrećicu. Klamericom zatvori vrećicu i donesi je k meni u župni dvor pa ćemo to zajedno riješiti. Sotona te stavlja na kušnju, znaš? Da, rekla je Tash, on je tako strašan… čovjek. (A što je on uopće? Posrnuli anđeo?) Počela je plakati. Ali bila je to predstava. Ona i njezini prijatelji, koji su sve slušali, počeli su se valjati po podu umirući od smijeha, ali ja sam bila prestravljena. Time si je osigurala put u pakao pa više nije bilo smiješno. Toga je dana Mračnousti došao k nama pomoliti se i razgovarati s Trudie o njezinoj ljubavi prema tipovima poput Kristoffersona i Billyja Joela. Rekao joj je da u njegovu rječniku riječ pakao dolazi odmah iza riječi rock’n’roll.

Postojao je cijeli niz kategorija onoga što nismo smjeli i što smo smjeli raditi i sve su mi uvijek bile besmislene. Menno se nadrogirao sirupom za kašalj kad je sastavljao te popise koji su, neobjašnjivo, uspjeli preživjeti i sad su sastavni dio našega života.

Kad sam imala deset godina mama i ja smo imale veliku raspravu o filmu Švicarska obitelj Robinson koji se prikazivao u kinu Rouge na Glavnoj ulici. Htjela sam ići. Moja najbolja prijateljica iz tog vremena, Agnes, išla je u kino, ali samo zato što je njezin otac pušio i radio na šanku prije nego što je Mračnousti u čistkama sve preuzeo i zatvorio i bar i autobusnu stanicu i bilijar i bazen i prisilio sve učitelje da slijede čudni kurikulum koji nije imao nikakve veze sa standardnim školskim programom. Naš bi se udžbenik mogao zvati Dokazane teorije koje odbacujemo. Jedino što nam nije mogao uzeti bilo je kino Rouge, ali nikad nisam bila sigurna zašto. Valjda neki dogovor ispod stola. Dio zarade. Tko zna. Možda ga je ostavio zbog američkih turista. Da imaju što raditi navečer kad se selo zatvori. Ili je možda sanjao da će jednoga dana u njemu od jutra do mraka prikazivati Hazelin narod. Ili Mennove uzde. Te su nam filmove (poticali su nas da ih ne zovemo filmovima) redovito prikazivali.

Ako mislite da su ti filmovi bili čista propaganda, pojednostavljene priče o skupini povučenih seljaka koji se odupiru pritiscima svijeta da budu normalni pa osnivaju vlastite šašave zajednice u ekstremnim klimatskim uvjetima, u pravu ste.

Agnesina obitelj prestala je ići u crkvu još prije mnogo generacija. Bilo im je svejedno. Živjeli su u vakuumu. U gradu, ali nisu bili dio njega. Izazivali su strahopoštovanje. Miris duhana koji se osjećao u njihovoj kući bio je poput egzotičnog parfema, a zveckanje praznih boca bilo je neobična i predivna glazba.

Prije čistki, dok je Agnesin otac još cijele noći radio u baru, odlazila bih k njoj i uvijek smo se morale jako, jako tiho igrati jer je spavao cijeli dan. Obično smo igrale »sakrij spužvu«, igru koja nije uključivala traženje, nego samo osluškivanje. Odvijala se u kupaonici u prizemlju i smisao je bio nečujno staviti malu zelenu spužvicu u ormar ispod umivaonika. Dok je jedna osoba stavljala spužvicu u ormarić, druga je čučala na zahodskoj školjci i pozorno osluškivala jesu li vrata ormarića pri zatvaranju proizvela ikakav zvuk. Kad jesu, osoba koja je osluškivala šapnula bi zvuk i onda bi bio red na drugoga igrača. Premda noću zazirem od tišine ovoga grada, moram priznati da me intrigirala spoznaja da se igramo što tiše možemo u barmenovoj kući.

Nikad nisam bila u kinu Rouge. Obitelji poput naše nisu odlazile na takvo mjesto. Ali, dovraga, tako sam željela vidjeti Švicarsku obitelj Robinson. Mama je rekla da će razmisliti pa sam joj odgovorila da se film prikazuje to popodne, a ona je rekla da bi voljela imati više vremena. Razgovarala je s tatom, a on, naravno, nije znao. Kako ona hoće. Hodala je po kući u crvenim pernatim papučama obavljajući sitne poslove dok je razmišljala što bi mi odgovorila. Ja sam hodala za njom i ispitivala: Onda? Pitala me o čemu se radi, a ja sam rekla da ne znam. O obitelji, mislim. Koja živi na otoku i pokušava se spasiti. Izgledala je jako ozbiljno. Što je grešno u pokušaju obitelji da preživi, odupre se nevoljama i spasi s otoka? pitala sam je. Odgovorila je da zapravo nije to u pitanju. Problem je u tome što bi me neki mogli vidjeti u kinu. Obećala sam da ću se prerušiti, a ona se nasmijala i rekla da je to potpuno nerealno. Idi samo. Rekla je nešto na našem starinskom jeziku, nešto kao “nek sve ide k vragu”, ali naravno, nije bilo to. Nismo smjeli izgovoriti riječ vrag, iako bi moji roditelji često govorili oba, yo, što bi u slobodnom prijevodu značilo da, kvragu.

Nismo čak smjeli reći ni kvrapcu. Agnesini su govorili kvrapcu. Kad smo njezinom bratu zapalili kućicu na stablu (što je bila još jedna relativno tiha igra), a i stablo, ona je samo rekla nek ide kvrapcu. Kad sam pitala mamu što to znači, ona je odmahnula glavom i zamolila me da to više ne ponavljam. Poslije sam pitala prijateljicu je li otišlo kvrapcu. A ona je odgovorila – da. Sjećam se da sam osjećala strah i zavist. Miris duhana, zveckanje boca, a sada i odlazak kvrapcu. Raj.

I televizori su bili na Mennovoj listi zabranjenih sranja, odnosno bili bi da je bio tu kad su izumljeni. Mi smo TV dobili tek kad je neki od naših rođaka, koji nam je bio i bratić i polubratić, a možda i stric i buduća svojta, nastupao u emisiji Dosegni vrh posvećenoj srednjoškolcima koji u vrlo kratkom vremenskom razdoblju odgovaraju na niz pitanja i dobivaju nagrade za točne odgovore.

Cijeli taj popis dopuštenoga i zabranjenoga bio je nasumičan i apsurdan, kao da se igramo skrivača s dvogodišnjacima. Billy Joel je okej, ali riječ kvrapcu nije. Dosegni vrh – to može. Švicarska obitelj Robinson – ni slučajno. Mračnousti je držao propovijed na temu “Situacijske komedije: bezazlena zabava?” Trudie nije mogla živjeti bez M*A*S*H*-a. Melodična pjesma Suicide is Painless, uz zvuk helikoptera u pozadini, odjeknula bi s ekrana oko osam sati navečer i probila se do dvorišta gdje bih ja obično Rayu rasplitala crijevo za polijevanje ili zakapala ptice ili radila ono što sam već morala raditi, i uvijek bih u tom trenutku, u tom kratkom trenutku, pomislila: Ah, sad je Trudie sretna.

Iz nekog je razloga bilo u redu gledati Batmana, koji se borio protiv biljaka ljudožderki i Jokera, po čijem smo nadimku znali da je utjelovljenje zla jer se tako zove i igraća karta. Nije baš bilo preporučljivo gledati Začarane i Sanjam Jeannie zbog čarolija koje odmah znače sotonizam, ali smo ih ipak gledali. Trudie je rekla: Kako je moguće jednostavno se počeškati po nosu i postići da se ljudi odmah spotiču a posuđe leti, a Tash je rekla: Ma nemoj, ali je moguće štapom dodirnuti grm koji se onda zapali? A tek ovo: U desnoj ruci imam pet riba. U drugoj jedan kruh. Gledaj pažljivo jer ću sada… Mama je rekla: Šuti, a Tash joj je uzvratila: Šuti ti. Mama je rekla: Tash. A Tash je rekla: Mama. I to je bilo to. Mamino takozvano provođenje discipline bilo je vrlo mlako.

Jednom se u nekoj humorističkoj emisiji, ne mogu se sjetiti kojoj, komičar pitao ima li na nebu seksa, a Tash je, ležeći na trbuhu i podupirući bradu rukama, rekla: Da, i bit će božanstven. Ne znam zašto se baš toga sjećam. Još se bolje sjećam njezinog mrtvo-hladnog izraza lica i reakcije naših roditelja koja je uslijedila. Točnije reći koja je posve izostala. Sigurno nisu pozorno pratili. Bili su umorni. Ja nisam znala je li to šala ili nije. Sama pomisao na to da se riječi seks i nebo pojave u istoj rečenici, mislila sam, bila bi dovoljan razlog za… ne znam… možda molitvu. Suze, citiranje Biblije, grupne zagrljaje, egzorcizam.

Velik dio djetinjstva provela sam moleći se za Tashinu dušu. Skrivala sam njezinu majicu s natpisom JA SAM S ISUSOM gotovo dvije godine jer sam znala da nije iskrena dok je nosi i jer sam je nehotice uništila markerom kojim sam iscrtala strelicu koja je pokazivala prema gore umjesto u stranu. Jednom smo u crkvi skupno odgovarali na pitanja koja je postavljao Mračnousti i svaki je naš odgovor trebao biti Isus Krist, ali Tash bi svaki put umjesto toga rekla John Lennon. Mama ju je pokušavala nadglasati svojim odgovorima »Isus Krist«, ali je onda Tash počela izgovarati »John Lennon« neznatno prije nego što bi Trudie izgovorila »Isus Krist« trudeći se da odgovori jako brzo, a ja sam samo spustila glavu na Trudieno krilo i molila se za Tash da Isus pokuca na vrata njezina srca crnog poput katrana prije nego što je proguta oganj pakleni. Poslije je mama u autu rekla da je Tash nepopravljiva, a Tash je rekla da mama glumi zbog tate, a tata je pitao – što glumi? A Tash je odgovorila da glumi da se ljuti. A onda je tata pitao zašto se ljuti. Zbog Johna Lennona, odgovorila je Tash. Mama se ljuti zbog Johna Lennona, pitao je tata. Aha, odgovorila je Tash, mama se ljuti zbog Johna Lennona. Bože. Doslovce se čulo kako koluta očima. Onda je tata pitao tko je sad taj John Lennon, a Tash je zatražila dopuštenje da se ubije – i mama je izgledala sretno, no dobro, nije izgledala nesretno, a tata je izgledao zbunjeno kao i obično.

Sigurna sam da sam toga dana prvi put čula da me Tash zove Vrtoglavka. U to sam doba neprestano okretala glavu pogledavajući Trudie pa Raya pa Tash pa opet Trudie pa Raya pa Tash i tako bez prestanka, očajnički pokušavajući razumjeti o čemu govore i koje od izgovorenih riječi doista nešto znače. Jedino sam željela znati da ćemo zauvijek živjeti zajedno, sretni, u raju s Bogom i bez bola, tuge i grijeha. A u mojem gradu to je zagarantirano. Uzima se zdravo za gotovo. Mi smo izabrani. Mi jurimo brzim trakom, izdvojeni iz mnoštva i spašeni. To je bilo jedino s čim sam računala i nije mi bilo jasno zašto bi pripadnik moje najuže obitelji nastojao skrenuti s jedinog pravog smjera a taj je prema gore, gore, gore prema Bogu.

Zašto je Tash toliko žudjela za time da nam pokvari izglede i sabotira naše planove da zauvijek ostanemo zajedno i zašto dovraga mojim roditeljima nije bilo jasno što se događa i nisu zauzdali tu curu? Trebali smo ostati zajedno, to mi je bilo jasno. To je bila uloga, jedina svrha i pretpostavka postojanja obitelji Nickel. Da zauvijek ostanemo zajedno. I bilo je tako ostvarivo. Skoro smo uspjeli, skoro smo to dosegli, zapravo, uspjeli smo. Živjeti u East Villageu već je samo po sebi značilo stići na pola puta. Što bi još pobožno menonitsko dijete moglo poželjeti?

Ima i drugih stvari koje možda ne morate nužno znati, ili zapamtiti, o mojoj majci. Voljela se gladiti po trbuhu, posebno dok je stajala nasred kuhinje i zurila u ormariće pokušavajući se psihički pripremiti za neki dosadan kućanski posao.

Kad bi na neko pitanje odgovorila »da«, često bi raširila ruke poput dirigenta simfonijskog orkestra koji od svojih glazbenika traži moćan zvuk.

Voljela je pospremljen krevet.

Imala je nevjerojatnu sposobnost prognoze vremena.

Ručnike bi snažno stresla prije nego što bi ih složila, često jako blizu naših glava dok smo gledali televiziju.

Nije vjerovala u teoriju da poslije jela dva sata ne smiješ plivati. »Zar ribe iziđu iz vode kad se najedu?«

Vozila je prebrzo, a kad se parkirala primicala bi se centimetar po centimetar zidu ili ogradi sve dok ih ne bi udarila haubom. To je zvala »montrealsko parkiranje«. Nikad nije bila u Montrealu, ali je voljela izgovarati riječ Montreal kad god je mogla, tako da je sve – od parkiranja, frizure, sendviča – po njezinom bilo »montrealsko«.

Vjerovala je u stopostotni pamuk. »Jako se gužva, ali barem diše.«

Voljela je tatine trepavice kao u djevojke, i njegov osmijeh (oh, Rayev osmijeh) i tamnu boju koju bi njegove ruke poprimile ljeti. Jednom su ona i tata razgovarali u kuhinji, a Tash i ja smo čule kako mu govori: Prokletstvo, tako volim tvoj smisao za humor!

Povremeno bi si iščupala koju dlaku iz brade, što nisam mogla gledati.

Razgovarala bi sa strancima kad god bi joj se za to pružila prilika, uglavnom s turistima koji su došli vidjeti selo, i obično bi je jako uzbuđivali različiti aspekti života tih neznanaca.

Zimi bi mi ugrijala krevet prije spavanja tako što bi legla bi u njega na dvadeset minuta dok sam se ja svake subote navečer kupala.

Plakala je svaki put kad je gledala Waltonove.

Često je odlazila u podrum šiljiti olovke samo zato što je na šiljilu pisalo BOSTON.

U jednom trenutku u životu pomislila je da bi se mogla kandidirati za gradonačelnicu, ali nije htjela osramotiti Raya.

Glasno je pjevala u crkvi, zbog čega mi je bilo neugodno.

Sjajno je crtala konje, posebno njihove stražnjice. Cijeli bi telefonski imenik išarala konjskim guzicama.

S veseljem je prilazila životu, širom raširenih ruku. Što je možda bilo pogrešno.

Voljela je bijele zastore na volane, ili žute, ako su bili jako svijetli.

Tata ju je bezumno volio, no gotovo nikad nije znao što bi joj rekao, a i ona je njega bezumno voljela i ispunjavala tišinu u njihovom zajedničkom životu knjigama, kavom i drugim stvarima.

Jedno sjećanje na nju stalno mi iznova navire. Kad sam imala nekih dvanaest godina Trudie je odlučila naučiti voziti motocikl mojega bratića, polubratića i bratića u trećem koljenu Jerryja. On ga je dovezao do nas i pokazao joj kako da sjedne i pokrene ga, kako da ga turira, gdje su kočnice i sve to, a ona je rekla okej, aha, jasno, jasno, jasno. Rekla je meni i Tash da ništa ne kažemo Rayu jer bi se zabrinuo. Sjele smo na travu pokraj prilaza kući, jele sladoled iz kućne proizvodnje i promatrale je. Sunce je obasjavalo kromirane dijelove motocikla, a mama se smijala. Na sebi je imala tričetvrt hlače od lažnog trapera i majicu od ružičastog frotira. Mahala nam je i radila grimase dok joj je Jerry davao upute. A onda je Jerry napokon rekao: Okej, vrijeme je da staviš ovo na glavu. Nabio joj je na glavu golemu kacigu, a ona nas je tobože nemoćno pogledala. I došao je trenutak za njezinu vožnju.

Odgurnula je nogare i polako okrenula motocikl prema autocesti. Pogledala je Jerryja, a on je kimnuo, široko se nacerio i ona je krenula. Odjurila. Hoću reći, ubrzanje do stotke postigla je za sekundu, a onda je skrenula s ceste na travu, zabila se u žardinjeru i poletjela preko upravljača. Sjećam se baš tog prizora – kako je izgledala dok je letjela kroz zrak. Ostala je u istom sjedećem položaju u kojemu je bila na motoru. Noge su joj cijelo vrijeme bile savijene i malo raširene kao da još jaše motor, a ruke u položaju u kojemu je držala upravljač. Izgledala je kao Evel Knievel dok preskače dvadeset i tko zna koliko auta, ali na nevidljivom motoru. Nešto smješnije još nisam vidjela. Činilo se da traje beskrajno dugo.

A onda smo svi ustali i potrčali prema njoj dok je ona ležala na travi smijući se i stenjući, a Jerry se osjećao grozno pa je Trudie iz nas izmamila obećanje da nećemo ništa reći Rayu – što je bilo prilično teško održati kad se on navečer vratio doma i pitao kako je zaradila gips na ruci. Rekla mu je da je pala niz stepenice kad je pojurila doliti omekšivač u rublje koje se centrifugiralo, ali Tash mu je rekla istinu, prisilivši ga da joj obeća da joj neće reći da zapravo sve zna.

Pretpostavljam da to i nije baš najsjajnije ili najdostojanstvenije sjećanje na odsutnu majku, ali lagano se naježim kad se sjetim kako leti kroz zrak u čudnom fantomskom položaju. Toga je ljeta, kad su joj skinuli gips, Trudie povela mene i Tash na jezero na kupanje i rekla nam da zaronimo otvorenih očiju. Rekla je da će skočiti s daske koju je netko ondje postavio i da će kad je ugledamo ispod vode biti u savršenom položaju žabe. I bila je. Izgledala je baš kao žaba ispod vode.

To je još jedna Trudieina slika koju pamtim, ali ne tako snažna kao ona dok sam je gledala kako leti. Neki sam dan, dok sam spremala tatine rupčiće, u ladici pronašla njezinu putovnicu. Da barem nisam. Da bi moja priča imala smisla, putovnicu bi morala imati sa sobom. Sjela sam na tatin krevet i listala prazne stranice. Nema žigova. Nema egzotičnih mjesta. Nema mrlja ni nabora nastalih nakon silnih putovanja. Samo osnovni podaci i mamina crno-bijela slika ispod koje bi u nekom udžbeniku iz psihologije u dijelu posvećenom značenju različitih izraza lica pisalo: besramno puno nade od koje ti se slama srce.